I lijepo je bilo vidjeti tako dobru Bosnu, i to protiv dvaju jako dobrih suparnika; bilo je još ljepše vidjeti punu dvoranu, dobru košarku i činjenicu da ovaj daleko najuspješniji timski sport ponovno privlači tako veliku pozornost. Međutim, koliko se klupska košarka stvarno vratila ne samo u Sarajevo, nego na veliku scenu? Odnosno, bolje je pitanje: koliko je zapravo daleko od povratka na veliku scenu?

Da se razumijemo, za nekoga tko ovaj sport prati površno — dakle, tko nije direktno uključen u neki od klubova i nije emocionalno vezan za neki od klubova — prilično je teško donositi zaključke. Nije to nikakva sramota priznati, taj je sport u Bosni i Hercegovini prilično teško pratiti.

Klupska košarka u BiH jest na dnu; čak i u idealnoj situaciji trebale bi joj joj godine da stane na svoje noge

Sport koji prije svega ima ogromu tradiciju, klub s titulom europskog prvaka koji je dao neke od najvećih europskih igrača i koji i danas ima solidnu reprezentaciju — BiH je 10 puta igrala na Eurobasketu, što je drugim sportovima u zemljis amo san, a 2015. je osvojila kadetsko Europsko prvenstvo — gotovo je iščezao iz mainstream medija, barem kad su domaći klubovi u pitanju. Njima se bave tek lokalni mediji, pasionirani navijači i skupina entuzijasta na specijaliziranim portalima. Pokušavaju nešto i u samom savezu, ali činjenica je da je interes za domaću klupsku košarku izuzetno mali.

I opet, nije to nikakvo čudo. Nije BiH nikakav poseban slučaj. Superligizacija košarke, koja je započela još kasnih 1990-ih, s vremenom je donijela podizanje kvalitete i popularnosti Eurolige, ali je imala i značajnu kolateralnu štetu, pogotovo u manje razvijenim zemljama. Kod nas je tome pridonijela i regionalna liga, koja je skoro ugasila sva nacionalna natjecanja ili barem interes za njih na bilo kojem nivou osim lokalnog. I nije ovo jedan od onih tekstova u kojima se kuka, jer regionalna liga jest donijela i dobrih stvari, ali je činjenica da je s vremenom najveću cijenu njene privatizacije platila Bosna i Hercegovina.

Podsjećanja radi, upravo je Bosna u srpnju 2001. bila jedan od osnivača Jadranske lige, i to zajedno sa Cibonom, Olimpijom i Budućnosti. U prvoj sezoni je pored Sarajlija nastupila i Sloboda Dita, koja je u uvijek punom Mejdanu tu godinu završila kao petoplasirana, a prvu utakmicu u povijesti odigrao je Široki. Tuzlaci su već iduće sezone bili izvan lige, dvije sezone je odradio banjalučki Borac, a Široki i Bosna su bile svojevrsne konstante — Sarajlije su u prvih devet sezona igrali sedam puta, Široki je do 2015. skupio 12 sezona.

Međutim, svi su ti klubovi redom ostajali bez novca, a takvi više nisu bili interesantni regiji. Jadranskom ligom s vremenom su počeli dominirati klubovi iz Srbije, a BiH je od 2015. ostala na samo jednom predstavniku. Igokea, uz političku podršku koju ima i entuzijazam ljudi koji rade ondje, jedina se mogla nositi sa zahtjevima regionalnog natjecanja; svi ostali su prije ili kasnije došli na rub gašenja. I Bosna i Sloboda i Borac su ispadali iz lige, radili fuzije s manjim klubovima, mijenjali imena i žiro račune.

Košarkaški savez, kao i svaki drugi u BiH, organiziran je po Daytonu i rasparčan na tri dijela koji se se onda međusobno bore za prevlast, a nju u ovom slučaju predstavljaju mrvice. To je, dakako, dovodilo do kaosa u organizaciji natjecanja, pa se često nije znao sustav, nije se znalo koliko klubova počinje prvenstvo, gotovo svake sezone netko je istupao, a sve je kulminiralo na kraju 2020./21. kad play-off nije ni odigran jer se tri od četiriju klubova nisu pojavila.

Ukratko, košarka u BiH tijekom čitavog desetljeća grca u ogromnim problemima koji su je doveli u status neozbiljnog, gotovo amaterskog sporta, a takvog ga malo tko više i želi gledati.

Igokea je, dakako, potpuno fokusirana na ABA ligu. U njoj igra svoju 13. sezonu, igra i u Ligi prvaka, a ostali se koprcaju, pokušavaju preživjeti i stvoriti barem privid sudjelovanja u nečemu važnom preko ABA 2 lige. Ondje dvije sezone zaredom nastupa Borac, jednom je igrala i Bosna, Široki odrađuje petu sezonu, Sparsi su jednom igrali i finale, a nastupili su i Sloboda i Zrinjski. Međutim, nikome od njih ta druga liga nije donijela pretjerano veliki interes, pogotovo u sustavu u kojemu se trenutno igra, kao što nisu ni nižerazredna europska natjecanja s kojima su u nekim klubovima eksperimentirali.

Što nas dovodi na početak ove priče, odnosno pitanja je li se stvarno (klupska) košarka vratila u Sarajevo i BiH generalno. Odgovor je nažalost jednostavan: Isključimo li Laktaše, odakle već čitavo desetljeće nije ni otišla, teško.

Jer ljudi žele gledati ozbiljnu, natjecateljsku, kompetitivnu košarku, a to ova koju bosanskohercegovački klubovi danas igraju — nije. Na prvu, rješenje za sarajevske klubove, Slobodu (u kojoj najavljuju investicije), Široki ili Borac je put preko druge lige do najjačeg regionalnog natjecanja koje bi sigurno privuklo, barem na početku, veću navijačku i sponzorsku bazu. Međutim, osim što BiH ima ograničen broj mjesta u tim ligama, čak ni ona nisu garantirana s obzirom na to da se radi o privatnim natjecanjima koje pozivnice može podijeliti kada i kako i kome želi. Što opet u praksi znači da ionako siromašni klubovi koji ovise o lokalnoj zajednici ili entuzijastičnim sponzorima sebi ne mogu priuštiti za njih ogromna ulaganja koja se vrlo vjerojatno neće isplatiti. I koja bih ih vrlo lako ponovono mogla pogurati u ambis.

Ipak, prošli je vikend barem pokazao da postoje i potencijal i interes koji bi se mogli iskoristiti kao svojevrsni putokaz. Naravno da prije svega treba biti realan i stvari promatrati iz žablje perspektive, jer klupska košarka u BiH jest na dnu; čak i u idealnoj situaciji trebale bi joj joj godine da stane na svoje noge. Regionalna privatna liga također je realnost s kojom se mora živjeti i koja će vjerojatno još godinama biti ultimativni cilj, ali i za najmanji uspjeh tamo preduvjet je stabilno, dobro organizirano i koliko je moguće izjednačeno prvenstvo koje će privući i zadržati interes.

I koje će stvarno vratiti košarku onamo gdje joj je mjesto.