Nogometa nema već dva mjeseca; odnosno, ako već hoćete u realnom vremenu, čitave vječnosti, ali stara navika prelistavanja televizijskih programa nije se promijenila. Svi specijalizirani sportski kanali bez izuzetka — sinoć sam ih brojao do 477 i odustao prije nego što sam prošao i četvrtinu ponude koju koristim — natjerani su prekapati po arhivama i ispunjavati program starim utakmicama. Nemaju ljudi izbora, to im je jedino preostalo, jer nostalgija je jedino čime mogu privući frustrirane i nervozne navijače, pa s njom idu oštro, s dvije noge, naoštrenim metalnim kramponima, u kost.
Kao takav brutalni start prije dva dana, 12. svibnja, došla je jedna od onih utakmica koje su vam se tada nekada činile velikim i epskim, ali do danas ste tek poneki fragment zakopali zajedno s blijedim sjećanjima na još stotine takvih.
Godina je bila 2001. i prvi put u povijesti, a zbog renoviranja Wembleyja, finale najstarijeg svjetskog klupskog natjecanja igralo se na Millenium stadionu u Cardiffu. Nikada se nisam smatrao velikim navijačem nekog inozemnog kluba, ali u to tinejdžersko vrijeme najdraži mi je bio Arsenal Arsena Wengera. Možda zbog boja, dresa kojeg i sada smatram jednim od najljepših, možda zbog načina igre, možda samo zbog dobrih rezultata, a možda i zbog činjenice da Topnici zapravo nikada nisu spadali među velikane koje su svi okolo bodrili… Ne znam.
Ostao je taj maleni komadić sjećanja — skoro 20 godina stara snimka ga je, kako to obično biva, ipak malo izmijenio i stavio u realniji okvir — da je tog dana Arsenal, s velikim Tonyjem Adamsom, dominantnim Patrickom Vieirom, Robertom Piresom, Freddiejem Ljungbergom i Thierryjem Henryjem (Dennis Bergkamp je ostao na klupi), 80 minuta doslovno gazio nemoćni Liverpool. Nekad na početku je Henryjev udarac na gol liniji rukom obranio Stephane Henchoz, onda je u drugom poluvremenu Liverpool još dvaput morao čistiti loptu doslovno s gol-linije, da bi na kraju taj (u mojoj glavi) dosadni i zabunkerirani Liverpool otvorio Ljungberg.
Njegova je priča izblijedjela na drugačiji, ružniji način, na način da rečenica “Michael Owen — najbolji igrač na svijetu” zvuči i bizarno i nevjerojatno i smiješno
Do kraja je bilo još pišljivih sedam minuta, Arsenalovi navijači već su proslavljali trofej kada je na scenu stupio on.
Prvo je jednu gužvu u šesnaestercu završio zakucavši nekakav poluvolej pored Davida Seamana kojemu se nije stigao pomaknuti ni konjski repić, a onda još natjerao momčad da požuri i vrati se po još. Patrik Berger je ispucao dugu loptu u Arsenalovo polje, a on je uhvatio par metara zaostatka pa još pretrčao i otresao Leeja Dixona te plasirao loptu pored Adamsa i Seamana od stative u mrežu.
Komentator je urlao o magičnom, nevjerojatnom igraču koji je Liverpoolu donio još jedan trofej, i to gotovo sam. Scousers su ga već smatrali legendom, Englezi su ga gledali kao čudo od djeteta i zalog za veliku budućnost reprezentacije, a čitav planet mu se divio.
Michael Owen, najbolji nogometaš na svijetu.
Danas ta rečenica zvuči bizarno, pomalo smiješno, mlađima vjerojatno i glupo. Nogomet je gadna rabota u kojoj se perspektiva prečesto mijenja. Danas si gore, ali već sutra, napraviš li pogrešan potez u pogrešno vrijeme ili jednostavno nemaš sreće s ozljedama, možeš biti ne samo dolje, nego i pregažen, zaboravljen i ismijan. No, tih posljednjih godina 1990-ih i prvih 2000-ih zapravo je takva konstatacija izgovarana često i bila je — i pored činjenice da Englezi zaista jesu, pogotovo nakon Francuske 1998., stvorili ogroman hajp i priču i prepuhali — jasno, glasno i jako dobro argumentirana.
Owenova je priča od samog početka bila drugačija. Iako mlađi od većine, dominirao je u omladinskim kategorijama i debi za Liverpoolovu prvu momčad imao je u svibnju 1997. prije nego što je proslavio 18. rođendan. Ušao je kao rezerva i zabio u porazu od Wimbledona. Već sezonu kasnije bio je prvi napadač momčadi i s jedva 18 prvi strijelac lige. Bio je i najbolji mladi igrač Premier lige, a u izboru za najboljeg igrača sezone bio je treći, iza Bergkampa i Adamsa. Po World Socceru je na svijetu bolji bio samo Zinedine Zidane.
Iako je prije svega imao sjajan osjećaj za prostor i gol, iako je bio jedan od najbržih igrača svog vremena, s loptom i bez nje, i iako je na prvu djelovao kao krhki dječak, ovaj arogantni mladić bio je najvažniji u konceptu Gerrarda Houlliera, čiji je Liverpool najčešće igrao čvrsti i agresivni nogomet, ili barem drugačiji u odnosu na ono što su igrali Arsenal i Manchester United. Ponekad i prgav, i bez razmišljanja o odustajanju, Owen je uvijek bio jedan najborbenijih i najboljih igrača na terenu, bez obzira na suparnika i važnost utakmice.
Golobradi dječak bio je u to vrijeme i najbolje plaćeni tinejdžer u nogometnoj povijesti, a svi oko njega isticali su njegovo ogromno samopouzdanje i samouvjerenost. Štoviše, to se često manifestiralo i kroz njegove odnose sa suigračima, trenerima, pa i navijačima. Nije se o tome mnogo govorilo u medijima, jer Owen tada je bio miljenik nacije, ali mnogi su ga već tada vidjeli kao nadobudnog, umišljenog i arogantnog klinca. No, on je tu svoju aroganciju gradio na najčvršćem argumentu — performansama na terenu.
“Da bi bio jako dobar, konstantno jako dobar, moraš biti i pohlepan”, govorio je nedavno u intervjuu za FourFourTwo i zvučao poput još jednog Michaela o kojemu se danas puno govori. “Pobjeđivanje ti mora postati opsesija. I nije toliko stvar u uživanju u vlastitoj pobjedi, koliko je u izbjegavanju osjećaja bola da netko uzima nešto što tebi pripada”.
Do finala s Arsenalom Owen je za četiri sezone utrpao 80 golova za Liverpool, a na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj prometnuo se u jednu od najvećih zvijezda svjetskog nogometa. I nesretno ispadanje od Argentinaca obilježio je pozitivom, postigavši jedan od najlegendarnijih golova u mundijalskoj povijesti. Četiri dana nakon trijumfa nad Arsenalom Liverpool je u Dortmundu zlatnim golom svladao Alaves s 5-4 i osvojio Kup UEFA, prvi europski trofej nakon 17 godina čekanja. Štoviše, na kraju te sezone Liverpool je završio treći u prvenstvu i plasirao se prvi put — uh, kako danas to zvuči nevjerojatno — u Ligu prvaka. Najbolji na svijetu.
Početak nove sezone dočekao je hat-trickom u Münchenu, gdje je Engleska u kvalifikacijama za SP razbila Njemačku 5-1. Krajem te 2001., nakon što je osvojio šest trofeja i doveo Liverpool do Lige prvaka, Owen je dobio i službeno priznanje za svoje igre. Istina, do 2007. je Ballon d’Or bio tek priznanje France Footballa za najboljeg europskog nogometaša i nije imao današnji hajp — zato što individualni uspjesi u to vrijeme i nisu vrednovani na isti način kao danas — ali i dalje je bio jedna od najprestižnijih nagrada u nogometnom svijetu. Owen je bio ispred Raula i Olivera Kahna; David Beckham, Francesco Totti, Luis Figo, Rivaldo, Andrej Ševčenko, Henry i Zidane, svi su oni ostali iza njega.
Michael Owen je tri dana ranije proslavio 22. rođendan. Najbolji na svijetu.
No, za one koji su stvari znali bolje, bilo je jasno da one nisu kao u prve dvije godine. Zapravo će se ispostaviti da je priča u drugom smjeru krenula u travnju 1999., kada se ozlijedio na prvenstvenom susretu u Leedsu. Nije propustio previše od sezone, već u idućoj utakmici se vratio, ali za igrača kojemu je brzina bila jedno od najjačih oružja je puknuće tetive na desnoj nozi bila vrlo loša vijest. Ozljeda se s vremenom komplicirala, iako ju je tretirao igrajući — ta se tetiva nikada nije oporavila, pogrešno je zarasla i zapravo noge više nisu bile jednako snažne. Njegov je biološki sat otkucavao mnogo brže nego drugima.
Ni životne i profesionalne odluke koje je donosio nisu pomogle. Otišao je u Real Madrid koji ga je godinama tražio, kaže da se vodio Ianom Rushom i njegovim jednogodišnjim izletom, ali njegov povratak nije bio ni blizu isti. Liverpool ga nije mogao platiti, pa je otišao u Newcastle United i sjaj njegove zvijezde na Anfieldu je dodatno blijedio. Mnogo se ulagalo u to vrijeme na St James’ Parku, ali Newcastle nije bio u stanju pratiti velike, Michael se mučio s ozljedama, odnosima u momčadi, a slika je postajala sve bljeđa. Bilo je i dalje velikih utakmica, sjajnih golova, ali kada je 2009. odlučio napustiti Toon — 10 godina kasnije će javno priznati da je požalio što je ikada išao onamo — imao je samo dvije ponude. Evertonovu je morao odbiti, pa je bio na putu u Hull City.
Onda ga se sjetio veliki Sir Alex Ferguson, trebalo mu je iskustvo takvog igrača, plaćao ga je po utakmici i zadržao tri sezone, ali slika s podignutim šalom na Old Traffordu zauvijek je zamutila onu među Liverpoolovoim navijačima. Nije ih bilo briga za realno stanje stvari, za Michaelovo propadanje; ovo je za njih bio nož u leđa i jedan od najboljih igrača koje su ikada imali naprosto je izgubio na važnosti, a njegov doprinos vraćanju Liverpoola na staze stare slave gotovo da je zanemaren. Možda nema puno talentiranijih, puno boljih, ali ima jako puno onih koji su draži i simpatičniji od njega.
Velike igrače mlađe generacije obično pamte po velikim pričama, po predanjima starijih, po nostalgičnim prijenosima nas koji smo ih gledali. Ali njegova je priča otišla u drugom smjeru, izblijedjela na drugačiji, ružniji način, na način da rečenica “Michael Owen — najbolji igrač na svijetu” zvuči i bizarno i nevjerojatno i smiješno.
I možda je to zbog osjećaja prevarenosti, nedostatka lojalnosti klubovima za koje je igrao, možda i zbog toga što ga se nove generacije sjećaju po žicanju minuta u Stokeu ili recentnom lupanju gluposti i objašnjavaju samo očitog u ulozi televizijskog analitičara, možda i zato što su ga ozljede osakatile toliko da ga se rijetki sjećaju iz najboljih dana, možda samo zato što je njegov biološki sat otkucao brže i njegova je priča, ili barem onaj dobri dio nje, trajala prekratko.
Ali Michael Owen, onaj koji je tog 12. svibnja 2001. sam osvojio FA Cup, jest bio jedan od najboljih na svijetu.
