Da se ne lažemo, nije ovo bila pretjerano lijepa godina i nije je nimalo ugodno rekapitulirati i podvući crtu pod nju. Slika svijeta se mijenja, i to ne baš na bolje, zrak je svuda nekakav ustajao, težak je i opor, i pomalo miriše na 1930-e. Dobro, možda je to samo barut iz petardi pomiješan s alkoholnim isparavanjima, ali bojim se da nije tako. Planetom vladaju manje ili veće budale, potvrđujući da je dobar komad onih koji dižu ruke, zaokružuju brojeve ili ostavljaju otiske prsta ne pretjerano inteligentan, ali zato često jako zloban. I da, kao i iz svega drugoga, iz toga bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji.

Nogomet je najčešće vjerna preslika društva, bio i ostao, pa se i na tribinama i oko njih opet prečesto čuje glas — ili češće majmunsko arlaukanje — idiota. Sport je to koji se odavno pretvorio u nabildanog globaliziranog mutanta, paralelni i daleki svijet koji je stvorio svoja pravila, svoje zakonitosti i zakone, i postao jedna od najmoćnijih i najzatvorenijih industrija svog vremena, usput stvarajući lažnu blještavu sliku svoje savršenosti. I onda, kad vas netko upita po čemu ćete pamtiti 2019., ili barem onu nogometnu, što ćete mu reći?

Ima li Turčinu legendarnijeg i ljepšeg gola od onoga Semiha Şentürka u Beču?

Nogomet je u posljednje vrijeme naglo pronašao svoj put do tehnologije i modernizacije, koji se, doduše, pokazao možda malo trnovitijim nego što smo očekivali. Priča godine je zato, htjeli to priznati ili ne, opet VAR i njegova manje ili više loša primjena. I naravno da nisu VAR i njegove kamere i nedorađena pravila ukrali dušu nogometu; on ju je odavno prodao mnogo gorem i opasnijem vragu, ali nije nikakvo čudo da navijači imaju taj grozni osjećaj da doživljaj nogometa nestaje. Igra koja na prvu djeluje brža nego ikad nasilno se usporava i iz nje se čupaju ljudski faktor i emocije, pokušava je se napraviti hladnijom nego što bi trebala i smjela biti.

Ali nije sve ni tako crno. Igra zaista jest evoluirala, a modernizacija i prihvaćanje novih tehnologija, između ostalog, učinili su da postane brža, bolja, možda čak i zanimljivija, ali samim tim i zahtjevnija nego ikad. Laboratorijski detaljna analiza baš svakog segmenta igre i razvoja individualaca i momčadi odavno su postali ključni za napredak timova, a takav pristup onda se prenio na medije i samim tim na publiku. Nogomet je davno pretvoren u ozbiljan posao, odnosno u znanost u kojoj je sve postalo jasno mjerljivo i u kojoj je sve manje nepoznanica.

I nema tu ničeg lošeg, želimo znati sve, želimo igru i igrače poznavati mnogo dublje od onih površnih maksimalnih par minuta koliko svaki od njih provede s loptom u nogama, u stvarnoj akciji. Igru, igrače i događanja na terenu analiziramo kroz različite taktičke aspekte i postavke i doslovno stotine statističkih parametara, pokušavajući dokučiti, a onda i najbolje dočarati zašto se stvarno nešto događa. No, čini se da smo nekako u svemu tome počeli zaboravljati kako uživati u najvažnijem segmentu igre.

Golovima.

I naravno da je ona teorija talijanskog nogometaša, trenera i direktora Alfa Romea Annibalea Frossija — često pogrešno adresirana na Giannija Breru — po kojoj je savršena ona utakmica koja završi bez postignutih golova sasvim legitimna i točna, jer je to onda čini utakmicom odigranom bez pogreške. A igrati bez pogreške ultimativni je cilj svake momčadi.

U svojoj knjizi The Numbers Game, Chris Anderson i David Sally pokušali su i znanstveno dokazati da jedan gol jest vrjedniji od nijednog postignutog (jer 1>0), ali i, što je važnije, da je sačuvati vlastitu mrežu netaknutom vrjednije od postizanja jednog gola (0>1). Jonathan Wilson je u svojoj polušali ustvrdio da su golovi precijenjeni, ustvari pokušavajući naglasiti koliko je sve što ih okružuje podcijenjeno, a pokojni Zvonimir Magdić volio je reći kako je gol gubljenje vremena koje se moglo potrošiti u uživanju u nogometu. I sve to, kako se ono kaže, stoji.

Ali činjenica je i da baš ništa u nogometu, možda i sportu generalno, ne izaziva emocije na isti ili sličan način na koji to radi gotovo svaki gol. I to je važnije od bilo kakvog savršenstva.

Razočaran time što je sredinom 1990-ih, kada je napisao Nogomet na suncu i sjeni, veliki broj momčadi vrijeme provodio “s 11 igrača viseći na gredi i pokušavajući spriječiti gol, nemajući tako vremena da sami bar jedan zabiju”, Eduardo Galeano je pokušao dočarati užitak u golu, nazivajući ga nogometnim orgazmom. I naravno da poanta nije u vrhuncu, jer taj nogometni orgazam nikad ne dolazi na kraju; poanta je u oslobađanju uzbuđenja, koje eksplodira svaki put kada “bijeli metak zatalasa mrežu” i učini nas sretnijim, zadovoljnijim — nekad manje, nekad više.

I naravno da ne znamo tko je postigao prvi gol, jer povijest takvog užitka ide unazad do trenutka kada je netko odlučio da mješinu treba progurati između dva kamena. Ono što znamo je da je prvi međunarodni meč, onaj između Engleske i Škotske igran u studenom 1872., završen bez pobjednika i bez postignutog gola, sa savršenih 0-0. Šesnaest godina kasnije, u rujnu 1888., započelo je prvo službeno nogometno prvenstvo, ono u Engleskoj, a nakon dvije minute loptanja Boltonov Kenny Davenport progurao je loptu iza linije koju je branio Derby County. Drugi gol u povijesti bio je, jebiga, autogol.

Svi golovi u teoriji vrijede isto, i oni prelijepi i oni ružni, i onda kada je ćušnu iz peterca na prazan gol i onaj s 40 metara, i oni koje zabiju glavom ili nogom ili koljenom ili guzicom, svi su iste vrijednosti. Osim golova u gostima, naravno. Ali svaki od njih je unikatan, svaki je posebna priča i poseban orgazam, makar neki od njih ne značili ništa i bili samo sol na nekakvu otvorenu ranu već potvrđenog ili tek nadolazećeg poraza.

Ali Galeano je bio poseban, bio je ludo i čisto zaljubljen u nogomet, kako je i sam pisao, hrlio mu je svuda i otvorenih ruku, žudeći za velikim potezima i ljepotom. I za njega je orgazam bio svaki gol koji je smatrao lijepim, ali nogomet za većinu nije takav, nogomet nije vođenje ljubavi. I opet je to on najbolje napisao i definirao — za većinu je nogomet zadovoljstvo koje boli, koje jako boli. I u kojemu ono što je savršeni moćni orgazam za jednoga može biti odvratni osjećaj mučnine, oštar i iznenadni udarac u trbuh za drugog. Ali valjda zato toliko i uživamo.

Ima li nekom tamo Turčinu legendarnijeg i ljepšeg gola od onoga Semiha Şentürka u Beču? Njegova važnost, trenutak u kojemu je došao, način na koji je promijenio njihove (nogometne) živote, ako hoćete i sama estetika… Malo je toga što se može usporediti s takvim golom. Ali sjećam se praznog pogleda Slavena Bilića, koji je prije početka pressa, onako nesvjestan da su mikrofoni oko njega uključeni, samo ponavljao “jesi vidija kako mu je sjela”… U tom golu za Slavena, ni tad ni kad ga se danas sjeti, kao ni za bilo kojeg drugog Hrvata, nema ničeg lijepog, ničega umjetničkog, ničega orgazmičkog. Samo odvratna i tupa bola.

Što je, uostalom, lijep gol?

Umjetnost je subjektivna stvar i način na koji ocjenjujemo umjetnička djela ne može biti jasno definiran. Ne možete odrediti koje je umjetničko djelo najljepše; možete ga samo smatrati najljepšim za sebe. Ili ako hoćete, najdražim. Tako je i s golovima — svaki od njih je umjetnost i njihova estetska vrijednost jednako je drugačija je za svakoga koliko i njihova stvarna vrijednost.

Pisali smo već nekoliko puta o tome, nogomet i njegovi golovi često su i prevara estetike. Kao i sve drugo u ovom sportu, i golovi su komercijalizirani i mnogo se bolje prodaju oni koji na prvu izgledaju ljepše i atraktivnije, a češće su plod sreće nekog slučajnog dobitnika koji, poput penzionera koji ispunjava loto listić — malo iz dosade, malo iz znatiželje a često iz očaja i beznadežnosti, raspali po nekakvom plastičnom džabulaniju koji onda ruši zakone fizike i buca mrežu.

Nogomet je, opet poput umjetnosti, toliko poseban i različit, toliko fluidan i promjenjiv, da su golovi neusporedivi, i da ih je gotovo nemoguće ili barem teško kategorizirati. Ne postoje jasna pravila, nitko ne zna što će točno i na koji način s loptom uraditi netko na 30 metara od gola ili u trku prema vrataru. Možda će se odlučiti dodati prvom do sebe, iskoristiti prostor koji se otvori, možda će njegova momčad u međuvremenu izmijeniti desetak dodavanja tek toliko da on dođe u najbolju moguću poziciju. Ili će naprosto i bez razmišljanja raspaliti po golu. Odigrati dupli pas. Predriblati sve ispred sebe, a onda lobati vratara. Ili ga fintirati pa zaobići. Ili šutnuti pod gredu. Izvesti rabonu. Ili, poput junaka kojeg ima valjda svaki kvart, dovesti na crtu, sjesti na loptu i zabiti gol guzicom.

Ono što bi trebalo biti pregled godine, rekapitulacija, svođenje računa napravljenog u ovih 365 nogometnih dana iza nas, konačna inventura, ustvari na kraju i nije to.

Ako još uvijek niste sigurni po čemu pamtiti nogometnu godinu kojoj je danas kraj, onda je izbor lak. Jer, bez obzira na to što oduvijek želimo i hoćemo grebati površinu, i otkriti i pokušati podijeliti odgovor na pitanje zašto se nešto događa, nekad moraju postojati i ovakvi savršeni, praznični dani kada trebamo samo uživati. U bespućima internetskih video servisa, u savršenstvu iz konteksta izvađenih fragmenata tuđih i naših života, u umjetnički savršenoj nogometnoj pornografiji.

Jeste čuli to? Bio je to zvuk otvaranja još jedne limenke piva. Sretna vam Nova godina!