Jer ovo je novi početak.

I surova je činjenica da nemamo nikakvu alternativu osim da im vjerujemo. Ne zato što su u Kodri napravili dobar izbor, ne zato što su se promijenili, ne zato što o nogometu i njegovoj organizaciji znaju više ili manje nego što su znali, nego naprosto zato što tako funkcionira ovaj sport, u BiH i svugdje drugdje. Oni koji donose odluke ne snose nikakvu odgovornost za te svoje odluke, ma kako loše bile. Najgore što im se može dogoditi, baš kao kakvom klincu koji igra kompjutersku igru, jest da naprave restart, zamijene lika s kojim upravljaju, i krenu se igrati ponovo.

Kodro ima šest do osam utakmica da pokuša napraviti rezultat, da odredi svoju izborničku sudbinu i baštinu, ali i zadrži kredibilitet koji je stvorio prije 15 godina

Ne brinite, bit će to u redu, ovo je potpuno novi početak, sada točno znamo što radimo.

Nama koji nogometnu reprezentaciju pratimo jer smo emotivno vezani za nju i za svoju zemlju, kao i uvijek do sada, ostaje samo nada da ovaj put, za razliku od velike većine ostalih puta, zaista jesu pogodili i da će se stvari na terenu i oko njega promijeniti nabolje i da će to stvoriti uvjete da nacionalni tim konačno napravi dobar rezultat. Cilj i imperativ koji su u Nogometnom savezu postavili pred novog izbornika isti je kao i pred njegovim prethodnikom; Meho Kodro mora kroz kvalifikacije — u kojima trenutno ima jednu pobjedu iz četiri utakmice — ili kroz baraž koji je BiH već osigurala, ostvariti plasman na Europsko prvenstvo koje se iduće godine igra u Njemačkoj. Jednostavno da ne može jednostavnije.

Samo što, naravno, nije. Čisto sportski cilj je, dakako, jasan, prije poraza od Luksemburga reklo bi se i realan, ali novi izbornik dolazi u specifično okruženje u kojemu trenutno vlada toksična atmosfera čiji utjecaj na sam teren ne smije ignorirati nitko tko sebi želi dobro. Za razliku od većine drugih klubova i reprezentacija, nije ovdje stvar samo u podizanju kvalitete performansi momčadi, ili dizanja samopouzdanja, boljoj taktičkoj pripremi, prilagođavanju potrebama ekipe, ili na kraju krajeva stvaranju kulta reprezentacije. To zaista jesu stvari koje Kodro mora drastično popraviti, nema u to nikakve sumnje, ali će i on kao i svi njegovi prethodnici, prvo morati stvoriti jedan od osnovnih preduvjeta za sve to, a to je povjerenje javnosti.

I to je jedna od prednosti koju bi Kodro, barem u teoriji, trebao imati u odnosu na svoje prethodnike. Jer, bez obzira na to što je od velikog dijela javnosti dočekan na nož, bez obzira na to što mnogi sumnjaju u njegove trenerske kvalitete, što mu CV ne izgleda impresivno, on i dalje ima kredit koji je stvorio debelo se oprživši na vlastitoj koži, ali i pokazavši da je barem ima i da je mnogo tvrđa nego što se itko nadao.

Za Kodru je ovo zapravo povratak; on je na istom ovom mjestu bio i na početku 2008. Tada je, uz mnogo više euforije i povjerenja javnosti, kao legendarni kapetan i mladi i talentirani trener preuzeo reprezentaciju koja je bila na koljenima. Samo pet mjeseci kasnije Kodro je iz prve ruke naučio sve o bosansko-hercegovačkoj nogometnoj zbilji. Dobio je otkaz naprosto zato jer je odbio biti poslušnik onih koji igraju i restartaju igre svaki put kad nešto pokvare.

Nije to bila samo mala pobuna, bila je to prava revolucija kojoj je Kodro trebao biti predvodnik i za koju se bar na trenutak učinilo da ima unisonu podršku doslovno svakoga tko nešto znači u nogometu. No, upravo je u neuspjehu te revolucije iz 2008., odnosno u njenom prelaganom gušenju jeftinim populizmom, Kodro mogao naučiti najviše o okruženju u koje se danas vraća i ljudima i karakterima koji ga tu dočekuju, ali i negativnoj atmosferi u koju će, htio to on ili ne, biti uvučen.

Zato bi za Kodru i njegov budući renome, ali i za uspjeh na klupi i blisku budućnost reprezentacije Bosne i Hercegovine, ključno moglo biti to koliko je zaista naučio iz svega toga, odnosno koliko je u stanju to svoje iskustvo praktično iskoristiti u ovom svom drugom mandatu. Jer, bez obzira na sve, prosta je nogometna činjenica ono što je i Kodro objašnjavao na svom službenom predstavljanju novinarima u srijedu. Za njegov status u javnosti na kraju će presudan biti isključivo rezultat.

A što je to što bi Kodro mogao donijeti reprezentaciji BiH na samom terenu?

Nekadašnji napadač Veleža, Real Sociedada, Tenerifa, Alavesa i Maccabija 1995. je preselio u Barcelonu kao jedna od najvećih želja Johana Cruyffa. Ne skriva Kodro da mu je taj period karijere jedan od najvažnijih za razvoj interesa o trenerskom poslu, koji je započeo u San Sebastianu gdje je imao status igračke legende. Međutim, nakon što je vodio tamošnje mlade i B momčad, nikad nije dobio priliku koju je očekivao s prvim timom, pa je uključio plan B.

A taj je išao nazad preko BiH, gdje je vodio Sarajevo i dobio otkaz nakon jednog poraza. Radio je potom u dva navrata u Švicarskoj, ali to je sve što zasad stoji u njegovom trenerskom životopisu, za kojeg su mnogi, a vjerojatno i sam Kodro, očekivali da bude bogatiji. No, sve što (ni)je napravio dosada može značiti puno, ali i ne značiti ništa, s obzirom na to da je izbornički posao potpuno drugi svijet u odnosu na klupski nogomet.

Još uvijek ne znamo kako će izgledati njegov stručni stožer i koliko će Kodro konkretno moći donijeti reprezentaciji kad je u pitanju njena najveća i dugogodišnja mana, a to je organizacija igre. No, jasno je da ne treba očekivati nikakve revolucionarne promjene; bazen igrača je takav kakav jest i iz njega će se stvarati ekipa koju već u rujnu očekuju prve utakmice. U svakom slučaju, pred Mehom Kodrom je jasan zadatak: ima doslovno šest do osam utakmica da pokuša napraviti rezultat, da odredi svoju izborničku sudbinu i baštinu, ali i zadrži kredibilitet koji je stvorio prije 15 godina.

Jer pred nama je još jedan novi početak i nemamo drugu alterativu nego da vjerujemo u njega.