Dakle, prošlog je tjedna, kao i ostatak nogometnog kontinenta, i Bosna i Hercegovina započela još jedne kvalifikacije, ovaj put za Europsko prvenstvo koje se iduće godine igra u Njemačkoj. Učinila je to s polovičnim učinkom — sigurnom domaćom pobjedom nad Islandom (3-0) i porazom u Bratislavi kod Slovačke (0-2). A takav je rasplet, naravno, u slučaju ove selekcije zapravo zaplet i rezultirao je još jednom vožnjom emotivnim toboganom, na čijem su vrhu cvijeće i šareni leptirići, a na dnu čavli i razlomljeno staklo.

U četvrtak je protiv Islanda svoj debi (u drugom mandatu) odradio Faruk Hadžibegić. Ovaj 65-godišnji trener nenadano je dobio priliku na klupi na kojoj je sjedio Bugarin Ivajlo Petev, za kojeg su u Nogometnom savezu Bosne Hercegovine, dok nije imao rezultate, uporno ponavljali da ga se čeka za budućnost, pa kada je napravio rezultat i kad je izgledalo da zaista ima potencijalno dobru budućnost, dali mu nogu. No, ta je tema već prežvakana, novi je izbornik okupio manje-više istu selekciju, njoj dodao Benjamina Tahirovića, 20-godišnjeg Romina veznjaka koji se nogometno školovao u Švedskoj, istrčao pred solidno ispunjeno Bilino polje s ambicijom da pobjedom osigura ne samo bodove, nego i što veću podršku javnosti.

Ta se priča vrti, s manjim usponima i većim padovima, od onog sramotnog poraza od Cipra prije 102 mjeseca. I opet je čitava stala u jedva 72 sata

I u tome je uspio. Iako na raspolaganju nije imao ozlijeđene Edina Džeku, Miralema Pjanića i Seada Kolašinca, a dodatno je zakomplicirao slanjem Miroslava Stevanovića na tribine, Hadžibegić je stvari posložio tako da nimalo ne odgovaraju nejakim Islanđanima. BiH se postavila u formaciji s trojicom igrača u zadnjoj liniji, gostima je prepustila posjed, izvukla ih iz zone komfora ali i iz kaznenog prostora, a onda preko izuzetno raspoloženog Amara Dedića iz Red Bull Salzburga na desnom boku iskoristila prostor i na gotovo identičan način došla do prva dva gola koja je zabio Milanov Rade Krunić.

Bilo je to gotovo pa rutinsko izdanje kvalitetnije ekipe, ali takve utakmice u BiH obično uzrokuju dva problema: prvo euforiju u javnosti, a onda i potpuno zanemarivanje nedostataka koji su bili očiti.

No, iako se to u javnosti oduvijek tako predstavlja, euforija zapravo nije pravi problem. Barem ne bi trebala biti, jer rezultata gladni navijači imaju potpuno pravo na nju; njihova su očekivanja ista kao i očekivanja svih drugih navijača na svijetu, pogotovo nakon pobjede. Međutim, za BiH jest problem to što se u to kolo vrlo lako uhvate i svi ostali i gotovo ju je nemoguće odvojiti od ekipe; najednom se narativ o reprezentaciji oko nje, ali pogotovo iznutra, diže na potpuno drugačiju razinu — priča se o fantastičnom, izvrsnom, genijalnom, nikad boljem, hrani se ego pojedinaca na terenu i još više oko njega.

Usto, činjenica je da je nogometno društvo u BiH oduvijek podijeljeno na one koji su za nekoga ili nešto i one koji su protiv, pa se ovakve utakmice uklapaju i u dokazivanje da su ovi drugi neprijatelji, koji su, eto, sada dobili svoje; “jesam ti rek’o” mentalitet.

A sve to prikrije probleme, koje selekcije limitirane kvalitete — kakva BiH i njeni konkurenti u borbi za drugo mjesto jesu — mora imati.

Recimo, dok je prvo poluvrijeme protiv Islanda izgledalo dosta dobro, u drugom je BiH imala samo jedan pokušaj (onaj Dedićev, koji je bio i gol). Nije imala niti jedan korner, šansu, pogodila je jedva 73 posto dodavanja, imala jedan dribling i manje dobivenih duela na zemlji i u zraku, dok je dominirala tek u otklonjenim opasnostima — imala ih je 23 u odnosu na islandsku jednu. U zadnju trećinu terena BiH je u drugom poluvremenu protiv Islanda ušla četiri puta, od toga dvaput u prvih 10 minuta; u šesnaesterac nije niti jednom.

To je donekle logično, obzirom na rezultat, na ulog i na promjenu ritma u samoj utakmici, ali je isto tako i odličan okidač za analizu, pogotovo kad za manje od 70 sati igraš još jednu utakmicu, i to protiv potpuno drugačijeg suparnika na njegovu terenu. Navijači mogu padati u euforiju i zanemarivati dijelove utakmica i probleme; izbornik, njegov stručni stožer i igrači morali bi se maksimalno posvetiti upravo njima i primijetiti što je to Island promijenio da se stvari na terenu toliko promene. A onda barem jednako toliko bi se morali posvetiti tom sljedećem suparniku, pokušati pronaći njihove mane i prilagoditi svoju igru iskorištavanju tih mana, odnosno maksimiziranju svojih prednosti. Jer to su detalji koji odlučuju.

Sudeći prema onome što smo vidjeli, pogotovo u prvom poluvremenu u Bratislavi, Hadžibegić i njegov stručni stožer nisu uradili ništa od toga. Baš ništa. I tu je utakmica izgubljena.

Činjenica da je na teren poslao identičan sastav i u identičnoj formaciji sama po sebi nije problem; ako igrači odgovaraju zahtjevima, stvari se iznutra mogu posložiti prema potrebi. No, od prve minute je djelovalo da su ideja kako se braniti, kako prenijeti loptu u protivničku polovinu i kako napasti suparnika identične za Slovačku kao i za Island. A to je nelogično i nesuvislo, s obzirom na to da se radi o drastično različitim timovima s različitim filozofijama i pristupom, ali i da je BiH protiv Islanda već pokazala svoje nedostatke i svoje prednosti.

Francesco Calzona je samo prihvatio ono što mu je Hadžibegić ponudio na tanjuru. Ovaj učenik Maurizija Sarrija promijenio je stopera na lijevoj strani, pomaknuvši Dávida Hancka samo malo bliže Ondreju Dudi, dovoljno da zatvore manevarski prostor za Dedića. Prepustio je loptu zbunjenom Hrvoju Miličeviću, čiji bi kratki pas bi okidač za presing domaćih.

BiH nije bila u stanju loptu prenijeti na suparničku polovicu, u šesnaesterac je ušla dvaput, oba puta nakon prekida. Ne samo da su odsječeni bili napadači Ermedin Demirović i Smail Prevljak, nego nije bilo prostora da lopta dođe do Tahirovića — koji nakon sedam dana ima više startova za reprezentaciju nego u profesionalnoj karijeri u Romi — i Amira Hadžiahmetovića, odnosno potpuno indisponiranog Krunića. Amaterska reakcija igrača kod obaju golova možda djeluje kao da su to bili pokloni reprezentacije BiH, ali takve pogreške zapravo često dolaze kao posljedica nepovezanosti, panike, totalne bezidejnosti te izostanka reakcije na suparnikovu smisleniju igru.

Bosna i Hercegovina, njen izbornik i igrači, u ovu su utakmicu ušli s unaprijed pripremljenim alibijem, držeći se linije manjeg otpora — ne mijenja se sastav koji pobjeđuje! — a konačni poraz posljedica je toga. To što su reakcije na poluvremenu, promjena sustava i drugačiji pristup donijeli i mali, ali ipak pomak u igri još jedna je potvrda da se utakmica morala bolje pripremiti i da bi šanse BiH tako bile mnogo veće.

Propuštena je tako velika prilika. Slovačka je kod kuće kiksala s Luksemburgom i trijumf BiH odveo bi Zmajeve na +5, ali bi im osim toga dao jak vjetar u leđa za nastavak kvalifikacija. Ovako se dogodilo obratno, ono što se događa već godinama, a to je da je poraz u prvi plan opet gurnuo loše stvari, potpunu ignoranciju odgovornih, međusobne sukobe i one s drugog spektra podjele sada pretvorio u one koji imaju dokaz da je sve pogrešno, da ništa ne valja, da nema želje, volje i dovoljno ljubavi prema domovini, njihovo “jesam vam rek’o” vrijeme.

BiH u sljedećem prozoru putuje u Portugal, koji je na otvaranju utrpao 10 golova Lihtenštajnu i Luksemburgu i koji je bez sumnje prvi favorit skupine. Potom BiH dočekuje Luksemburg. Naravno da poraz kod Slovačke nije nikakva tragedija i naravno da BiH i dalje ima realne šanse za plasman u Njemačku. No, da bi se stvorio rezultat i napravila prednost nad suparnicima preduvjet su ozbiljan rad i pristup, a to Bosna i Hercegovina — barem je takav dojam ostavila nakon druge utakmice — nije imala.

I ta se priča vrti, s manjim usponima i većim padovima, od onog sramotnog poraza od Cipra prije 102 mjeseca. I opet je čitava stala u jedva 72 sata.

Možda je konačno vrijeme da netko i reagira na nju i pretvori je u školu za budućnost. Možda.