Nadali su se čelnici Ruskog nogometnog saveza (RFU) da će njihov sastanak s UEFA-om održan u utorak označiti početak otopljavanja odnosa s nogometnim svijetom i povratak natjecanju, ali nakon duga tri sata razgovora dopredsjednik Saveza Aleksandr Alaev nije bio pretjerano raspoložen. Nije uopće želio bilo što komentirati, ali iako se spekulira da bi u drugoj rundi, koja je planirana za veljaču, Rusi možda (i samo možda) mogli dobiti priliku da se njihove omladinske momčadi vrate pod okrilje UEFA-inih natjecanja, već sada je jasno da ozbiljnog ruskog nogometa u Europi vjerojatno neće biti još dugo. Reprezentacija će propustiti kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2024., Kazanj je izgubio domaćinstvo europskog Superkupa, a gotovo je sigurno da ni iduće sezone u UEFA-inim natjecanjima neće biti ruskih klubova.
Ova se vijest, u moru lošijih ili barem žućih i sočnijih, provukla ispod radara, a i ondje gdje je izazvala nekakav interes teško da je proizvela empatiju prema ruskom nogometu i nogometašima. Naravno da to nije nikakvo čudo; bez obzira na činjenicu da ruski sportaši zaista individualno ne snose nikakvu krivicu niti aktivno sudjeluju u agresiji na Ukrajinu, jasno je da je željeznu zavjesu prema ostatku Europe podignula sama Rusija kad je započela otvoreni rat.
No, što se zapravo događa iza nje — i kakve će biti dugoročne posljedice za ruski nogomet?
Noć nakon što sam svjedočio onom pogotku Semiha Şentürka na Ernst-Happel-Stadionu i posljedičnom ispadanju Hrvatske s Europskog prvenstva 2008. na penale od Turske, negdje uz povjetarac s Dunava gledali smo treće četvrtfinale turnira. Nizozemska se prošetala kroz skupinu, nabila i Talijane i Francuze i bila je favorit ne samo za prolazak u polufinale, nego i konačno osvajanje jednog velikog turnira. No, na putu joj se našla selekcija Rusije koju je s klupe vodio Guus Hiddink; većim dijelom utakmice Rusi su dominirali, a Nizozemci su tek tri minute prije kraja izborili produžetak. Ni to im nije pomoglo; golovima Dmitrija Torbinskog i najveće zvijezde Andreja Aršavina Rusija je izborila polufinale Eura.
Rusija je spustila željeznu zavjesu, a nogomet i nogometaše prepustila samima sebi
Bila je to još jedna potvrda povratka Rusije u mainstream. Od raspada Sovjetskog saveza tamošnji je nogomet, čija je tradicija ogromna i izuzetno važna za razvoj nogometa u Europi generalno, smatran zaostalim i presiromašnim da bi se nosio s ostatkom kontinenta, pogotovo na reprezentativnom nivou. No, percepcija se počela mijenjati otprilike u vrijeme kada je Roman Abramovič Moskvu zamijenio zapadnim Londonom i počeo stvarati novi Chelsea.
Moskovski su klubovi i dotad bili konstanta u europskim natjecanjima, ali s vremenom je liga postajala ozbiljnija i primamljivija, a rezultati sve bolji. Najveći korak napravio je još jedan Abramovičev klub, moskovski CSKA, koji je 2005. osvojio Kup UEFA. Prije Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj to je ponovio i Zenit, koji je u vrh lansirao državni naftni gigant Gazprom. Trijumf nad Nizozemcima i plasman u polufinale bila je samo potvrda da se još jedan gigant probudio.
Iako će većina njih kasnije zaigrati u najjačim europskim klubovima — ne s pretjerano puno uspjeha — činjenica je da u onoj Hiddinkovoj momčadi bio samo jedan igrač koji u tom trenutku nije nastupao u ruskoj ligi — ne toliko bitni Ivan Saenko, koji je, uostalom, nakon toga prešao u moskovski Spartak. Jačanje lokalnih oligarha, ali i same države Rusije značilo je ogromna ulaganja u klubove, pa su pored standardnih CSKA, Spartaka, Dinama i Lokomotiva iz Moskve, odnosno Zenita, uskoro jakim europskim igračima i trenerima bili primamljivi i Rubin, Rostov ili Krasnodar, koji su redom igrali i bili kompetentni u Ligi prvaka, ali i svi ostali klubovi u najvišem rangu.
Tržište se potpuno otvorilo, ruski klupski nogomet postajao je sve bolji i zanimljiviji, a ulaganja u momčadi ali i infrastrukturu sve veća i ozbiljnija.
Činjenica je i da se nakon uspjeha generacije iz 2008. očekivao i brži rast ruskog reprezentativnog nogometa koji se nije dogodio, ali zato jest rasla važnost i utjecaj Rusije u organizaciji igre generalno. Gdje god je to bilo moguće u Europi, ruski su bogataši, najčešće usko povezani s vladajućom oligarhijom i samim Vladimirom Putinom, imali ili klubove u vlasništvu ili ogromni upliv novca, kao i odlučivanja kroz sponzorstva. Jasno, zov zelembaća nisu odbili ni u Nyonu ni Zurichu, pa je Gazprom bio jedan od najvažnijih sponzora Lige prvaka, a Rusija je, kao vrhunac svog nogometnog razvoja, dobila organizaciju Svjetskog prvenstva 2018., za koje je Gianni Infantino — koji, dakako, nije skrivao bliskost s Putinom, ustvrdio da je svijetu pokazalo pravo lice Rusije.
I iako je još sa eskalacijom sukoba i aneksijom Krima 2014. ruski klupski nogomet doživio blaži udarac, a ulaganja postala nešto manje intenzivna, Rusija je imala svoju itekako čvrstu poziciju na europskoj nogometnoj mapi. Ali onda je odlučila unišiti sve to, kao i mnogo drugih i mnogo važnijih stvari.
U godinu dana, koliko će se uskoro navršiti od početka agresije na Ukrajinu, stvari su se drastično promijenile.
Naravno, ruski utjecaj iz klubova i svjetskih organizacija gotovo da je iščezao; Infantino i društvo pretvaraju se da se povijest nikada nije dogodila. Ruski klubovi su izbačeni iz Europe, reprezentacija je izbačena iz kvalifikacija za SP, a liga napravila ogromni korak natrag.
Na samom početku rata dogodio se svojevrsni egzodus stranih igrača i trenera. Kad je prije desetak godina bila na svom vrhuncu, ruska je Premier liga imala više od 50 posto stranih nogometaša; recimo u sezoni 2012./2013, je u 16 klubova igralo njih čak 256, a sezonu ranije bilo ih je 334. Taj se broj smanjio, ali kad su UEFA i FIFA napravili presedan i dopustili igračima da jednostrano zalede ugovore s ruskim klubovima, igrači su se masovno distancirali od ratnih događanja i tražili što lakši izlaz. Za većinu klubova to je značilo i veliki financijski udarac; Krasnodar je, recimo, izgubio sve svoje strane igrače, iz Rubina su otišla njih sedmorica, uključujući i kapetana Filipa Uremovića, ali i Hviču Kvaracheliju, čija bi prodaja — gledajući iz današnje perspektive — vrlo vjerojatno bila posebno lukrativna.
Bilo je, dakako, i izuzetaka.
Dejan Lovren je bio tek jedan od dvojice igrača koji su nastupili na proteklom Svjetskom prvenstvu u Kataru, a da je nastupao u ruskom prvenstvu. Štoviše, držeći se mantre o nemiješanju politike i sporta, stavio se u obranu tamošnjih klubova i igrača. Sve dok mu se ponovno, igrom slučaja, nisu pomiješali politika i sport, pa je na kraju raskinuo suradnju sa Zenitom i danas je opet u Lyonu.
No, takvih nije bilo previše; u ruskim klubovima danas rade samo trojica stranih trenera (od kojih je jedan iz Bjelorusije, a jedan iz Turkmenistana), dok se broj stranaca gotovo prepolovio. S rijetkim izuzecima, većinom se radi o igračima koji i nemaju pretjerano puno dobrih opcija u ozbiljnijim ligama, odnosno igračima koji ne bi mogli dobiti ni približno takva primanja bilo gdje drugdje. Najviše je Brazilaca, njih 13, a u vrhu liste su Srbija s devet, Bjelorusija s osam, te Bosna i Hercegovina sa šest. Trenutno petorica Hrvata igraju za ruske klubove.
Ali kako je izgledno da će rat trajati dugo, odnosno da Rusa neće biti na europskoj nogometnoj mapi, jasno je da problem za tamošnji nogomet postaje sve veći. Zatvorenost lige itekako će utjecati na kvalitetu, a njena privlačnost postajat će sve manja, čak i za one igrače koje u ovom trenutku ne vide bolje opcije; izuzetno je teško očekivati bilo kakav napredak iz takvog zatvorenog natjecanja.
Osim natjecateljskog, daleko je veći problem s financijama — 10 posto prihoda najvećih ruskih klubova dolazilo je od europskih nastupa, a još veći od trgovine igračima. Sada se čitava nogometna ekonomija oslanja na lokalne sponzore, koji su opet pogođeni zapadnim sankcijama, ali i sve izglednijim fokusom na ratnu industriju. Eventualni prelazak saveza u Aziju, što se navodno razmatra, značio bi vraćanje natjecanju, ali s ekonomske i sportske strane to nikako ne bi bio napredak već tek puko preživljavanje.
Dakako da je nogomet u nekom širem kontekstu najmanje važan i jasno je da politika ne bi trebala utjecati na živote sportaša, ali je još jasnije da je takvo razmišljanje danas utopija. Politika itekako utječe na svačije živote, pa i one nogometaša. Rusija je preko noći nestala sa scene na kojoj je imala ogroman potencijal, ali i već veliku važnost.
Rusija je opet spustila željeznu zavjesu, a nogomet i nogometaše prepustila samima sebi, daleko od mjesta na kojem trebaju i zaslužuju biti.
