Na posudbi

Ima li nogometa do kraja godine?

Svi želimo vidjeti svjetlo na kraju tunela. Što ako se samo zavaravamo?

Posljednjih nekoliko ludih tjedana Švedska u inozemnim medijima, pa tako i u hrvatskim, ima osiguran status cirkuske atrakcije. Umjesto šarenih šešira, crvenih nosova i lažnih cvjetova za reverom, švedski klauni odjeveni su u bijele kute i žongliraju s epruvetama, ali imaju jednako velik osmijeh. Brojna publika oko njih broji se u stotinama milijuna; ona ili ushićeno kliče i proglašava ih briljantnim genijalcima ili glasno negoduje, gađajući ih patlidžanima i trulim jajima, nazivajući ih za svoj narod fatalnim idiotima i masovnim ubojicama.

Iz prve ruke mogu vam reći da osjećaj jest čudan. Pogotovo ako iz ove perspektive pratite i sve ono što se događa vani, pogotovo u zemljama zapadnog Balkana. Ne mogu vam reći kako se prosječan Šveđanin osjeća jer ja definitivno ne mogu spadati u tu skupinu, ali teško se oteti dojmu da zaista imamo ulogu dugo tovljenih zamoraca u velikom eksperimentu koji se odigrava oko nas. I ustvari je jasno da baš nitko nema pojma — niti ga može imati s obzirom na to da se nikad nismo našli u sličnoj situaciji — jesu li Šveđani zreli za pohvale i jesu li genijalci ili je njihova strategija pogrešna do te mjere da će potamaniti dobar dio populacije. Ili možda postoji neka sredina?

Ali hajde da ostanemo nakratko na mnogo važnijem pitanju. Kako zapravo izgleda taj život u Švedskoj u posljednjih par tjedana?

Dakle, zemlja za razliku od gotovo svih europskih i dobrog komada zemalja svijeta nije u lockdownu. Vrtići rade, osnovne škole rade, restorani i kafići još uvijek rade, gradski promet je u funkciji, kao i onaj između gradova. Otvoreni su i aerodromi, ali i granice, iako su sve zemlje u okruženju u potpunoj karanteni. Političari ne drže patetične govore o patriotizmu i vlastoručnom spašavanju nacije, ne skupljaju se jeftini poeni, nema policijskog sata i povečerja, niti jedna skupina stanovništva nema zabranu kretanja. Štoviše, epidemiolozi i liječnici pozivaju ljude napolje, u šetnje i bavljenje individualnim sportovima, jer tako jačaju tijelo i duh.

UEFA nema konkretan plan i sve je bazirano na optimističnim projekcijama koje iz današnje perspektive nemaju baš puno veze s realnošću

Švedska umjesto zabrana ima preporuke, a prema njima bi trebalo što više raditi od kuće, izbjegavati druženja u većim skupinama, izolirati se u slučaju i najmanjih simptoma bilo koga u obitelji i maksimalno reducirati kontakt s ljudima iz ugroženih skupina. I te se preporuke većinom i poštuju — daleko od toga da su restorani i kafići krcati ljudima, baš kao i ulice i trgovi; djeca se nakon prvog kašlja vraćaju iz vrtića i škola, ljudi su u strahu i život nije, ma kako to predstavljali u inozemnim medijima, normalan.

Užurbano se dižu improvizirane bolnice, proširuju kapaciteti intenzivne njege, a radnici koji su ostali bez posla prekvalificiraju u medicinsku ispomoć. Švedska je strategija nešto što bi se moglo podvesti pod egidu “opće zaraženosti” kroz koju se stvara “imunitet krda” koji bi zemlju u normalno stanje trebao dovesti ranije nego ostale. Ali, ta se strategija u principu svodi na isti cilj kakav imaju i sve ostale zemlje, a to je zadržati krivulju ispod crte koja označava maksimum kapaciteta zdravstvenog sustava, u koji očito imaju veće povjerenje nego neke druge zemlje.

Nogometni klubovi, pogotovo oni u nižim ligama, imali su relativno redovne aktivnosti i održavali treninge, a izuzetak su tek bile službene utakmice koje su otkazane, pa se igralo samo u prijateljskim dvobojima iza zatvorenih vrata. No, Švedska je pooštrila i mjere i donijela nove preporuke, a prema njima bi trebalo izbjegavati sve kontaktne sportove, uključujući i nogometne utakmice i treninge. Ova odluka stupila je na snagu u srijedu, a važi sve do — i to je ono što je najzanimljivije — 31. prosinca 2020.

Otprilike u isto vrijeme dok su ovu informaciju Šveđani miksali s cifrom od 59 preminulih za 24 sata, tehničari u Nyonu su pokušavali održavati video link UEFA-inih čelnih ljudi s predstavnicima svih svojih članica. Iskustvo koje su do sada stekli vjerojatno je učinilo da ne bude tehničkih problema, ali oni stvarni zapravo se nisu ni mogli otkloniti. UEFA je na jednom mjestu okupila sve kako bi podvukla crtu pod kalendar natjecanja, ali i saopćila dvije izuzetno važne stvari. Prva je da i dalje nemaju pojma kad će se natjecanje nastaviti i druga da će, kad god da to bude, reprezentativni nogomet biti u drugom planu i fokus će biti na završetku klupske sezone.

Tako su i službeno do daljnjeg otkazana sva reprezentativna natjecanja — među njima i doigravanje za plasman na Euro — a neka među njima su već sada pomaknuta za 2021. ili čak 2022. Plan je ustvari započeti klupska natjecanja najkasnije krajem lipnja, a onda u ubrzanom ritmu završiti aktualnu sezonu u domaćim ligama i europskim kupovima što je brže moguće, kako bi se ispoštovali ugovori o TV pravima i spasilo koliko se spasiti da u ekonomskom krahu koji je neizbježan. Završnica sezone tako je moguća i u kolovozu, što bi u principu značilo i značajne promjene kalendara za iduću sezonu.

Ono što UEFA nije javno izrekla, ali je u srijedu priznala, to je da zapravo nema konkretan plan i da je sve bazirano na optimističnim projekcijama koje iz današnje perspektive nemaju baš puno veze s realnošću.

I to je sasvim normalno u ovoj specifičnoj i u naše vrijeme nezabilježenoj situaciji, u kojoj ni vrhunski epidemiolozi i virolozi ne mogu dati odgovore na pitanja jesmo li došli do vrhunca, kada bismo ga mogli očekivati i kada će uslijediti stabilizacija stanja. U UEFA-i su svjesni da moraju dati nekakvu nadu klubovima, pa je ovo slamka koju su prinuđeni baciti, a da i sami znaju da ona ne znači baš ništa. S druge strane, očito je da klubovi (i lige) jesu u panici i vrlo je vjerojatno da će današnja opća solidarnost i strpljenje početi pucati po šavovima jako skoro, odnosno u onom trenutku kada se crta počne podvlačiti pod silne gubitke. To je i trenutak kada će biti onih koji će restart tražiti pod svaku cijenu, bez obzira koliko on nerealan bio.

Nekoliko je i konkretnih ideja načina zaobilaska virusa izašlo u javnost. Najglasnija je ona engleska o karantenskom nogometu: klubovi bi izvršili testiranja igrača i osoblja, isto bi prošli suci, televizijski radnici i svi koji servisiraju utakmice, te bi se na dva mjeseca potpuno izolirali od ostatka društva i igrali utakmice pred kamerama.

Plan je to koji ima previše rupa i gotovo je neizvediv. Prije svega, značio bi samo televizijski najzanimljivijim ligama, dok bi ostatak nogometne piramide, a to je njen veći i za stabilnost važniji dio, ostao bez rješenja. Pitanje je i bi li igrači mogli pristati na takve uvjete — ali, mnogo važnije, i koliko bi bilo moguće sačuvati njihovo zdravlje. I, naravno, što bi se događalo s igračima koji jesu pozitivni na virus i koliko bi njihov izostanak bio pravedan. Međutim, to da takav prijedlog djeluje kao jedan od najozbiljnijih dovoljno govori o problemu koji nas tek čeka.

UEFA je u srijedu trebala sa Savezima — koji su opet posebna priča i pretrpjet će ogromne gubitke jer im je najveći priljev novca kroz reprezentativne utakmice potpuno isključen — predočiti i regulaciju tehničkih, organizacijskih i ekonomskih stvari koje je poremetila trenutna situacija, ali to se prema svemu sudeći nije dogodilo. Najveći spor je, dakako, oko budućeg plaćanja klubova igračima; velik dio njih već sada pokušava reducirati svakodnevne troškove. Još veći problem je reguliranje nastavka ugovornih obaveza nakon 30.lipnja, za sve one igrače kojima u tom trenutku istječe ugovor ili posudba.

Ideja je bila automatski produžiti ugovore svim takvim igračima, vodeći se logikom potpisivanja ugovora do kraja sezone koja tek treba biti završena, ali s time se, kako stvari stoje, klubovi nisu složili. Sindikati i udruženja igrača boje se scenarija u kojemu bi gazde selektivno birale koga ostaviti na platnom popisu a koga se riješiti, što bi dobrom dijelu igrača onemogućilo potragu za novim klubom zbog vjerojatnog pomicanja termina prijelaznog roka.

Samo ovaj primjer, a nije jedini, dovoljan je dokaz da ni mjesec dana nakon neočekivanog zastoja još uvijek nije zagrebana ni površina problema koji bi mogli i koji hoće dočekati nogomet u idućem periodu. UEFA (i FIFA) stvari još uvijek drže pod kontrolom, ali njihova puka želja da se sve ovo brzo završi i da se prvenstva nastave do 30. lipnja očito su ples na žici. Baš nitko ne zna što će se događati u iduća dva mjeseca, a upravo od toga ovisit će i sudbina nogometa.

Šveđani su u ovih nekoliko tjedana bili otvoreni sa svojim građanima. Doduše, nisu objasnili koji su faktori zbog kojih su se odlučili na ovakvu strategiju, ali ni u jednom trenutku nisu skrivali istinu. Izabrali su drugačiji put za koji nisu sigurni hoće li dati rezultate. Premijer je u dramatičnom obraćanju naciji, između ostalog, poručio da se pripreme na to da će ih se veliki broj razboljeti, jedan dio i umrijeti, te da ih čeka teška borba. Postoje i projekcije koliko bolesnih i teško bolesnih očekuju — očekuje se da će oko 100.000 tražiti njegu u bolnicama, 20-ak posto njih će završiti na intenzivnoj njezi, a oko 5.000 umrijeti — i nitko ne uljepšava situaciju. Jučer je premijer još jednom potvrdio da švedska vlada očekuje kako će izvanredna situacija trajati još mjesecima.

Preporuka da se nogomet u Švedskoj ne igra do Nove godine možda je samo birokratska olakšica, način da se rok ne mora produžavati svakih par tjedana, ali činjenica da u zemlji koja je čitavoj pandemiji pristupila s najmanje zabrana i odgoda razmišljaju tako radikalno sama je po sebi zabrinjavajuća. Savezi, lige, klubovi, kontinentalne i svjetska organizacija — svi oni imaju neku računicu kada se nadaju da bi mogli krenuti s nogometom. Svjetlost je to na kraju tunela, vjera u brzi povratak normalnog života, nada koja mora tinjati da bi nas održavala u ovom izolacijskom i karantenskom životarenju. Međutim, možda je dobra prilika da počnemo razmišljati i o soluciji koja to zapravo nije, o raspletu koji nitko ne želi, ali je moguć i u ovom trenutku realniji od svih koje smo dosad čuli.

Što ako ove godine zaista više neće biti nogometa?