Znate priču, ponavlja se u nogometu — ne dovoljno često, ali se ipak vremena na vrijeme dogodi. Priču o momčadi koja je čitavu sezonu na vrhu, ali kojoj malo tko vjeruje da će na kraju biti baš prva. Doduše, na početku je uvijek simpatična svima, mali klub koji radi probleme bogatijima i većima, pogotovo dok otkida bodove i prkosi onima koji su najveći rivali, dok svi misle da će krava crknuti samo onima drugima. No, s vremenom se narativ mijenja, jer klub naprosto nije dovoljno veliki i nema dovoljnu navijačku bazu, a samim tim i interes za njim je manji i drugačiji i jednostavno kvari već jasno utvrđeni nogometni poredak.
Najednom se traže pogreške, ističu mane i najavljuju posrtanja, usporavanja, vraćanje stvari u ono što smatramo normalnim. Ne mogu oni to, nemaju kvalitetu, nemaju širine, ne mogu podnijeti pritisak, novo okruženje, ma neće, ne mogu, gdje će oni to. Sve dok ih jedne nedjelje ovi ne okupaju šampanjcem, koji poput hladnog tuša ponovno razbudi čula svima.
Ove je nedjelje posljednje poglavlje švedske verzije te priče ispisao BK Häcken. Ta je momčad u pretposljednjem kolu, u utakmici koja bi u teoriji trebala biti gradski derbi, svladala jednog od giganata švedskog nogometa, IFK Göteborg. I tako potvrdila prvu titulu prvaka u svojoj povijesti.
IFK, koji ima jednu od najvećih navijačkih baza u zemlji i koji na svom kontu ima 18 titula nacionalnog prvaka, nije bio dostojan rival. Već nakon šest minuta je bilo 0-1, nakon 16 je Häckenova prednost udvostručena, a završilo je s uvjerljivih 4-0. Häckenu je to bila četvrta uzastopna pobjeda i 14 utakmica zaredom u kojoj nije izgubio, što samo potvrđuje koliko je zapravo momčad iz predgrađa bila dominantna u ovoj sezoni. Istina, početkom rujna — dakle, s ulaskom u posljednju trećinu prvenstva koje se u Švedskoj igra od travnja do studenog — zamalo je i upalila ona priča o padu, s obzirom na to da je momčad upisala četiri uzastopna remija, ali onda su trijumfi na gostovanju kod direktnih konkurenata Djurgårdena i AIK-a iz Stockholma, odnosno sigurna pobjeda kod kuće protiv Malmöa trasirali put prema tituli.
Velik dio odgovora leži u omladinskom nogometu. Ali ne bilo kakvom
No, što je zapravo toliko čudno u tome?
Zaključiti kako je Häcken u švedskim okvirima mali klub — barem kad su u pitanju tradicija, povijest i popularnost — bilo bi još i umanjivanje stvarne slike. Malmö je, dakako, prije početka sezone bio apsolutni favorit; redovnim nastupima u Europi napravio je ogromnu financijsku razliku u odnosu na sve ostale i od 2013. osvojio šest naslova prvaka, čime je postao i najtrofejniji u povijesti.
Malmöova je popularnost na jugu zemlje ogromna, a jednaku u čitavoj zemlji imaju i stockholmski klubovi. Djurgården i AIK imaju po 12 titula i na svojim utakmicama u prosjeku okupljaju između 20.000 (Djurgården) i 25.000 (AIK), dok Hammarby — koji ima samo jednu titulu — predstavlja klub s kojim se identificira radnička klasa, pogotovo iz južnog dijela glavnog grada i koji je možda u ovom trenutku i najpopularniji u zemlji. Helsingborg, Elfsborg, Kalmar, kao i Öster, Halmstad, Åtvidaberg, Örebro, čak i GIF Sundsvall, a pogotovo Norrköping (13 titula prvaka) klubovi su s mnogo većom tradicijom i povezanošću s lokalnom navijačkom zajednicom od Häckena, s obzirom na to da su najveći klubovi u svojim gradovima.
Häcken zapravo nije ni među tri najpopularnija kluba u svom gradu. Naravno da je daleko ispred već spomenuti IFK Göteborg, dvostruki osvajač Kupa UEFA i dvostruki polufinalist Kupa, odnosno Lige prvaka, ali veću navijačku bazu od Häckena ima i Örgryte IS, koji je osnovan još 1887. i koji je 12 puta bio prvak, a trenutno je u drugom rangu natjecanja, te GAIS koji ima četiri titule prvaka, a koji je ove sezone bio najbolji u trećem rangu. No, ono što Häcken razlikuje od većine je to da nikad nije ni pokušavao biti veći nego što jest.
Klub je osnovan 1940. u geteborškom naselju Hissinge i bio je zamišljen kao gotovo isključivo kvartovski, kakvih je u Švedskoj na tisuće. Zamišljeno je bilo i da se zove Kick, ali ime je već bilo zauzeto, pa se grupa prijatelja koja se okupila ispod jednog kestena odlučila nazvati po — živici. Društvo je igralo sasvim solidan nogomet i do sredine 1950-ih čak doguralo do borbe za plasman u tada amaterski Allsvenskan, kako se naziva švedska prva liga, ali Häcken je ispao u kvalifikacijama. Sve do 1983. šarao je po nižim ligama, od solidnog drugoligaša pa sve do petoligaša, da bi na početku 1980-ih prvi put dohvatio plasman u društvo najboljih.
Na pravi uspon i stabilizaciju u Allsvenskan Häcken je čekao sve do kraja 2000-ih, od kada je ustvari izuzetno važan faktor u prvenstvu — izgradio je potpuno novi mali stadion s kapacitetom od 6.500 mjesta (od kojih ove sezone u prosjeku puni 4.598), sedam puta izborio Europu, igrao i tri finala Kupa od kojih je osvojio dva, te postao jedan od najbolje organiziranih i financijski najstabilnijih klubova u zemlji.
Prošle je zime Häcken u za klub rekordnom transferu od četiri milijuna eura prodao Patrika Wålemarka u Feyenoord, ali nitko ga nije vidio među favoritima. No, norveški trener Per-Mathias Høgmo izgradio je momčad koja je dominirala švedskim prvenstvom, i to lijepim nogometom u kojem su uživali neutralci. Njegovih totalnih 4-3-3, s izuzetno pokretljivom braćom Simonom i Samuelom Gustafsonom u veznom redu te Alexanderom Jeremejeffom, koji je najbolji strijelac lige s 22 pogotka, najčešće je postavljano tako da se zabije gol više; Häcken ih je dosad utrpao 66 u 29 utakmica, što je daleko najviše u ligi, dok je prema primljenim golovima tek šesti. Upisao je samo dva poraza, nadigrao sve konkurente u direktnim duelima i potpuno zaslužio epitet najbolje švedske momčadi u protekloj sezoni.
Što nas opet dovodi do pitanja: kako je to moguće?
Velik dio odgovora leži u omladinskom nogometu. Ali ne bilo kakvom. Kao i svi drugi švedski klubovi, i Häcken veliki dio svog poslovanja bazira na ranom pronalasku i preprodaji kvalitetnih mladih igrača — što iz domaćeg kadra, što iz drugih krajeva svijeta — ali uspon kluba zapravo je počeo s razvojem nogometnog turnira za omladinske kategorije. Još 1975., zajedno sa GAIS-om koji je svoj udio u međuvremenu prodao za reklamu u trgovačkom centru, Häcken je krenuo u organizaciju Gothia Cupa, turnira koji je u prvom izdanju okupio momčadi u svim starosnim kategorijama iz svih zemalja Skandinavije te Njemačke. S vremenom je turnir rastao, da bi kroz 1980-ih i 1990-ih izrastao u jedan od najvećih u Europi.
U novom mileniju turnir je nezadrživo rastao i uskoro se pretvorio u najvažniji izvor prihoda za sam klub. I tu ne pričamo o sitnicama; Gothia Cup je doslovno postao najveći omladinski turnir na svijetu, na kojemu svake godine sudjeluje između 1.500 i 1.700 ekipa iz gotovo svih zemalja na svijetu i na kojem se odigra preko 4.000 utakmica na više od 100 terena. Samo otvaranje je 2017. privuklo više od 50.000 gledatelja, dok nije rijetkost da se finalni dan igra i pred 20.000 ljudi. Interes medija, sponzora i nogometnog miljea postao je tako veliki da je Gothia Cup postao jedan od simbola grada Göteborga, ali i njegova najvažnija turistička atrakcija koja donosi zaradu u desetinama milijuna eura godišnje.
Sam turnir godišnje klubu radi promet od preko 10-15 milijuna eura, od kojih se barem 10 do 15 posto pretvara u čisti dobitak i tako puni klupski budžet, koji uz ostale prihode tako predstavlja jedan od najstabilnijih u financijski ne pretjerano jakom okruženju — naravno, u usporedbi s najjačim europskim ligama — kakvo je švedski nogomet. No, čak i kada je klub zbog pandemije na dvije godine ostao bez prihoda od Gothia Cupa, bio je potpuno stabilan zahvaljujući dugoročnom planiranju, štednji i dobrom vođenju.
Zato Häckenova titula zapravo nije bila nikakvo iznenađenje ili bajka, nego samo još jedan očekivani, dugo i dobro planirani korak kluba koji je organiziran tako da je sve ovo i bilo sasvim normalno očekivati od njega.
