Svemu jednom dođe kraj. Kada večeras na stadionima diljem Europe zasvira himna Lige prvaka, bit će to početak kraja europskog klupskog nogometnog natjecanja kakvo poznajemo. Liga prvaka, a s njom i dva sestrinska natjecanja manje kvalitete, promijenit će format i više neće postojati ono što danas nazivamo grupnom fazom. I da preskočimo gomilu rasprava i standardnih floskula koje se mogu čuti iz Nyona i iz najvećih europskih klubova, osnovni razlozi za takvo nešto jesu veći broj utakmica, manja mogućnost iznenađenja za velike klubove i na kraju, jasno, generiranje više novca.
I dok novi sustav na prvu djeluje kao dodatno obezvrijeđivanje kompetitvnosti prve faze natjecanja, odnosno omogućava stvaranje dodatne razlike između najbogatijih i svih ostalih, u UEFA-i naglašavaju kako je on zapravo rezultat volje i interesa klubova, s obzirom na to da se na njemu radilo zajedno s organizacijom European Clubs Association, koja predstavlja više od 200 klubova. Zvuči savršeno, zar ne? Klubovi su željeli promjene, pa su onda zajedno s UEFA-om radili na njima i danas imamo novi format koji je prilagođen njima.
Ali kao i obično kada je u pitanju (bilo koja) nogometna organizacija, u praksi stvari djeluju malo drugačije.
Službena povijest ECA-e kaže da je organizacija formirana u siječnju 2008. i to kako bi predstavljala interese profesionalnih nogometnih klubova u UEFA-i i “stvorila novi, demokratskiji model upravljanja koji odražava ključnu ulogu klubova”. Zapravo je to bilo ujedinjene Europskog klupskog foruma i neformalne organizacije G-14, koja je okupljala 18 najbogatijih i najmoćnijih europskih klubova, a koja je u to vrijeme otvoreno ratovala s UEFA-om po pitanju organizacije natjecanja. Stvaranje ECA-e bilo je svojevrsno pružanje ruke jedni drugima; organizacija je dobila svoje mjesto u UEFA-inim strukturama, a UEFA kontrolu nad klubovima.
Upravo to bi ih moglo čekati; rat s elitama koje odlučuju danas, ali i imaju i podršku onih kojima bacaju mrvice kakve su im na lokalnoj razini dovoljne za dominaciju
U ECA-i ističu kako su u posljednjih desetak godina, osim isplate nadoknada klubovima za nastupe na velikim reprezentativnim natjecanjima, što je bio početak, uspjeli izvojevati i promjene kalendara, osiguranja igrača, distribuciju novca o natjecanja, te generalne promjene u upravljanju nogometom. I sve to u principu jest istina, ali umotana u blještavi celofan.
Zato nije bilo nikakvo čudo da je potpuno ispod radara prošla informacija kako je u travnju ove godine u Bruxellesu održana konferencija koja je zapravo bila zamišljena kao svojevrsno predstavljanje ideje o udruživanju malih i srednjih europskih klubova u organizaciju koja bi stvarno branila njihove interese i koja je nazvana Union of European Clubs.
Prema njihovoj tezi, od ukupno više od 1.500 europskih profesionalnih klubova, od kojih gotovo 800 igra u najjačim ligama, više od 90 posto nema apsolutno nikakve predstavnike ili pravo glasa u odlučivanju o bilo čemu što je direktno vezano za njih.
Naime, ECA je organizirana tako da ima članstvo od oko 330 klubova, ali ono je opet donekle ekskluzivno s obzirom na to da ga mogu imati oni koji su barem dvaput u protekle četiri sezone igrali u Europi ili u nekom trenutku sudjelovali u grupnoj fazi natjecanja. Zato dobar dio klubova spada među ‘pridružene’ članove koji zapravo nemaju pravo glasa i tu su čisto da bi članstvo izgledalo masovnije. Potom slijedi skupina od 200-tinjak članova ‘mreže klubova’, a koji zapravo ničim nisu stvarni dio same organizacije, osim što mogu koristiti neke od njenih usluga. Na kraju 137 klubova ima pravo glasa, ali su i oni podijeljeni u nešto što bi se moglo nazvati vrijednosnim skupinama, pri čemu šest najbolje rangiranih saveza ima 12 od 24 članova s punim pravom glasa u Izvršnom odboru koji u praksi donosi odluke.
Opet nas to dovodi do neizbježne situacije u kojoj su najbogatiji klubovi ti koji odlučuju i predstavljaju čitavu nogometnu piramidu u odnosima sa UEFA-om. I otud odluke poput ove o promjeni sustava natjecanja, koja s logikom i stvarnim interesima svih klubova i nema baš puno zajedničkog.
Uostalom, ulogu ECA-ina predsjednika i najvažnijeg čovjeka dobio je nitko drugi do Nasser Al-Khelaifi, PSG-ov predsjednik, član Izvršnog odbora UEFA-e i predsjednik grupe beIN Media, koja između ostalog ima i prava na televizijske prijenose UEFA-inih natjecanja. To ima logike koliko i činjenica da se ECA djelomično financira i od UEFA-e, od koje je ove godine, prema informacijama s generalne skupštine, dobila 25,3 milijuna eura.
Dakle, nije teško dokučiti zašto bi Savez europskih klubova mogao biti svojevrsna alternativa postojećem stanju. Jasno je da je udruživanje klubova na europskom nivou, a kako bi imali kakav-takav utjecaj na ono što je direktno vezano za njihovo poslovanje, dobra ideja i da je i ECA kao takva trebala biti pozitivna stvar. No, unutrašnje uređenje organizacije koja se zatvorila prema malim i srednjim klubovima i u kojoj glasovi najbogatijih vrijede višestruko, ali i koja je postala ovisna o samoj UEFA-i, prije ili kasnije je morala natjerati i ostale da potraže alternativu.
Ukratko, ECA postoji zbog nekih klubova, a ne zbog svih.
UEC, koji tek treba širiti svoje članstvo — s čime će imati problem, s obzirom na to da se ECA postavila tako da u novoj organizaciji vidi neprijatelja i strogo kažnjava bilo kakav kontakt s njom — barem u teoriji želi svim profesionalnim klubovima dati priliku da budu zastupljeni i da se čuje njihov glas, po principu iste vrijednosti za sve.
Koliko je to zapravo moguće pitanje je na koje nitko trenutno nema pravi odgovor. Potencijal više od 1.000 klubova koji bi zajednički radili na poboljšanju uvjeta za sve — između ostalog, UEC najavljuje rasprave na temu raspodjele prihoda, fonda solidarnosti, jednakog nagrađivanja i nagrađivanja po sportskom uspjehu, sve kako bi se našao “najpravedniji mogući model za sve”, odnosno stvorio “pravedni i održivi nogometni ekosustav” — djeluje ogroman, ali jasno je da će jednako ogroman biti i zadatak spojiti sve te klubove na jedno mjesto i naći način da budu zadovoljni i spremni ući u rat.
Jer upravo to bi ih moglo čekati; rat s elitama koje odlučuju danas, ali i imaju i podršku onih kojima bacaju mrvice kakve su im na lokalnoj razini dovoljne za dominaciju.
