Nekim je fotografijama naprosto suđeno da budu povijesne. Kao ovoj nastaloj u srijedu, malo nakon posljednjeg sučevog zvižduka u drugoj utakmici dana na katarskom Mundijalu. Elegantno odjeveni 54-godišnji Hajime Moriyasu, kojemu je trodijelno odijelo odavno postalo zaštitni znak, stajao je na terenu, s rukama na glavi i u nevjerici i tišini gledao u tribine. Što smo to napravili? Nekoliko minuta kasnije pridružio se svojoj momčadi koja je u jednakoj nevjerici dugo stajala zagrljena na terenu, u krugu u kojem su igrači međusobno razgovarali, kao da štipaju jedan drugog, uvjeravaju se da ništa od ovoga nije san, zajednički pokušavaju probaviti ono što se dogodilo, ono što su upravo ostvarili. Ljudi, što smo to napravili?
Japan je prvi put na Svjetskim prvenstvima uspio preokrenuti suparničko vodstvo; Japan je prvi put ikad svladao Njemačku; Japan je svojim navijačima priredio jedno od najvećih iznenađenja ikad, jednu od najvećih pobjeda ikad.
Za samu naciju ova je pobjeda bila mnogo više od tri važna boda na otvaranju Mundijala. Ne zato što je došla kao neočekivano iznenađenje, što objektivno jest, ili zato što je došla protiv velike Njemačke; uostalom, ovo je reprezentacija koja je sedmi put zaredom na Svjetskom prvenstvu, koja je triput igrala u osmini finala, koja je prije četiri i pol godine u toj fazi imala dva gola prednosti i ispala od Belgije u zadnjem napadu.
Ali dok većini nas — u nogometnom smislu, naravno — noć u Dohi 28. listopada 1993. ne znači ništa, Japance je ona proganjala sve do jučer i nisu je mogli zaboraviti.
Ovaj Japan nije odustao i neće odustati. I to je najvažnija karakteristika ove momčadi
Bila je to završna faza azijskih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama, a upravo je Doha bila domaćin za šest najboljih selekcija od kojih su dvije osiguravale mjesto na Mundijalu. Japanci su kao prvoplasirani ušli u posljednju utakmicu protiv Iraka, koja se igrala na od stadiona Khalifa desetak kilometara udaljenom Al-Ahliju, ali trebala im je pobjeda kojom bi to mjesto i potvrdili. Nikad prije toga Japan nije bio na Svjetskom prvenstvu i to je trebala biti promocija u višu ligu, na međunarodnu scenu, potvrda da se naporan rad i velika ulaganja isplate i da je Japanu mjesto među velikima. Najvažnija utakmica još od Olimpijskih igara u Berlinu 1936. i pobjede nad Šveđanima.
Za prvo je vodstvo zabio Kazu Miura, toliko davno je to bilo; Japanci su vodili sve do sudačke nadoknade, kada ih je gol Jaffara Omrana Salmana presjekao i ostavio bez Mundijala. Na njega su se plasirali Saudijska Arabija i Južna Koreja, a Japan je ostao u nogometnom undergroundu. Iako će se stvari promijeniti već četiri godine kasnije, Japanci to nikad nisu prežalili i ostao je ožiljak; taj je dan u japanskoj povijesti ostao upamćen kao Agonija u Dohi.
Na terenu je te večeri sjedio i plakao i Hajime Moriyasu.
On je najbolje znao što bi u tom trenutku za japanski nogomet značio dobar rezultat, odnosno koliko je njegovu generaciju unazadilo propuštanje još jednog velikog natjecanja. Tri godine prije Dohe bio je na probi na Old Traffordu kod Manchester Uniteda, ali Sir Alex nije želio riskirati s amaterskim igračem bez međunarodnog iskustva. Moriyasu je bio prinuđen ostatak karijere provesti u tek profesionaliziranoj japanskoj ligi, gdje je gotovo do samog kraja nastupao za Sanfrecce Hiroshimu.
S vremenom su se, dakako, stvari promijenile i Japan je postao sila na svom kontinentu i konstanta na Svjetskim prvenstvima, ali i dalje je ožiljak iz Dohe jako bolio. Prije svega zbog činjenice da Japan — koji, opet, jest triput prošao skupinu na SP-u — zapravo u svojih pet pobjeda nije imao niti jedan veliki skalp na najvažnijem turniru, što su ondje vidjeli i kao nedostatak potvrde da zaista jesu dovoljno dobri da se nose s elitom. Dakako, japanski nogomet i reprezentacija su se ubrzano razvijali, prije svega zbog ogromnog utjecaja iz inozemstva; selekciju su od tih 1990-ih vodili gotovo isključivo stranci — izuzev Takeshija Okade, te kratko Akire Nishina, koji je upao umjesto Vahida Halilhodžića.
Moriyasu je Japancima tako bio prvi svojevrsni trenerski projekt. Pet godina je vodio Hiroshimu, s njom triput bio prvak, a u međuvremenu je radio s gotovo svim mlađim kategorijama u reprezentaciji. Vodio je i mladu selekciju koja je igrala na Olimpijskim igrama u Tokiju, a na prošlom SP-u bio je Nishinov pomoćnik i potom ga naslijedio da u Kataru napravi iskorak. Izgubili su Japanci finale Azijskog kupa, razočarali se još više skupinom sa Španjolskom i Njemačkom, ali vjeru u dobar rezultat nisu izgubili.
I to je zapravo najvažnija karakteristika ove momčadi.
Njemačka je srijedu odigrala dobru utakmicu, pogotovo u prvom poluvremenu. U devet od 10 onakvih utakmica Nijemci bi slavili. Imali su loptu u posjedu gotovo 75 posto vremena, šutnuli 26 puta, imali prečku, stativu, pet velikih prilika i vodstvo. Da se ne lažemo, nakon prvih 45 minuta djelovalo je da imaju Japance na koljenima.
No, ovaj Japan nije odustao i neće odustati. Brzo su na klupi shvatili da početni plan ne funkcionira i gdje curi, odnosno da sustav s četvoricom u zadnjoj liniji ostavlja Nijemcima previše prostora na lopti, ali i priliku da rade velike probleme preko bokova, pogotovo lijevog. Moriyasu je pored aut-linije napeto čekao poluvrijeme, ondje u svlačionici već je netko morao nacrtati promjene; prelaskom na trojicu igrača u zadnjoj liniji olabavio je njemačke napade po bokovima, prije svega preko Davida Rauma, koji je dotad imao mnogo prostora. Takehiro Tomiyasu donio je dodatnu stabilnost, a Kaoru Mitoma i Takuma Asano promijenili sliku i u igri prema naprijed. Japan je prvo uspostavio ravnotežu, umirio suparniku, a onda iskoristio i priliku koja mu se ukazala.
Vjerojatno najveća pobjeda u povijesti Japana došla je ondje gdje i poraz koji ih je najviše bolio. Agonija u Dohi dobila je mnogo ljepši nastavak, i to sve u režiji izbornika Moriyasua i momčadi koja se oslanja na iskustvo iz Bundeslige. On je svojim potezima promijenio smjer utakmice i vodu navukao na svoj mlin.
Japanci jesu u za njih najtežoj skupini ikad, ali Moriyasu nije bježao od velikih ambicija i prije dolaska u Katar najavio je kako je cilj ući u povijest. U teoriji bi to značilo da Japan mora uhvatiti četvrtfinale, ali skidanje prvog velikog skalpa, najveća pobjeda od 1936. i zacjeljivanje najbolnije nogometne rane nacije ikad — nova, važna strana japanske nogometne povijesti već je napisana.
