Kad je u studenom prošle godine Steven Gerrard objavio da napušta Rangers i preuzima Aston Villu, Ibroxom su prvo zavladali bijes i ljutnja. Samo par dana ranije Gerrard je javno ismijavao mogućnost odlaska i glasine nazivao izmišljotinama, pa je njegova odluka za većinu predstavljala nož zaboden u leđa, udarac kakvom se nitko nije nadao. Steve je trebao biti jedan od njih, čovjek koji je u klub stigao tri i pol godine ranije, u trenutku kada su se još uvijek tek pokušavali vratiti među žive, on je dao šansu njima, ali i oni njemu, i to što ih napušta usred sezone, a tek za prosječan klub iz Premier lige, bila je to izdaja koju mu nisu mogli oprostiti.
Bijes i ljutnju brzo je zamijenila strepnja i panika. Jer njegov je odlazak zapravo oduvijek bio realnost; ono što ih je stvarno mučilo i više boljelo bilo je pitanje kako ga zamijeniti. Gerrard je došao dok je Rangers bio daleko od vrha škotskog nogometa i daleko iza gradskog rivala Celtica; za tri i pol godine vratio ga je na mapu i Rangers je prošle sezone osvojio prvu titulu prvaka nakon 10 godina čekanja i gledanja u zeleno-bijela leđa. Tko bi to uopće mogao zamijeniti, pogotovo usred sezone?
Nepunih pola godine kasnije, nikome Gerrard više i ne pada na pamet niti ga spominju. A Ibrox se trese kako možda nikad nije; osvajale su se titule i igrala europska finala, ali ova koja dolaze nakon desetljeća patnje više vrijede i veća su, jer nitko ih nije očekivao, nije o njima ni sanjao, a danas su realnost. Rangers je u četvrtak savladao RB Leipzig i izborio se za završno putovanje u Sevillu, za finale Europske lige, a Ibrox se ljuljao lijevo i ljuljao se desno i tresao se u jednostavnom, lako pamtljivom Carnaval de Paris ritmu.
Gio, Gio, Gio, Gio, Gio, Giovanni, Giovanni, Giovanni Van Bronckhorst.
Njegov Rangers je discipliniran, dobro organiziran, strukturiran, ali i dalje prilagodljiv i dovoljno slobodan. Njegov Rangers je naprosto bolji
Navijači nisu bili spremni za Gerrardov odlazak i njima je on zaista bio nož u leđa i šok, ali u samom su klubu već mjesecima bili svjesni da će se to dogoditi. Nije bilo mjesta za paniku, nije bilo prostora za bijes i ljutnju, oni su bili spremni. U listopadu 2019. na mjesto sportskog direktora postavljen je Ross Wilson, koji je prethodno radio i u Watfordu, Huddersfieldu i Southamptonu. U dvije godine Wilson je radikalno promijenio način rada u klubu, ojačavši organizacijsku strukturu, ljudske resurse u omladinskom pogonu i prvoj momčadi te infrastrukturu. Međutim, pravi ispit došao je onog dana kada je Gerrard ušetao u njegov ured i rekao da odlazi. Dovoljno je bilo reći sretno i zbogom; iz ladice je izvukao već listu s imenima kandidata vrijednih razgovora i posla u klubu kakav je osmislio.
Na vrhu te liste bio je Giovanni Van Bronckhorst. Nekadašnji reprezentativac Nizozemske, koju je kao kapetan predvodio u finalu Svjetskog prvenstva i za koju je odigrao 106 utakmica, savrešno je poznavao klub i klub je poznavao njega. Otud i ona pjesma na melodiju s kraja 1990-ih; Gio je iz svog Feyenoorda 1998. preselio upravo na Ibrox. Ondje je u tri sezone, prije nego što je prešao u Arsenal, a nakon toga u Barcelonu, postao jedan od miljenika tribina, osvojivši dva prvenstva, dva kupa i jedan liga kup. I on je bio spreman za Wilsona i za Rangers; u dva sastanka pokazao je da se mjesecima pripremao upravo za ovaj posao i da je, kao i Wilson, čekao neizbježno.
No, Van Bronckhorst je, za razliku od Gerrarda, imao i iskustvo i točno je znao što ga čeka.
On je svoju igračku karijeru završio u finalu Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, a godinu kasnije dobio je mjesto na Feyenoordovoj klupi kao pomoćnik Ronalda Koemana. U ožujku 2015. pružila mu se i prilika da kao glavni trener vodi svoj matični klub, koji je u međuvremenu izgubio korak za najvećim rivalima Ajaxom i PSV Eindhovenom. Od osvajanja Kupa UEFA na De Kuipu 2002. do Giova imenovanja Feyenoord je osvojio tek jedan ozbiljni trofej (nizozemski kup) i sam klub je bio daleko od vrha. Već u prvoj punoj sezoni Van Bronckhorst je roterdamski klub vodio do kupa, taj uspjeh je ponovio i dvije sezone kasnije, dok je u onu između ugurao prvu Feyenoordovu titulu prvaka još od 1999. i vremena kad je on trčao Ibroxom.
U ljeto 2019. rastao se s Feyenoordom i dobio Newcastleovu ponudu, ali ju je bez razmišljanja odbio. Nisu mu smetali kiša i tmurno vrijeme; na njih je, uostalom, navikao i preseljenje u Britaniju je bilo neizbježno, ali je njegov izbor bio neočekivan. Umjesto na klupu premierligaša Van Bronckhorst je došao u Manchester City i pridružio se Pepu Guardioli, prijatelju iz dana u Barceloni. Pretvorilo se to u petomjesečno studijsko putovanje; Gio je u korak pratio Pepa i njegov rad, ali u međuvremenu radio sa Cityjevim mlađim kategorijama te skupljao znanje u organizaciji samog kluba. Štoviše, barem je u to vrijeme tako išla priča u kuloarima, on je bio Pepov izbor za nasljednika jednom kada Katalonac napusti Etihad.
No, plan da Pep osvoji Ligu prvaka sa Cityjem i tako ispuni sve ciljeve očito ima veliku manu, a Gio je postajao nestrpljiv, svjestan da život iza scene ne donosi prilike. Vodio je jednu sezonu kineski Guangzhou, ali imperativ je bio povratak u Britaniju i novi iskorak u karijeri.
A za to je savršen bio Rangers.
Naravno da sve u ovoj sezoni nije med i mlijeko za Van Bronckhorsta i ekipu. S druge strane, Gio je navikao na pritisak koji vlada na Ibroxu i očekivanja da se pobjeđuje doslovno svakog vikenda. Ispadanje iz Liga kupa dva dana nakon svog dolaska odgledao je s tribina, a od tada je u 36 utakmica upisao pet poraza — od Zvezde, Brage i Leipziga koje je nadoknadio u ukupnom zbroju, te dva od Celtica. I ta dva, od kojih je prvi došao nakon 13 utakmica bez poraza, mogla su ovu sezonu učiniti neuspješnom, pogotovo kada je prošlog vikenda na praznik rada na Parkheadu završilo bez pobjednika. Celtic je zadržao prednost od šest bodova na vrhu, a u ligi kakva je škotska to se teško ispušta.
Međutim, Gio je od lovom i lokacijom ograničenog Rangersa napravio zanimljivu momčad koja, i pored očitih mana, igra dobar nogomet, a on joj donosi rezultat iznad očekivanja. Limitiran i ozljedama prošaran tim — za koji je Borna Barišić ove sezone odigrao 40 utakmica u svim natjecanjima — u teoriji je trebao imati problem s činjenicom da igra puno utakmica, i to u dva potpuno različita ritma.
Kod kuće je Rangers apsolutni favorit u svakoj utakmici, dok u Europi mora imati drugačiji pristup, ali upravo to se pokazalo kao jedno od najboljih oružja koje Gio ima u svom arsenalu. Njegova momčad prilagođava se suparnicima i situacijama, pa je Van Bronckhorst, nogometno klasični Nizozemac koji preferira sustav s trojicom napadača — samo u travnju u devet utakmica startao s četiri različite formacije, koje su se opet mijenjale tijekom samih utakmica. Njegov Rangers je discipliniran, dobro organiziran, strukturiran, ali i dalje prilagodljiv i dovoljno slobodan. Njegov Rangers je naprosto bolji.
Prvenstvo je možda iskliznulo iz ruku u utakmicama protiv Celtica i ponekim kiksom protiv autsajdera (Rangers ima sedam remija u prvenstvu, od čega su tri došla pod Gerrardom), ali za prvu sezonu dva finala — ono škotskog kupa protiv Heartsa i ono europsko protiv Eintrachta u Sevilli — i više su nego solidan zalog da u klubu mogu smatrati kako su napravili pravi posao i pronašli trenera za budućnost.
Danas više nitko ne razmišlja o Stevenu Gerrardu, danas se pjeva i pivo teče u potocima južno od rijeke Clyde, ali možda bi na Ibroxu trebali biti spremni i ne biti ljuti i bijesni i u panici ako Giovanni Van Bronckhorst sutra krene stopama svog prethodnika.
