Kada se u svibnju 2002. skupina prijatelja dogovorila dan završiti s nekoliko pinta u lokalnom pubu, nisu bili ni svjesni da će se oko njihovog vuka rasplesti jedna od najvažnijih priča u povijesti engleskog nogometa.

Fox and Grapes nije obična lokalna birtija; valjda kao i sve u Wimbledonu – možda zbog toga što kad čujete tu riječ prvo pomislite na savršenu travu, šlag i jagode All England Cluba – ostavlja finiji utisak nego što zaista jest. Važnost kafana i birtija, uostalom, nikada nije ni bila u njihovom interijeru i mobilijaru i na kraju dana sve su kafane iste, nego onima koji su tamo, pogurani lošim engleskim pivom, pričali svoje najbolje priče. A u Lisici i Grožđu – stvarno, zašto pubovi u Engleskoj imaju tako savršeno nelogična imena? – stalni su gosti oduvijek mogli biti samo Womblesi; tu je uostalom krajem 1980-ih svoje pivo poslije utakmice pio čuveni Crazy Gang.

Povod nije bio nimalo lijep; bio je to dan kada su saznali da je njihov klub, Wimbledon FC, mrtav.

I možda danas romantična priča zvuči drugačije, ali nije da u Foxu i svim ostalim pubovima oko Plough Lanea nisu znali što ih čeka. Wimbledon je u to vrijeme već odavno bio nogometni zombi, hodajući mrtvac. Iza ugla, tamo gdje je do prije deset godina bio jedan od najmanjih stadiona, ali i onih s najžešćom atmosferom u Premiershipu, bageri su već pravili put dizalicama, a ove dizali stambene blokove. Već odavno je Wimbledon svoje utakmice igrao na skoro 10 kilometara udaljenom Selhurst Parku i već je to samo po sebi uništavalo i klub i navijače i njihovu tradiciju. Jer, i to moderna povijest zaboravlja ispričati, Wimbledon nikada nije bio “legendaran” i “veliki” – bio je to prije svega klub relativno bogate zajednice, oko kojeg su se okupljale obitelji, ljudi koji su živjeli u okruženju, i koji je veći dio svog postojanja proveo u amaterskim rangovima natjecanja.

Engleska je 1970-ih zapravo prvi put čula za njih; postali su prva non-League momčad u povijesti koja je u FA kupu u gostima izbacila prvoligaša (Burnley), a onda su za samo devet godina prošišali ligaškim sistemom i u jednom – doduše, jako kratkom – trenutku zasjeli na čelo tadašnje prvoligaške ljestvice. Od lokalnih parkova do vrha Premiershipa, sve u devet godina! Tada se valjda još nitko nije koristio pojmom hipstera, ali na vrhuncu popularnosti su oni koje danas zovu takvima punili tribine Plough Lanea. Ružni i neugledni nogomet koji su igrali nije bio problem, Wimbledon je bio miljenik svih onih koji su mrzili modern football.

Dakle, nije samo Taylorov izvještaj i činjenica da su morali napustiti svoj stadion i tražiti privremeni dom kod Crystal Palacea udaljila klub od njegove zajednice. Wimbledon je trebao biti – takvim se pokušavao predstaviti – protuteža onome u što su se u to vrijeme pretvarali najveći engleski klubovi; ironično, njega je polako uništavao upravo takav imidž. Pohlepni su gazde htjeli još ljudi na tribinama, još novca, klub je rastao i postajao prevelik za zajednicu koju je do tada ponosno predstavljao. Sve dalji i dalji od vlastite prvobitne ideje. Na kraju su ljudi s prstom na crvenom dugmetu javno poručili kako nitko nema pravo “zadržavati klub u Wimbledonu, jer samo 20 posto vlasnika sezonskih ulaznica dolaze od tamo”. Takav je klub postao savršena meta za zločeste vukove.

Wimbledonov zlikovac se zove Pete Winkelman.

Bivši glazbeni producent početkom 1990-tih je iz Londona preselio u maleni i potpuno umjetni Milton Keynes. U siječnju 1967. britanska je Vlada odlučila reagirati na nekontrolirano širenje Londona, pa je na negdje na pola puta između prijestolnice i Birminghama, na području tri malena gradića i sela pod imenom Milton Keynes odlučila napraviti potpuno novi grad. Populacija ovog dijela Buckinghamshirea u to je vrijeme bila jedva 40.000 ljudi, a Vlada je za cilj postavila proširiti grad na minimalno 250.000 ljudi, koliko MK danas i ima.

Da bi funkcionirao i bio ozbiljno shvaćen, grad takve veličine u Engleskoj je trebao i kompetitivan nogometni klub. Nabolje plasirani lokalni ligaš bio je u osmom rangu natjecanja, a gradske su vlasti godinama pokušavale pronaći najbolje rješenje za privlačenje vrhunskog nogometa u grad. Još 1980-tih su prvi put ponudili preseljenje Wimbledonu, pokušavali su stadionom privući i Luton, a spominjalo se i još nekoliko manjih londonskih klubova, ali nikome od njih nisu mogli jamčiti veliku posjetu, s obzirom na to da se grad tek počeo širiti. Situacija se ponavljala sve dok u igru nije ušao Winkelman. On je, naime, klubovima – točnije, gazdama – mogao ponuditi ono što najviše vole. Novac.

Winkelman je bio na čelu projekta koji je nazvan Stadium mk – građevinskog poduhvata koji je uključivao nogometni stadion za 30.000 gledatelja, ali i ogromni supermarket lokalnog lanca Asda na gotovo 15.000 kvadratnih metara, te jedan od najvećih Ikeinih dućana u Europi. U to vrijeme nije se znalo tko stoji iza Winkelmana i čiji novac je u igri, ali ponuda je vrijedila za sve. QPR, Luton, Crystal Palace i Barnet su odbili; Wimbledon je bio najranjiviji.

Bio je to klub bez svog doma, sa sve manje navijača, i s vlasnicima koji nisu puno marili. Štoviše, već su godinama pokušavali “napraviti klub većim” – tražili su preseljenje, pa se spekuliralo s imenima gradova poput Gatwicka, Belfasta, Cardiffa, Manchestera, Wigana i Bristola, a najozbiljnija je bila ponuda iz Dublina. Međutim, onda je stigao Winkelman i jedna od onih ponuda koja se ne odbija. FA je, doduše, na prvu odbila zahtjev za preseljenjem u Milton Keynes, ali žalba je urodila plodom i u svibnju 2002. društvo iz Foxa nad pivom je oplakivalo sudbinu kluba s kojim su se rađali, rasli i živjeli; za njih je Wimbledon bio mrtav, a ubio ga je zločesti Pete Winkelman.

Priču o onome što je uslijedilo u južnom Londonu, o AFC Wimbledonu, znaju svi.

Društvo za šankom je te svibanjske večeri odlučilo oživjeti staru ideju Wimbledona i klub doslovno podići iz mrtvih. Napravili su potpuno novi, a opet tako stari klub, kojemu je jedini cilj bio predstavljati lokalnu zajednicu. U parku su organizirali probu, sastavili momčad, navijače pretvorili u jedine vlasnike kluba i već za manje od 90 dana igrali svoju prvu natjecateljsku utakmicu, u najnižem rangu natjecanja. Wimbledon je postao simbol borbe navijača za svoj klub, najveći mali klub na svijetu i jedna od najpozitivnijih priča u povijesti nogometa; sve kako bi se Winkelmanu i ostalima dokazalo da se povijest, tradicija i ponos ne mogu kupiti.

No, što se dogodilo s Winkelmanovom idejom o snažnom klubu u novom gradu?

Wimbledon nije mogao preseliti odmah; godinu dana je ostao na Selhurst Parku, sada gotovo u potpunosti bez navijača, koji su se okrenuli AFC-u. Automatski je bankrotirao, pa je Winkelmanov novac – a kasnije će se pokazati da je to bio Ikein i Asdin novac – došao kao spas. Uskoro su u Milton Keynesu stadion za hokej na travi – još jedan nacionalni projekt – pretvorili u nogometni i Wimbledon je postao MK Dons.

Umjetni klub postao je ponos umjetnog grada. MK Donsi su postali ono što nitko nije očekivao i čemu se nitko nije nadao – klub lokalne zajednice

Vjerojatno najomraženija nogometna momčad na planetu zaslužila je i imala katastrofalan put. Donsi nigdje nisu bili dobrodošli; ostali engleski klubovi su, na insistiranje navijača, odbijali igrati prijateljske i pripremne utakmice s njima. Njihova navijačka udruga bila je jedina koja nije bila primljena u krovnu nacionalnu navijačku udrugu; mjesta za FC Franchise jednostavno nije bilo.

Međutim, tamo gdje je za Winkelmana i njegove partnere bilo najvažnije, stvari su išle mnogo bolje nego što je itko u Engleskoj očekivao. Na prvoj utakmici u rujnu 2003. protiv Burnleya – tada su još bili FC Wimbledon – gledalo ih je 5.639 ljudi i, iako su te sezone ispali u treći rang natjecanja, publike na tribinama je bilo sve više. Jasno, rijetki su bili oni koji su potegnuli iz Londona i koji su Wimbledon pratili i ranije – mada je bilo i takvih – ali povezanost žitelja Milton Keynesa s novim klubom postajala je sve jača. Umjetni klub postao je ponos umjetnog grada, prva snažna veza svih tih novopridošlih stanovnika s Milton Keynesom i njegova uloga u društvu postajala je sve važnija. MK Donsi su postali ono što nitko nije očekivao i čemu se nitko nije nadao – klub lokalne zajednice.

Winkelman je ispunio san i sagradio Stadium mk, na koji je naslonjena Asda i Ikea, koji su na kraju kombinirano iskeširali gotovo 70 milijuna funti, i koji danas ima 30.500 stolica. Klub je nakon izleta u Championship danas u League One, a ondje ga u prosjeku gleda 10.091 gledatelja, po čemu je peti najbolji u ligi. Štoviše, u istoj ligi je i AFC Wimbledon, koji je nakon samo devet godina od (re)osnivanja napravio čudo i 2014. se prvo vratio u ligaški sistem, a lani izborio i plasman u istu tu ligu. Dva su kluba dosad odigrala tri utakmice(dvije u kupu), sve tri u Milton Keynesu, i sve tri su dobili domaćini. Danas će odigrati i četvrtu međusobnu utakmicu, prvu na Kingsmeadowu, malenom stadionu na kojemu je AFC ustao iz mrtvih.

U međuvremenu im je Winkelman vratio i povijest – u kolovozu 2007. u Wimbledon su vraćeni trofeji, MK Donsi su se odrekli nasljedstva do 2004. godine i postali, ma koliko je to teško priznati, još jedan sasvim normalan klub.

Kada su u siječnju 2012. iz Wimbledona napravili kampanju i tražili da se MK odrekne i dodatka Dons u svom imenu, navijači novog kluba reagirali su jednako ljutito kao i oni Wimbledonovi godinama ranije, tvrdeći da neće dopustiti da im netko “ukrade klub”. Sam Winkelman poručio je da neće uraditi ništa što navijači ne žele, jer – naučio je lekciju.

“Znate, ja sam svjestan da sam u očima sviju ispao zlikovac“, ispričao je u intervjuu Guardianu. “I spreman samo to prihvatiti. Nisam ponosan na način na koji smo doveli klub u grad. Mislim li da je to bilo ispravno? Ne, apsolutno ne. Bilo je nepravedno. Danas bih stvari možda uradio drugačije, ali sada ne mogu napraviti ništa. Bila je to samo moja greška, ja sam apsolutni krivac i spreman sam biti taj zlikovac” i dodao: “Ali nitko drugi ne treba ispaštati. Nisu krivi ni igrači, ni treneri, ni ljudi u Milton Keynesu. Danas je to klub koji ima svoju navijačku bazu, koji je duboko povezan sa zajednicom i kojega ljudi ovdje iskreno vole i podržavaju. I oni zaslužuju šansu”.

Winkelman će ostati zlikovac oko kojeg se isplela i rasplela jedna od najljepših nogometnih priča ikada – ona o AFC Wimbledonu i snazi njegovih navijača – ali i ona druga kojoj se nikad nitko nije nadao da bi mogla biti pozitivna. O umjetnom klubu koji je postao ponos zajednice.