Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Je li ova BiH mogla više?

Uz oproštaj trojice igrača koji su obilježili generaciju i povijest

Otprilike u ovo vrijeme svake godine nova generacija osmaša piše svoj završni rad iz jezika koji je gotovo bez izuzetka na istu temu. Pisali su ga i naši roditelji, pisali smo i mi, pišu i pisat će naša djeca. Nakon godina druženja, smijeha, veselja, nestašluka i ukora, ravnomjerne podjele dobrog i lošeg, vrijeme je da se skoro u suzama podvuče crta. Nekad je bilo popularno kroz rad provući šumski muzikalno pitanje žale li drugovi zbog primaknutog rastanka; danas se klinci posluže parafraziranjem malo više šumskih, a malo manje muzikalnih stihova Mitra ili Sinana, ali zaključak je u pravilu isti.

Baš svaki rastanak, ma koliko bio očekivan i planiran i logičan i neizbježan, težak je, tužan i emotivan. I — dobro, oni to ne smiju napisati — jednako zajeban.

I da, svaki rastanak je i pozitivno sjetan. Znate već, kad se podvlači crta, ona se obično instinktivno povuče tako da nekako usput prekriži i većinu loših stvari. Najednom zaboravimo sve te zajedničke nestašluke i ukore, i međusobnu krađu klikera i užine i zaključavanje u toaletu i međusobne šamare i potezanje za solufe. Sve klempe i tačeve. Sva zadirkivanja — ćoro, glupane, nosonjo, smoto, klempo, coto, slino — i ismijavanja. Zaboravimo i sve izgubljene školske turnire, sve promašene zicere i napravljene penale, i zagrljeni prepričavamo onu jednu pobjedu i jedan gol i jednu tricu koja nam je valjala. Jer na kraju tako i treba biti — prijatelji smo i sve smo prošli zajedno i najvažnije je da smo sretno došli do kraja. I da ćemo zauvijek ostati drugari.

Tužno i emotivno i sjetno bilo je u ponedjeljak u Zenici. Bosna i Hercegovina je posljednji put s terena ispratila trojicu vrhunska igrača, tri čovjeka koja su obilježila ne samo jednu generaciju nego i kratku povijest bosanskohercegovačkog reprezentativnog nogometa. Zvjezdan Misimović službeno se oprostio još nakon Brazila, kada je shvatio da Safet Sušić više ne računa na njega, Emir Spahić je prestao igrati na kraju 2016. nakon raskida ugovora s Hamburgom, dok je Vedad Ibišević i dalje aktivan igrač, ali se odlučio oprostiti od reprezentacije i završiti svoju internacionalnu karijeru. Atmosfera možda nije bila primjerena, s obzirom na preveliki broj praznih stolica (utakmica protiv rezervne momčadi Crne Gore u ponedjeljak popodne — vrhunsko planiranje na kakvo smo s Ferhadije odavno i navikli), ali trojica istinskih velikana ispraćena su u reprezentativnu mirovinu — za razliku od mnogih drugih — kako dolikuje i kako bismo trebali ispraćati naše najveće igrače.

Jer Misimović, Spahić i Ibišević to zaista jesu. Oni su — uz Edina Džeku, Miralema Pjanića i Asmira Begovića, koji su, srećom, i dalje u reprezentaciji — bili temelj momčadi koja se prošetala kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu i koja je te 2014. prvi put dogurala do jednog velikog nogometnog natjecanja i predstavljala zemlju na najvećoj sceni. Misimović je u tom ciklusu odigrao devet utakmica i postigao pet golova, Spahić je u svih 10 utakmica nosio kapetansku vrpcu, dok je Ibišević također bio starter u svim utakmicama i zabio osam golova, među kojima je i onaj najvažniji iz Kaunasa koji je značio plasman na Mundijal. Ondje je opet Ibišević svoje mjesto u povijesti osigurao golom Argentincima, prvim u povijesti BiH na velikim natjecanjima, a nastupe su upisali i Spahić i Misimović.

Prekaljeni nogometaši koji su bili kičma generacije koja je — sada to s, u nogometnom smislu, pristojnim vremenskim odmakom možemo i zaključiti — najbolja u dosadašnjoj povijesti Bosne i Hercegovine.

Međutim, podvlačenje crte i mahanje, posljednji zagrljaj i taj uvijek zajebani, tužni, melankolični i neželjeni rastanak za sobom obično na kraju povlače i ona pitanja od kojih bismo najradije pobjegli, ali ne možemo.

Jesmo li mogli drugačije? Jesmo li trebali drugačije? Jesmo li mogli bolje?

Je li taj jedan nastup na velikom natjecanju zapravo realna slika bosanskohercegovačkog reprezentativnog nogometa u zadnjih 10 godina ili je ova generacija mogla napraviti više?

Sporedna uloga zabavljača u Brazilu ostala je najveća koju smo odigrali

Vratimo li film na početak, on će stati na zdanju nazvanom Estadio Nueva Condomina u Murciji, gdje je Miroslav Ćiro Blažević prvi put vodio Bosnu i Hercegovinu u natjecateljskoj utakmici. Španjolci su tada bili na vrhuncu, pred utakmicu su navijačima prvi put nakon Beča predstavili pehar koji su zaslužili kao europski prvaci, a Vicenteu Del Bosqueu je Ćiro na megdan poslao momčad u kojoj, istina, nije bilo Spahića, u kojoj je tek s klupe priliku dobio Ibišević a pored njega sjedio Pjanić, dok su važne uloge dobili Misimović i Džeko. BiH je u to vrijeme mučio rat korumpiranih čelnika saveza s navijačima (i dijelom igrača), pa je solidan otpor Španjolcima bio svojevrsno iznenađenje, ali Blažević je ponavljao svoju mantru o najperspektivnijoj momčadi u Europi koja će na Svjetskom prvenstvu pokazati koliko je moćna.

Bila je to realno tek prosječna ekipa, ali joj ju Ćiro dao ono što nikada nije imala — ogromno samopouzdanje. Poklopilo se to s vrhunskom formom u koju su tada upali trojac Ibišević-Misimović-Džeko, pa je BiH na krilima Blaževićeve euforije preskočila favorizirane Belgiju i Tursku i prvi put se plasirala u baraž. U njemu je jako namučila Portugalce — da je na Luzu ušla jedna od tri lopte koje su pogodile okvir vrata sve bi možda bilo drugačije — i ispala, ali ostali s uvjerenjem da je dovoljno dobra za veliko natjecanje.

Najveći dobitak tih kvalifikacija je ustvari bila činjenica da je BiH s Blaževićem, barem na prvi pogled, naučila igrati male utakmice. Istina, pobjede protiv Belgije i remi s Turcima kod kuće bili su izuzetno važni, ali prvi put u povijesti je BiH rutinski slavila u utakmicama u kojima je po rejtingu morala slaviti — pregažene su i Estonija i Armenija. Gotovo istu momčad naslijedio je Safet Sušić u kvalifikacijama za Poljsku i Ukrajinu i bio na pragu čuda. Trebao mu je trijumf u Parizu koji je Bosna i Hercegovini po igri, možda i jednoj od najboljih partija u takvim utakmicama ikada, i zaslužila, ali Francuzi su u kasnoj fazi utakmice iz penala došli do odlučujućeg boda. No, te kvalifikacije nije presudio Craig Thomson (koji je sudio i one noći u Murciji) ni Spahićev naivni penal, nego (opet) bosanski mentalitet mahale.

Momčad je prvi put klecnula u Tirani, gdje je prosula dva boda protiv tada nejake Albanije, da bi se potpuno ugasila u Bukureštu, gdje su ih Rumunji zgazili s 3-0. Sušić je tada grmio na igrače, ovi su pričali priču o lošem danu, ali bilo je jasno da je dijelom zbog podcjenjivanja protivnika, a dijelom zbog taktičke naivnosti propuštena prilika da se temelj iz prethodnog ciklusa nadogradi i napravi korak naprijed. Danas, osam godina kasnije, slika djeluje jasnije i iz ove perspektive izgleda kao da je taj ciklus trebao biti početak vrhunca generacije — umjesto toga Portugal je pregazio Bosnu u baražu i ostavio je kod kuće.

Taj odgođeni vrhunac zato je došao u kvalifikacijama za Brazil, ali i prebrzo nestao. Bosna i Hercegovina je igrala sjajno na otvaranju, dominirala skupinom, a onda u Sarajevu u nevažnoj prijateljskoj utakmici dočekala Sjedinjene Američke Države. Imali su politički korektno nazvani Zmajevi 2-0 na poluvremenu, djelovalo je kao rutina, ali onda se sve okrenulo. Amerikanci su zabili četiri gola, Sušić je na klupi djelovao potpuno izgubljeno, igrači trčkarali bez plana i ideje. Bio je to, a pokazat će se to godinama kasnije, prerani početak kraja.

Ekipa koja je gazila kvalifikacijama manje od mjesec dana kasnije bila je neprepoznatljiva protiv Slovačke u Zenici. Igrali su isti ti momci katastrofalno, izgubili 1-0, a onda u Žilini ponovili to izdanje i pukom srećom, golovima u posljednjih 20 minuta — koljenom Ermina Bičakčića i bombom Izeta Hajrovića — preokrenuli i slavili. Mučili su se i u Kaunasu, ali pobijedili i plasirali se na SP kao prvi iz skupine, ali s istim brojem bodova kao Grci. Rezultat je pokrio činjenicu da je potpuno nestala igra, da je momčad djelovala neorganizirano i bez plana, da se sve počelo svoditi na improvizaciju. U Brazilu nas nije pomazila sreća kakvu smo imali protiv Slovaka, poništen je čist gol protiv Nigerijaca, ali bila je to utakmica sa Sušićevim pacerskim greškama koje će obilježiti njegov mandat. Bosna i Hercegovina se vratila kući, oduševljena najvećim uspjehom, ali zauvijek je ostao osjećaj da se možda i samo možda moglo i više i bolje.

Ali nakon toga se moralo bolje i više. Kada se prvi put kvalificirate na Mundijal, stvari se promjene. Ne samo da biste trebali stvoriti pobjednički mentalitet i samopouzdanje, nego i u prvom idućem izvlačenju budete među favoritima i dobijete lakšu skupinu nego ikad. U Francusku je usto putovalo pola Europe, pa je Bosna i Hercegovina bila, kako se kaže, na konju. Ali bezidejnost, improvizacija i katastrofalna organizacija su ostali — nije se naučilo baš ništa. Umjesto da okrune najveći uspjeh ikad i naprave i najveći korak naprijed, Zmajevi su predvođeni Sušićem — za kojeg su u Savezu procijenili da je dobro vodio ekipu na SP! — izgubili od Cipra, ispustili dva boda u Walesu, propustili svladati Belgiju i na kraju zgaženi u Izraelu (3-0).

I opet, s pristojnim vremenskim odmakom, danas je sasvim logično zaključiti da je to bila kulminacija svega lošeg što se događalo od poraza od Amerikanaca. Na početku je konce izgubio selektor, a igrači su na individualnu kvalitetu i improvizaciju momčad držali iznad površine. U Savezu su, nažalost, sjedili ljudi koji nisu bili u stanju shvatiti što se događa i stvari su nizbrdo išle jedna za drugom, a nije postojao netko tko bi ih znao zaustaviti. To što je mlada momčad propustila Ukrajinu i Poljsku zahvaljujući mentalitetu bilo je prihvatljivo jer se ovoj generaciji dogodilo prvi put; na isti način ispustiti Francusku i u posljednjem ciklusu sa smušenim i preplašenim Mehmedom Baždarevićem plasman u Rusiju znak je da u Bosni i Hercegovini nisu naučili ne samo iz vlastitih pogrešaka, nego ni iz vlastitog uspjeha. Zato je sporedna uloga zabavljača na Svjetskom prvenstvu u Brazilu ostala najveća koju smo odigrali.

Šansa za nešto više, šansa koju su sami stvorili i izgradili, propuštena je.

Robert Prosinečki jučer je s klupe mahnuo Ibiševiću, Spahiću i Misimoviću, već ranije je ostao bez Senada Lulića, nedavno i Harisa Medunjanina. Iz početnog sastava s Maracane i duela s Argentincima prije četiri godine jučer je na raspolaganju imao tek trojicu igrača: Džeku, Pjanića i Bičakčića. Asmir Begović i Sead Kolašinac su i dalje u kadru, možda koristi bude i od Muhameda Bešića, ali jasno je da je Prosinečki u Sarajevu natjeran graditi sasvim novu momčad i na ostacima stare neku novu generaciju za budućnost.

U pet prijateljskih utakmica stvari u teoriji izgledaju dobro — momčad ima ideju i filozofiju — ali u praksi Robi ima mnogo problema. Filozofija i ideja imaju smisla ako se mogu provesti na terenu, a jedan postignuti  i jedan primljeni gol u 450 minuta ne znače da je ova Bosna i Hercegovina cholovski čvrsta, nego da joj i dalje na prvom mjestu nedostaje ideja kako loptu progurati iza suparnika, čak i kada je nemoćan i jalov poput Crnogoraca u ponedjeljak.

Ovih pet utakmica i priprema za šestu, nevažnu prijateljsku utakmicu zbog koje će igrači na kraju naporne sezone provesti 26 sati u avionu, pokazali su da Bosna i Hercegovina kao cjelina — momčad i oni koji je vode i organiziraju — i dalje pati od istog mentaliteta mahale i istih problema kakve je imala i generacija na izmaku. Ovih šest utakmica potvrda je kako na improvizaciju rezultat, bez obzira na talent, može doći samo kao iznimka i čudo.

Iznimka i čudo što je, pokazalo je vrijeme, bio i plasman Bosne i Hercegovine u Brazil.