U petak u 20 sati po lokanom vremenu, odnosno u 13 za nas koji na sat gledamo po srednjoeuropskoj računici, svečanim otvaranjem na tokijskom Olimpijskom stadionu započet će Igre XXXII Olimpijade. Sportaši će paradirati, položiti zakletvu, olimpijski plamen će završiti svoj put iz Atene na posebno dizajniranom plameniku, predsjednici će održati govore… Sve će to pratiti prigodni program koji će gledati milijuni, možda čak i milijardu ljudi, i Igre hoće biti otvorene.
Ali gotovo ništa neće biti isto.
Marco Balich svoju je profesionalnu karijeru posvetio režiranju i produciranju ceremonija otvaranja, prije svega olimpijskih i kontinentalnih sportskih igara. Ovaj 59-godišnji Venecijanac sudjelovao je u produkciji 25 različitih spektakularnih otvaranja koja je ukupno gledalo više od 32 milijarde ljudi, a bio je čelni čovjek otvaranja Olimpijskih igara u Riju 2016. Japanci su mu dodijelili ulogu glavnog savjetnika izvršnom producentu otvaranja Takayukiju Hiokiju. Balich zna o čemu govori kada javno poručuje da od ceremonije ne očekujete previše; biće to “japanski lijepo”, ali u isto vrijeme “otrežnjujuće” iskustvo, prilagođeno aktualnom trenutku i realnosti života kojeg živimo. Prilagođeno vremenu pandemije.
A Tokyo 2020 je već pretrpio težak udarac od Covida-19. Prvi put u povijesti olimpijski ciklus je pomaknut za jednu godinu, prvi put u povijesti sva će natjecanja biti održana pred praznim tribinama — odnosno ona koja se uopće održe ako svi budu negativni — i prvi put u povijesti medalje će se dijeliti bez navijača kao svjedoka.
Ceremonije su pretvorene u blještavi vrhunac sportswashinga i stvaranja idealne slike o vrijednostima zemlje-organizatora. Japanci će se, igrom slučaja, vratiti korijenima
Naravno, i prvi put u novijoj povijesti ceremonija otvaranja će biti, iako je to Balich ljepše upakirao, skromna i bez pompoznosti koja je joj je zapravo svrha. Tribine će biti potpuno prazne — tek će stotinjak VIP osoba prisustvovati otvaranju — i broj sportaša koji će umjesto navijačima mahati kamerama drastično je smanjen, a program potpuno promijenjen kako bi se sudionici pridržavali svih epidemioloških mjera. U Riju je stadionom promarširalo oko 12.600 članova svih delegacija, a na sam program je potrošeno oko sedam milijuna dolara; ovaj put neće biti masovne koreografije, neće biti tisuće plesača, glumaca, umjetnika, neće biti spektakla na način na koji smo navikli.
No, zapravo, otvaranje Igara vratit će se svojim korijenima. Već sada gotovo da ne postoji generacija koja bi se mogla sjećati kako su otvaranja Igara izgledala prije masovne komercijalizacije i njihova pretvaranja u grandioznu i preskupu, a često i prekičastu promociju za kulturu i vrijednosti zemlje-organizatora. Desetljećima je to multimilijunski projekt na kojemu sudjeluju desetine tisuća ljudi i koji često traje i više od četiri sata; procjenjuje se da je na otvaranje Igara u Pekingu s 15.000 izvođača bilo potrošeno više od nevjerojatnih 100 milijuna dolara.
Međutim, nisu stvari oduvijek bile takve; štoviše, nisu bile takve do onih prvih tokijskih Igara. Tradicija svečanog otvaranja Olimpijskih igara, ma koliko nam iz današnje perspektive predstavljana kao nepromjenjiva, prošla je kroz evoluciju i gotovo da nema nikakve veze s prvim modernim Igrama. Čak i neki od temeljnih principa otvaranja na početku modernih igara nisu ni postojali.
Tako je Parada nacija, kako se službeno zove defile sportaša sudionika, predstavljen na četvrtim Igrama u Londonu 1908. Olimpijska zastava počela se podizati na otvaranju Igara u Antwerpenu 1920., gdje je započela i predaja zastave gradu-nasljedniku. Na tim igrama je i ceremonija dodijele medalja odvojena od ceremonije zatvaranja. Tek 1928., dakle na devetim ljetnim Igrama održanim u Amsterdamu, zapaljen je olimpijski plamen na otvaranju, te je gorio za vrijeme trajanja natjecanja. Tradicija paljenja svete Zeusove vatre uz pomoć konkavnog zrcala i sunčevih zraka rođena je sredinom 1930-ih; prve Igre do kojih je baklja stigla preko Atene, Soluna, Sofije, Beograda, Budimpešte, Beča, Praga i Dresdena bile su one održane 1936. u Berlinu. Gašenje vatre na kraju dok svira olimpijska himna i spušta se zastava predstavljeno je 1952. na zatvaranju zimskih igara u Oslu.
Do Seula 1988. postojala je i tradicija puštanja bijelih golubica kao univerzalnog znaka mira, ali ona je prekinuta iz praktičnih razloga. Naime, nakon što su Sohn Kee-Chung, Chung Sun-man i Kim Won-tak zajednički zapalili olimpijski plamen, s njim su u direktnom TV prenosu zapalili i desetine golubica poredanih kao na roštilju; ljubitelji životinja bili su šokirani i još jedna tradicija morala je biti ugašena.
Samo otvaranje je, kao i dobar dio kompletne tradicije olimpizma, upravo jedna od ideja Pierrea de Coubertina. On je godinama insistirao na povezanosti sporta i umjetnosti, a predstavljanje sportaša-sudionika vidio je važnim dijelom tradicije estetike antičkih igara. Onomad su sportaši ogromnu pažnju posvećivali izgledu i njezi svojih tijela, koja su onda predstavljali publici. Evoluiralo je to u paradu sportaša, ali je na petim po redu Igrama, održanim u Stockholmu, dobilo i dodatni artistički dodir i to prvenstveno zato što su te Igre trebale kao nikad ranije povezati sport i umjetnost.
Zapravo, Coubertin je insistirao na uključivanju umjetničkih disciplina u samo natjecanje, pa su od Stockholma 1912. do Londona 1948. održavana i natjecanja i dodijeljivane medalje u arhitekturi, literaturi, muzici, slikarstvu i kiparstvu. Ukupno su 23 zemlje osvajale medalje u ovim disciplinama, ali problem je bio u samoj kvaliteti radova, kao i stručnosti ocjenjivačkog suda, pa su nakon Londona one izbačene s Igara. Međutim, introdukcija umjetničkog sadržaja na otvaranje stockholmskih igara promijenila je i način organizacije same ceremonije otvaranja. Fokus je i dalje bio na predstavljanju sportaša, ali sve više se okretao i ka predstavljanju zemlje organizatora kroz umjetničke forme.
Ipak, sve do 1960. otvaranje Igara bilo je isključivo sportska manifestacija, kojoj je umjetnost bila tek dodatni sadržaj. U veljači te godine održane su sedme Zimske olimpijske igre u kalifornijskom Squaw Valleyju. U trenutku dobijanja Igara bio je to još uvijek neizgrađeni skijaški resort, u kojemu će sve discipline biti održane na udaljenosti koja se mogla prehodati.
Iako je otvaranje bilo relativno skromno za današnje uvjete, ono je bilo planirano kao nikad ranije i prvi put je u njega bila uključena industrija zabave. Ono je, naime, bilo povjereno kompaniji Disney, koja ga je odradila u svom stilu i ostalima otvorila vrata. Upravo će četiri godine kasnije u Tokiju plesna koreografija prvi put u povijesti biti dijelom otvaranja, i to na način da se kroz nju željela predstaviti povezanost modernih i antičkih igara, ali i tradicionalna japanska kultura. Do Münchena 1972. je to već postao standard i na zimskim i na ljetnim igrama, a letvicu su više podignuli Sovjeti 1980. u Moskvi.
Oni su na otvaranju Igara prvi put angažirali teatarsku produkciju. Priča koja se zakotrljala 1906., kada su u Međunarodnom olimpijskom odbrou prvi put raspravljali o povezanosti umjetnosti i sporta, u Moskvi se pretvorila u za to vrijeme megalomansku predstavu koju će svaka iduća ceremonija otvaranja pokušati nadmašiti. S vremenom se i svrha otvaranja promijenila — olimpijska pravila i dalje brane umiješanost politike i govore čelnika država ograničavaju na tradicionalna otvaranja, pa su upravo spektakularne ceremonije pretvorene u svojevrsni blještavi vrhunac sportswashinga i stvaranja idealne slike o kulturi i vrijednostima zemlje-organizatora.
Japanci će se, igrom slučaja, morati vratiti korijenima. Prazne tribine, socijalna distanca i epidemiološke mjere natjerali su ih da promjene planove i fokus ceremonije otvaranja vrate na sportaše i njihove vrijednosti, ali i probleme današnjice i načina na koji se njihova zemlja, kao i čitav svijet, nosi s njima. Kako je to objasnio Balich, bez dimne zavjese i lažnih ogledala, iskrena i istinita ceremonija, bez laži.
Da vidimo je li i to moguće, u sportu i oko njega.
