Dođe tako trenutak u postojanju svakog kluba s iole ozbiljnijom tradicijom, bez obzira na njegov nivo i okvire u kojima funkcionira, kad se otvori rasprava o zaslužnim legendama i njihovu mjestu u strukturama kluba. Ta je priča posebno zanimljiva kada se priča o trenerskoj poziciji — kako u omladinskom pogonu, tako i na klupi najbolje momčadi. Prekida se partija karata u obližnjoj kavanici, isprazne se pepeljare, zatvori se tavla i napravi se mjesta mikrofonu. Potežu se anegdote iz igračke karijere, izlistavaju povijesne knjige, nabrajaju najbolje utakmice i ponovno pregledavaju majstorski golovi i naglašavaju brojke, koje same po sebi, pogotovo iz perspektive u tom trenutku neuspješnog kluba, zvuče impresivno.
Jednako tako zvučalo je ovog ljeta i predstavljanje novog trenera PSV Eindhovena: 67 nastupa za prvu momčad i 62 gola, 75 nastupa za reprezentaciju i 35 golova, dvostruki prvak u Nizozemskoj, prvak i osvajač kupa u Engleskoj, zemlji u kojoj je postigao 95 pogodaka, dvostruki prvak u Španjolskoj i najbolji strijelac Lige prvaka u tri sezone, jedan od najboljih nizozemskih napadača svih vremena. Što ćeš više? Njegov prethodnik Roger Schmidt osvojio je kup i drugo mjesto u prvenstvu, ali njegov se status kao čovjeka koji u životu nije igrao ozbiljan nogomet nikako nije mogao mjeriti sa Rutgerusom Johannesom Martinusom van Nisterlooijem — ili, kako smo ga navikli zvati, Ruudom van Nistelrooyem, koji je svojom igračkom karijerom i njenim brojkama naprosto bio predodređen za uspjeh.
Naslutio je to i novinar nizozemske televizije kad je nakon solidnog PSV-ova nastupa i remija u prvoj utakmici u Monte Carlu — koji će klub na kraju dovesti do play-offa kvalifikacija za Ligu prvaka — trenera upitao koliko mu je značilo iskustvo igranja na tako visokoj razini, odnosno što je relativno mladoj momčadi od toga prenio prije ovako važne utakmice.
“Ništa”, hladno je odgovorio Van Nistelrooy mašući glavom, pomalo u nevjerici. “Ne pričam im o svojoj igračkoj karijeri”. Tu je stao, ali kao da je u zraku ostalo njegovo pitanje i zašto bi.
Kao trener, Van Nistelrooy je sve ono što od takvog sebičnog i nemilosrdnog napadača ne biste očekivali da će biti
Ako postoji netko na ovom svijetu tko zna da za takav ili bilo kakav posao u nogometu samo sirovo iskustvo i povijest ne znače puno, onda je to on. On je, za razliku od velike većine nizozemskih nogometnih legendi, odrastao daleko od nogometnih centara, u malenom selu Geffenu pored rodnog Ossa. Tamošnja momčad zvala se Nooit Gedacht, što bi u slobodnom prijevodu značilo “Nije nam palo na pamet”, i nitko je osim seljana nije gledao. I pored očitog izvanrednog talenta koji je mali Ruud imao, nitko ga nije mogao vidjeti jer “selo je bilo premalo da bi skauti skrenuli u njega”. Zato je sa 14 morao preseliti u Margriet iz Ossa, da bi ga primijetili treneri obližnjeg Den Boscha.
Ondje je, igrajući na poziciji veznog igrača, zapao za oko Heerenveenu, gdje je naučio još jednu lekciju o poniznosti te važnosti prilagodbe i učenja u nogometu. Foppe de Haan, u to vrijeme trener ovog kluba, pozvao ga je na stranu i poručio da više nije veznjak, nego da će na dresu dobiti devetku i preseliti na poziciju centarfora. Ruud se pobunio; on nije bio napadač, ne u svojoj glavi, ali mu je De Haan spakirao ulaznicu za utakmicu nizozemske reprezentacije i dao mu domaću zadaću. Van Nistelrooy je trebao provesti 90 minuta gledajući Dennisa Bergkampa, njegove kretnje i njegov način igre.
“Došao sam na trening i rekao — dobro, šefe, od sada sam napadač”, prepričao je Van Nistelrooy, koji je počeo pasionirano proučavati najbolje svjetske igrače. Svjestan svojih fizičkih predispozicija i određenih limita, koristio je ono što je mislio da je najbolje i pretvorio se u surovog, sebičnog, na prvu pomalo povučenog i zatvorenog čudaka kojemu baš ništa u životu nije bilo važno osim trpanja golova. i huka s tribina. Ruud, Ruud, Ruud.
Ono što se na površini nije moglo vidjeti bila je investiranost Van Nistelrooya u vlastiti razvoj i prilagodbu situaciji. Nakon što se doslovno sate pred potpis ugovora s Manchester Unitedom ozlijedio, poručio je da neće zaigrati nogomet dok ne bude na 100 posto vlastitih mogućnosti. Potpuno je rekonstruirao koljeno i u tišini radio do povratka godinu dana kasnije, kada je samo nastavio ondje gdje je stao. Ali, svojom odlukom, bez ulaska u teren dok nije bio potpuno spreman za njega.
Istim se principom Van Nistelrooy vodio kad je započinjao svoju trenersku karijeru.
Priznao je da u igračkim danima nije ni pomislio da bi mogao biti trener. Kad je jednom ipak odlučio oprobati, shvatio je da je to posao za njega, ali niti u jednom trenutku mu nije padalo na pamet da su mu stotine golova koje je zabio na vrhunskom nivou i slika na zidu klupskog muzeja sami po sebi referenca. Naprotiv, napravio je nešto što bi drugima djelovalo kao ogroman korak natrag, a što je za njega bio sasvim normalan put. Opet je počeo proučavati sve ono što rade drugi, u isto vrijeme koristeći do maksimuma vlastite prednosti i pokušavajući neutralizirati mane. Iako ćete na bespućima interneta pronaći da slijedi školu Marcela Bielse ili da uzore ima u Sir Alexu Fergusonu ili Fabiju Capellu, zapravo ništa od toga nije istina. I sve je istina.
Još prije nekoliko mjeseci njegov je odgovor na pitanje hoće li preuzeti PSV-ovu klupu bio jasan i glasan: ne, jer nisam spreman. U klub iz Eindhovena došao je još 2015., gdje se prihvatio vođenja 10-godišnjaka, a onda se oprobao u svim ostalim uzrastima — vodio je U12, U14, U16, bio trener juniora i na kraju mladog tima koji se natječe u drugoj ligi. Okružio se ljudima kojima vjeruje i koji su spoj različitih generacija i stilova nogometa — nekadašnji suigrač Andre Ooijer mu je asistent iz omladinskih selekcija, Fred Rutten je iskusni trener koji je vodio i PSV i Feyenoord i Schalke i Anderlecht, dok je Javier Rabanal iz Španjolske u Nizozemsku preselio 2018.
Kao trener, Van Nistelrooy je sve ono što od takvog sebičnog i nemilosrdnog napadača ne biste očekivali da će biti. Odmjeren u izjavama, smiren i staložen, otvoren prema svima i bez farbanja stvari ružičastom bojom. Svjestan je PSV-ove veličine u nizozemskim okvirima, očekivanja navijača, činjenice da je to klub koji mora razvijati igrače kako bi preživio i kombinacije toga s ambicijama; ne skriva da tome prilagođava svoju nogometnu filozofiju i način igre. Suština je da želi da njegova momčad ima kontrolu, ali način na koji dolazi do nje i što kontrola zapravo znači ovisi o okolnostima.
“Igramo nogomet koji nam u tom trenutku odgovara”, objasnio je u jednom razgovoru za Voetbal International, obrazloživši da nije problem ni povući se i čekati ako zna da je suparnik kvalitetniji, dok god to znači da postoji konkretan plan kako doći do pozitivnog rezultata. “Kontrola kroz posjed je ultimativni cilj, ali trener i momčad moraju se znati prilagođavati uvjetima koji ih okružuju”.
I to je ono što Ruud van Nistelrooy savršeno radi još otkako je prvi put odjenuo dres Nooit Gedachta pa sve do danas. Prilagođava se svijetu koji ga okružuje i ne prestaje učiti iz njega sve dok ne dobije priliku da se natječe s najboljima. Ne zato što je za to predodređen ili zato što je zabio stotine golova ili zato što je klupska legenda.
Nego zato što je sada dovoljno dobar da se natječe s najboljima.
