Bosna i Hercegovina je na Bilinom polju dočekala nominalno najozbiljnijeg rivala u borbi za drugo mjesto u svojoj kvalifikacijskoj skupini za plasman na Europsko prvenstvo. Istina, smatrati Italiju sigurnim putnikom za jednu od 13 europskih destinacija iduće godine u trenutku kakav je ovaj za tu je reprezentaciju smjelo, možda i neozbiljno, ali činjenica je da mjesta na Euru ima samo za dvije momčadi i Bosna i Hercegovina i Grčka direktno će se boriti za ta mjesta. Međutim, nije ova utakmica za Roberta Prosinečkog i njegove izabranike bila važna samo iz te jednostavne perspektive.

Prosinečki je u svojih prvih godinu dana na klupi reprezentacije ostavio generalno pozitivan dojam. Njegova BiH je bez poraza prošla kroz Ligu nacija u kojoj je osvojila prvo mjesto u skupini sa Sjevernom Irskom i Austrijom i plasirala se u najjaču diviziju. Momčad za koju je na prvi pogled jasno — a na drugi samo još jasnije — da je ispunjena tek prosječnim igračima i jako limitirana kvalitetom, izgledala je prije svega dobro organizirano, čvrsto i efikasno. Bosna i Hercegovina je pod Prosinečkim već na prvu izgledala drugačije i bolje nego pod njegovim prethodnikom Mehmedom Baždarevićem. Generalni dojam bio je da je to momčad koja ima ideju, koja gradi strukturu i koja je spremna za iskorak koji svi očekuju, a to je plasman na još jedno veliko natjecanje.

Zbog toga je utakmica s Grčkom imala ogromnu važnost. Ne samo zato što se radilo o direktnom konkurentu, nominalno najopasnijem suparniku za njegova dosadašnja mandata i prvom velikom i pravom preprekom. Za Prosinečkog je ovo bila najveća prilika da stvarno lupi od šakom od stol, pokaže da ima jasan plan i strukturu i da ima ideju kako to sprovesti u djelo. Prilika da pokaže da je ova BiH njegova kreacija i da zna kako napraviti ono što poslodavci i publika traže od njega. Prilika da pokaže da je to — to.

I otud brutalni efekt hladnog tuša.

BiH je imala apsolutno sve. I ništa od toga nije iskoristila. Štoviše, potpuno se raspala

Prva velika pogreška koju su Bosanci i Hercegovci i njihov hrvatski izbornik napravili klasična je za prostore na kojima obitavamo. Dopustili su da im striktno i jedino rezultat kreira generalnu sliku i tako je barem donekle zamagli. Kao i kod Hrvata i Srba, i kod nas u BiH vlada atmosfera u kojoj se isticanje problema, ma kako oni mali ili veliki ali očiti bili, predstavlja kao neprijateljski i nedovoljno patriotski čin. Na svako sasvim logično i normalno pitanje odgovor je “jebiga, imamo rezultat, ne kvari atmosferu” kojim takvi, valjda potpuno nesvjesno, potvrđuju teoriju površnosti koja važi za naš nogomet.

Protiv Grčke je BiH otvorila doista furiozno i nakon 20 minuta ostavljala dojam moćnog vlaka koji juri i gazi jadne Grke bez milosti. Početni dojam bio je da je to najboljih 20 minuta koje je BiH odigrala pod Prosinečkim, ali i to je dijelom iskrivljena slika na koju je utjecalo nekoliko faktora.

Prije svega stanje grčke momčadi, koja je u Zenicu došla bez osam standardnih reprezentativaca i s nekoliko anonimusa, ali i dalje percipirana kao agresivna, defenzivna i snažna, što nikako nije bila. Grci su u tih prvih 20-ak minuta bili totalno izgubljeni — ispostavilo se da ustvari žele imati posjed i graditi igru iz zadnje linije, ali nisu znali kako, pa je njihova reakcija na našu trku i presing bila panika. Zato su Zmajevi na početku ostavili dojam kakav su njihovi fiktivni rođaci imali u prvim scenama Igre prijestolja — moćni neprijatelj koji bljuje vatru za koju nesretnici s lukom i strijelom nemaju nikakvog odgovora.

No, i takva moćna, strašna i agresivna BiH, najbolja otkako je Prosinečki na klupi, iz igre nije napravila niti jednu šansu nego je grčku zadnju liniju s petoricom defenzivaca ‘razbila’ tek prekidima, od kojih je onaj drugi u kojem je Miralem Pjanić zabio velemajstorski gol ustvari bio i bizaran i komičan s obzirom na to da Grci nisu ni postavili živi zid.

Ali dok smo mi hvalili sami sebe, pričali o “najboljem poluvremenu u povijesti”, a Prosinečki mislio da ima Grke ondje gdje ih želi — s debelim minusom i loptom u nogama — oni su evidentirali naše probleme, reorganizirali se i počeli igrati bolji nogomet. Shvatili su da se i na velike i strašne zmajeve može udariti, samo kada imaš pravo oružje. I da nisu baš tako strašni.

Do poluvremena je BiH prividno i bila u kontroli, ali nakon uvođenja Olympiakosova Giorgosa Masourasa Grci su dobili na kreativnosti i udarali tamo gdje BiH najviše boli — po bokovima. Domaći su se ispuhali i prebrzo potrošili energiju, a Grci raširili njihovu zadnju liniju i potpuno preuzimali kontrolu.

Jasno, na dva gola minusa za preokret je potrebna i sreća i vjetar u leđa, a Grci su je dobili u nesretnom penalu i nesmotrenom Pjanićevom startu. Možda bismo danas pričali drugačije i hvalili najbolju partiju ikad, ali ove stvari su potpuno okrenule utakmicu; BiH se potpuno ugasila i provela ostatak večeri u paničarenju i kaosu. Poravnanje koje je došlo bilo je logična posljedica. BiH je imala apsolutno sve: sjajne preduvjete u dobrim rezultatima i pozitivnoj atmosferi, fantastičan start i fenomenalan rezultat, na krilima tog rezultata i vjetar u leđa od glasnih navijača, te ispred sebe zbunjene i razbijene Grke. I ništa od toga nije iskoristila. Štoviše, potpuno se raspala i zadnjih 20 minuta odigrala u potpunom kaosu na koji Prosinečki nije imao odgovor.

Međutim, niti jedan od problema koji je isplivao na površinu protiv Grčke za BiH ustvari nije bio novi i hladan tuš posljedica je isključivo činjenice da su ljudi okretali oči i zanemarivali te probleme gurajući u prvi plan rezultat.

To da je BiH — doduše, sasvim logično — previše ovisna o Pjaniću i Edinu Džeki nije ništa novo. Morala je doći i utakmica (ili dvije) i trenutak u kojem je kapetan i najbolji strijelac daleko od idealne forme, potpuno isključen i bez učinka. Utakmica u kojoj napadač ne zabije iz jedine dvije šanse je sasvim normalna stvar. Kao što se prije ili kasnije moraju dogoditi i slučajnosti poput one Pjanićeve. Iako svjesni toga, Prosinečki i društvo nisu imali Plan B, nisu imali alternativu.

Ni to nije ništa novo. U drugom, katastrofalnom poluvremenu protiv Armenije su se provukli jer gosti naprosto nisu znali, ali protiv samo malo ozbiljnijih Grka je to došlo na naplatu. Uostalom, nije ni psihološki ni fizički pad također ništa novo; pogledajte još jednom utakmice iz Belfasta ili protiv Sjeverne Irske na Grbavici, onu protiv Austrije u Zenici ili prijateljsku protiv Turske. I naravno, nije poanta da se to ne bi smjelo događati, jer osim što nema savršenstva u nogometu nema ni pretjerane kvalitete u ovoj reprezentaciji; ali da smo pričali više o ovome, ne samo da bi šok bio manji nego bismo prije svega bili svjesniji svojih problema, a momčad i izbornik bili čvrsto na zemlji i daleko od bespotrebne i kontraproduktivne euforije.

Ali kako iz pobjeda treba vaditi i potencirati negativne stvari, tako i iz poraza — a dva izgubljena boda od direktnog konkurenta nakon 2-0 i gubitak Pjanića za (barem jednu) iduću utakmicu jest poraz — treba potencirati pozitivne stvari.

A najpozitivnija je upravo — hladan tuš.

Ako je organizam umoran, onda je hidroterapija ponekad i najbolje rješenje. Organizam na hladnoću reagira panikom, ali onda to je samo prvi korak. Hladna voda intenzivira kretanje tekućina u organizmu, poboljšava se protok krvi prema stanicama, kao i sama aktivnost stanica. Ubrzani dotok krvi u mozak pojačava otpuštanje norepinefrina koji nas prirodno diže i koji je, između ostalog, prirodni borac protiv depresije. Hladan tuš prirodno ubrzava metabolizam, a to je ono što nogometnoj reprezentaciji nakon perioda uljuljanosti i iluzije upravo i treba.

Kvalifikacije su na samom startu, a za svaki problem ima rješenja, makar u teoriji. Grčka je došla na vrijeme i odlična je lekcija za Prosinečkog i njegove suradnike, kao i za kompletnu momčad; svi zajedno su ostavili upravo dojam uspavanosti i samozavaravanja te vjere u sliku koja nije bila prava. Posao može, a pokazala je praksa i da mora, biti ozbiljniji i bolji, a tuš je valjda bio dovoljno hladan da to i oni sami shvate.