Je li ovo sada barem dno?
Valjda jest. Nadamo se da jest. Jer odavno je jasno da je za barem nekakvu, makar kozmetičku promjenu, nekakav simbolični korak prema naprijed kad je u pitanju seniorska nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine, prvo potrebno doći do samog dna. Razbiti se o njega, u što više malih komadića, i krenuti ispočetka. A ako najgori domaći poraz i daleko najgore poluvrijeme u povijesti ove reprezentacije nisu žestok sudar i lomljava kostiju o betonsko dno, onda ne znam što jest.
Lakoća s kojom je Portugal u ponedjeljak navečer zgazio Bosnu i Hercegovinu bila je gotovo nevjerojatna. Nema veze na kojoj razini pratite nogomet, teško da ste mogli vidjeti toliki tehnički, kvalitativni i taktički zaostatak jedne profesionalne momčadi za drugom. BiH je Cristianu Ronaldu i društvu ostavljala toliko prostora da se u pojedinim trenucima činilo da su i oni sami šokirani događanjima na terenu, što je kao posljedicu imalo da u pojedinim trenucima i sami donose pomalo neobične odluke. Odnosno, BiH je još i dobro prošla kako je mogla i trebala proći, pogotovo u prvih 45 minuta.
Nije pomogla ni činjenica da je turski sudac Halil Umut Meler imao lošu noć, odnosno to što je VAR ostavljao dojam pijanog majstora koji je zaboravio vaservagu. Ali, spominjati suce nakon ovakve noći ostavlja osjećaj prljavosti, sramote, nedostatka samopoštovanja. Jer i budali je jasno da je ovaj Portugal toliko vladao terenom da nije postojala nikakva šansa osim puke teoretske da ta utakmica završi drugačije nego što se završila. I to ne samo zato što je Portugal bio posebno dobar — jer nije, momčad Roberta Martíneza naprosto je bila na svom uobičajenom nivou — koliko zbog činjenice da je BiH ove noći bila užasna. Slaba, spora, nepripremljena, neuigrana, prestrašena i nedostojna ozbiljnog takmaca.
Problem je što s ovom momčadi, kao ni sa savezom koji je vodi, nikad nisi siguran jesmo li vidjeli ono najgore
Kao da je lupila u dno.
Dakako, ovdje treba napraviti razliku. Sad govorimo isključivo o momčadi; sam Nogometni savez i ljudi koji ga vode, koji jesu uzrok svemu ovome što se događa, odavno su pokazali da oni sutra mogu gore nego danas. Kod njih uvijek, baš uvijek ima još gore. I sasvim sigurno će biti još gore. To što se i ovaj put s tribina tražio njihov odlazak i preuzimanje odgovornosti za sav javašluk, to što se u i ovaj put u televizijskim emisijama i komentarima i tekstovima jasno podcrtavalo tko su krivci i zašto su krivci, njima to ne znači apsolutno ništa. Nitko od njih nije izgubio ni minutu sna, jer, rekli smo to već mnogo puta, može im se. Nema nikakve priče o obrazu, časti, moralu, odgovornosti; ne može je biti kada ti ljudi ništa od toga nemaju, samo svoje osobne interese. Tako je kako je.
Zato selektor Savo Milošević nije imao nikakav problem s preuzimanjem odgovornosti. I on se, naravno, poslužio s nekoliko očekivanih pravdanja, poput onih realnih o premalo vremena s ekipom i ozljedama važnih igrača, pa do nekih besmislenih poput onoga o nedostatku fizičke spreme ili igranju dvije utakmice u četiri dana — u petak je BiH, naime, svladala uvijek neugodni Lihtenštajn. No, Milošević je ipak preuzeo odgovornost, vjerojatno djelomično svjestan da je njegov alibi dovoljno dobar, ali i da si čak ni reprezentacija BiH ne može priuštiti treću promjenu izbornika u pet utakmica.
Ili? Tko zna što nosi noć.
Ipak, prema svemu sudeći Milošević je taj koji će i pored najtežeg poraza u povijesti — istim rezultatom BiH je izgubila od Argentine u svibnju 1998. kada je u Cordobu otputovala s 14 igrača — za razliku od dvojice svojih prethodnika dobiti priliku za popravni. On je ispunio formu, preuzeo odgovornost, proglasio sebe krivcem, dok one u savezu svakako nije briga niti znaju zašto su izabrali Savu, osim zato što je u tom trenutku bio slobodan. Sada BiH čekaju još dvije utakmice u na papiru najlakšoj skupini u kojoj je BiH ikad igrala, protiv Luksemburga u gostima i Slovačke kod kuće, u kojima je jedini mogući cilj psihološki se i taktički podići do te mjere da se u baraž ne uđe u potpunom crnilu.
BiH je osvojila svoju skupinu Lige nacija B i tako izborila mjesto u dodatnim kvalifikacijama, koje u NSBiH i društvu generalno vide kao spas. No, činjenica je da će ondje biti višestruko teže nego u samim kvalifikacijama, zbog formata natjecanja i kvalitete suparnika, To Miloševiću daje priliku da kroz ove dvije i iduće dvije utakmice bar nauči nešto o momčadi koju vodi i pokuša, uz dobru pripremu i malo sreće, proći kroz te dvije utakmice do Europskog prvenstva. Što iz današnje perspektive zvuči predaleko od realnosti.
No, zato bi za njega i BiH bilo važno da je ovo u petak navečer, ovo nemilosrdno gaženje, bilo udaranje u čvrsto dno. Krv je prštala na sve strane, lomljava kostiju odzvanjala je sumornim i tužnim Bilinim poljem i teško da će tako brzo momčad stati na noge. Ali pozitivna stvar s dnom je da nema ništa ispod njega — osim rudara i prosvjetnih radnika — i što je s njega samo jedan put, onaj prema gore. Pa makar i puževim korakom.
Problem je što s ovom momčadi, kao ni sa savezom koji je vodi, nikad nisi siguran jesmo li vidjeli ono najgore. Nakon ono malo dobrog i puno lošeg što smo preživjeli s bosansko-hercegovačkim nogometom u posljednjih 20-ak godina, zaista je teško dokučiti gdje bi trebalo biti to dno i koja je točka koja bi mogla izazvati ako ne katarzu, onda barem nekakvo buđenje; odbijanje od zemlje, ako već ne dizanje.
I na kraju, jesu li najgori poraz i najgore izdanje u povijesti nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine samo dno? Valjda jesu. Nadamo se da jesu.
Ili ipak može još gore?
