Angažirali su više od 100 autora, većinu njih iz tradicionalno najcjenjenijih medijskih kuća, privukavši ih visokim novčanim iznosima, ali jednako i konceptom i radnim okruženjem koji im osigurava prioritet kvalitete i kreativnosti u odnosu na kvantitetu i direktnu zaradu kompanije. Dali su im najbolje moguće uvjete i slobodne ruke kada su u pitanju ideje, prometnuvši se zato u najpoželjnijeg poslodavca u svijetu sportskih medija. Sve to su zapakirali u poslovni model koji se, barem se čini na prvu, na američkom tržištu pokazao kao uspješan i koji svakim danom raste, pa su se za manje od četiri godine koliko postoje, ili samo šest mjeseci koliko su u Europi, nametnuli kao odgovor na pitanje s početka.

Ali stvari nikada nisu tako jednostavne.

Kada ste zadnji put pročitali klasični izvještaj s nogometne utakmice? Nemate potrebe za time, jer se danas stvari analiziraju u stvarnom vremenu

The Athletic je nastao 2016. gotovo slučajno i kao direktna posljedica katastrofalnog stanja sportskih medija u kakvom se nalaze i danas. Alex Mathner i Adam Hansmann nemaju apsolutno nikakve veze s novinarstvom i dijelili su ured u na pretplatama baziranoj fitness aplikaciji Strava. Zaguglate li ih, naići ćete na objašnjenje kako su gledali Netflix i Spotify i zaključili da takav model žele primijeniti na sportsko novinarstvo.

Koncept je zanimljiv u tome što se bazira na lokalizaciji — jedan novinar detaljno pokriva područje ili klub koji najbolje poznaje, za što čitatelji plaćaju simboličnu mjesečnu pretplatu. Krenuli su iz Chicaga i polako se širili na ostatak SAD-a, model razvijajući tako da su pretplatnici sami sebi kreirali feed i pratili samo one klubove i sportove koje su željeli. Međutim, sve je išlo sporo do trenutka kada su Fox Sports i ESPN te Sports Illustrated masovno počeli otpuštati svoje radnike, kojima je The Athletic pružio utočište.

Mathner i Hansmann su shvatili da je ključ u novinarima iz malih, lokalnih medijskih kuća koji su odavno stvorili bazu u svojim zajednicama, pa su doslovno grabili takve iz raspadajućih redakcija i smještali kod sebe. Naravno, sve to ne bi moglo proći bez love, a dvojac je pronašao investitore koji su uložili 140 milijuna dolara i još uvijek ubacuju svježi kapital, dajući tako The Athleticu ogromnu prednost u odnosu na konkurente na tržištu, ali i vraćajući optimizam kada je u pitanju budućnost sportskog novinarstva kao profesije.

Evolucija sportskog novinarstva — točnije, njegove pisane verzije — spora je i relativno dosadna priča koja se na kraju iznenada pretvorila u tragediju.

Veći dio prošlog stoljeća stvari su bile gotovo nepromijenjene; novinari i mediji kontrolirali su sadržaj te prenosili i interpretirali činjenice koje drugi najčešće nisu ni mogli vidjeti. Putovali su s momčadima, družili se sa sportašima, iz zadimljenih kancelarija i press soba kontrolirali način, vrijeme i količinu informacija koje su dolazile do publike. Međutim, s pojavom interneta i prelaskom u digitalno doba sve se naglo izmijenilo. Ono što se činilo kao čvrsti i zatvoreni, gotovo elitistički krug, preko noći se raspalo, a internet je doslovno svakome pružio priliku da kaže što misli.

Naravno, imalo je to svojih pozitivnih, ali i izuzetno negativnih posljedica, a sportske medije — ovdje govorim isključivo o pisanim — podijelilo je nešto što djeluje kao tri dominantne kategorije koje su prisutne i kod nas.

Prvoj volimo tepati nazivajući je “tradicionalnim” novinarstvom. Ono je generalno ispalo neinteligentno i neprilagodljivo, potpuno previdjevši promjenu koju je pojava interneta donijela. Na početku su je potpuno prespavali, potom prešli u fazu ismijavanja i omalovažavanja, da bi se onda, poput prestrašenog oposuma, godinama pretvarali da su mrtvi, nadajući se valjda da će nova era proći pored njih. Kada su shvatili da nije, već je bilo kasno i konkurenciji su gledali u leđa, morali su igrati po njenim pravilima. Svoj dotad ekskluzivni sadržaj morali su, kao i ostali, nuditi besplatno i tako degradirati vlastiti proizvod, koji se onda kada je konkurencija postala veća ionako pokazao lošim.

Njihov najveći problem je ustvari taj što novac kojeg imaju sve manje i dalje troše na stvari koje više nikoga ne zanimaju. Kada ste zadnji put pročitali klasični izvještaj s nogometne utakmice? Nemate potrebe za time, jer se danas stvari analiziraju u stvarnom vremenu, za vrijeme ili netom poslije utakmica. Dinosauri koji i dalje vjeruju da im to što jedni druge nazivaju doajenima daje na važnosti slijepo vjeruju u davno naučena pravila i odbijaju ih mijenjati, pucajući sebi u nogu.

U međuvremenu su se razvijali digitalni mediji, kasnije se i isprepleli s tabloidima, te u potpunosti preuzeli primat i zagospodarili tržištem. Njihova evolucija potpuno je promijenila pravila, status i važnost sportskog novinarstva. Sadržaj besplatnim održava marketing, a oglašivače i sponzore može privući samo masovnost, što je u principu stvorilo hiperprodukciju, kao i potpunu tabloidizaciju i trivijalizaciju sportskih medija.

Sredstva se ne biraju: gazde od novinara žele isključivo brojeve, a ne u smislene riječi složena slova, pa su zato sportske vijesti postale i guzice i sise i objave na društvenim mrežama. Iako rade kao na tvorničkoj traci i to za minimalne plaće, novinari su nedovoljni za potrebnu produkciju, pa su neki od najvećih sportskih sajtova na svijetu zaradili bogatstvo promovirajući sadržaj koji generiraju sami korisnici, radeći potpuno besplatno.

I naravno da je to imalo svojih pozitivnih strana — neki od najboljih autora današnjice došli su kroz ovakve ili onakve blogove ili kreirajući besplatni sadržaj — ali u isto vrijeme drastično skraćuje radni vijek novinara. Ponuda je ogromna. a potražnja premala i oni koji se pokažu izvrsnima nemaju gdje svoj talent monetizirati. Tradicionalni mediji ne znaju što bi s njima, digitalnima ne trebaju jer ne stvaraju dovoljno i nisu profitabilni, dok ih si mediji koji ih možda i žele najčešće ne mogu priuštiti. Tako se potencijalno velike novinarske karijere završavaju i prije nego što su počele, a pisanje ostaje kao hobi.

Treća je kategorija, dakako, najmalobrojnija: mediji su to koji pokušavaju pronaći ravnotežu između komercijalnog i (društveno) važnog, oni u kojima je kvaliteta stvorenog ispred kvantiteta. Iskreno vjerujem da u takve spadamo i mi na Telesportu, pokušavajući kreirati sadržaj koji će uvijek na prvom mjestu ispunjavati visoke kriterije kvalitete, ali i kroz njih profilirati, generirati publiku koja će potvrditi da postoji interes za takve vrste priča i za takvo novinarstvo.

Međutim, i takvi mediji imaju sebi specifične probleme i kreativne izazove.

Recimo, jedan od takvih je upravo publika koja je drugačija, zahtjevnija ali i načitanija. Na jednoj strani imate klubove, saveze, lige i, naravno, individualce koji su s pojavom društvenih mreža potpuno promijenili pristup i putem vlastitih kanala potpuno kontroliraju sadržaj koji puštaju u javnost. Novinari su postali kanal koji im više nije prijeko potreban, a zahtjevna publika traži više, gurajući tako autore do maksimalnih granica njihove kreativnosti.

Globalizacija je opet učinila to da je svaki tekst na dohvat ruke, pa mnogo toga danas sliči jedno drugom — ne zbog plagijatorstva nego jednostavne činjenice da je autora više nego glavnih kutova pristupa temi i da se često i lako mišljenja, ali i anegdote i priče koje prepričavamo, poklope. Trebate li primjer, evo vam ovaj — napisano je bar na desetine tekstova o utjecaju The Athletica na budućnost sportskog novinarstva.

Kada se The Athletic pojavio na nogometnom tržištu, djelovao je kao Liga prvaka za novinare. Ogromnim ulaganjima — navodno su neki ‘transferi’ plaćani šesteroznamenkastim iznosima funti; ne znam, nisu me zvali — ne samo da su pod svojim kišobranom okupili neke od najboljih igrača u polju, nego su promijenili uvjete poslovanja na tržištu, natjeravši i druge velike kuće da plaćaju bolje kako bi zadržali svoje najveće ‘zvijezde’. Zato su mnogi The Athletic vidjeli kao budućnost sportskog novinarstva — jasan je to i konkretan koncept koji na prvo mjesto stavlja kvalitetu, ne zamara se tradicionalnim pravilima, ima direktnu interakciju s čitateljstvom, ali i konkrektan plan kako sve to pretvoriti u novac.

Nikakve brojke još nisu službeno objavljene, ali navodno The Athletic u čitavom svijetu ima oko milijun pretplatnika, što u ovom trenutku nema niti jedan drugi novinarski servis. Njegova trenutna vrijednost procjenjuje se na 500 milijuna dolara. Međutim, ništa od toga nije ni približno dovoljno da bi se s tako velikim ulaganjima bilo na nuli, pa je prema procjenama analitičara gotovo sigurno da posluje u debelom minusu. Barem zasad.

S druge strane, i kreativni koncept naišao je na svoje prve kritike — ideja lokalizacije je u principu dobra, ali velika mana joj je, između ostalog, ograničenost. Nije to klasična tabloidna hiperprodukcija tekstova, daleko od toga, ali mnoge od priča izgledaju usiljeno i prenapuhano, s mnogo više napisanog nego što je uistinu potrebno. Uostalom, koliko dobrih priča tjedno mogu dati Burnley, Brighton ili Bournemouth? I koliko pretplatnika mogu privući? A veliki klubovi, s njima je problem isti kao i kod svih drugih medija. Tribalizam je toliko snažno zastupljen da je dovoljan jedan pogrešan korak i autor koji je fokusiran na jedan klub sutra je neprijatelj i novinar-crv.

Ovog tjedna, otprilike u isto vrijeme kada je kolega objavio da se priključuje super timu, Washington Post je objavio tekst u kojemu se prvi put spominje mogućnost prodaje The Athletica u budućnosti. Štoviše, Post tvrdi da su prema njegovim izvorima vlasnici već obavili razgovore s nekoliko potencijalnih kupaca, između ostalih čak i s Fox Sportsom. Mnogi prodaju vide kao jedini način da vlasnici i investitori vrate uloženi novac; dogodi li se to, apsolutno sve je moguće.

I zato odgovor na pitanje s početka teksta još uvijek nikako nije The Athletic i njegov koncept. Jasno da se u idućem periodu može dogoditi mnogo toga, ali previše je neizvjesnosti i otvorenih pitanja za takav zaključak. Splet okolnosti i sve ono kroz što je sportsko novinarstvo prošlo u posljednjih 20-ak godina učinili su da ispadne kako ga je The Athletic doveo na prekretnicu, pred veliki zid.

Uspije li, bit će to revolucija koja će dati neke vrlo važne odgovore za budućnost. No, zaleti li se u taj zid i razbije o njega, bit će to krah epskih razmjera — ne samo zbog gomile otkaza koji bi uslijedili, nego zbog propasti još jedne, možda posljednje ideje koja bi trebala spasiti nekada poštovano, a danas gotovo ruinirano sportsko novinarstvo.