Naravno, sva ova imena znače vam malo ili ništa, neka od njih možda ne znače ništa ni pojedinim navijačima Sarajeva, ali to i jest poanta. Među 33 igrača koja su u tri važne utakmice kod trojice različitih trenera u rasponu od samo 18 mjeseci bili starteri, samo je jedno ime isto, ono Andreja Đokanovića. A, ako je suditi prema natpisima u medijima, upravo će Đokanović biti sljedeći izlazni transfer iz Sarajeva, s obzirom nba to da klub za njega ima ponudu iz Turske i on bi ondje mogao biti i prije nego što dovršite čitanje ovog teksta.

Kad se podvuče crta, isključimo li igrače koji su u prvu momčad stigli iz omladinskog pogona ili nakon povratka s posudbe, Sarajevo je samo u ovoj sezoni dosad napravilo 18 ulaznih transfera, odnosno još njih 22 u kojima su igrači (bez posudbi) napustili klub. Ili barem približno toliko, jer tko bi više upratio tko ide, a tko dolazi?

Siromašni klubovi ponašaju se kao djeca u prodavaonici slatkiša. Trpaju i prežderavaju se, ne shvaćajući da je kvaliteta upitna, sve dok ne ispovraćaju dušu

Samo su ove zime na Koševu predstavili sedmoricu novih igrača. Došli su Renan Oliviera, Francis Kyeremeh, Ilija Martinović, Slaviša Radović, Almedin Ziljkić, Giorgi Guliašvili i Ivan Borna Jelić Balta, dok su klub (zasad) napustila petorica, od kojih su trojica stigla prošlog ljeta. Izuzetak nije ni na klupi: novi je trener je Mirza Varešanović, šesti od one Sablićeve utakmice s Tuzla Cityjem, koji, dakako, kao i svi njegovi prethodnici, najavljuje drugačije i bolje Sarajevo.

Sarajevo u ovoj priči nije nikakav izuzetak, nego samo savršena ilustracija za način na koji funkcionira nogometno tržište u Bosni i Hercegovini, i to gotovo bez neke velike iznimke.

Prvak Zrinjski ove je zime prinudno morao pustiti u Rijeku trenera Sergeja Jakirovića, ali i Niku Jankovića, jednog od najboljih igrača na svom rosteru. Stvar je u tome da je Janković u Mostaru bio na posudbi iz Dinama; praksa je to koju mostarski klub prakticira već jako dugo vremena, još od one čuvene posudbe u kojoj je ozbiljne minute počeo skupljati Luka Modrić. Zrinjski je tako ostao bez jednog od važnijih igrača kojeg će opet pokušati nadomjestiti na isti način — od Dinama je sada posuđen Crnogorac Milan Vukotić. Mač je to s dvije oštrice, ali prioritet takvog razmišljanja je rezultat, koji je na kraju krajeva mostarski klub i ostvario. No, i Zrinjski je ove zime radnu knjižicu uručio šestorici igrača, među kojima je najozbiljniji vratar Josip Čondrić.

Borac je još jedan primjer, možda i drastičniji od Sarajeva. Na Gradskom stadionu u Banja Luci — gdje je Tomislav Ivković jedno vrijeme radio kao sportski direktor, a onda i trener — često je prometnije nego na gradskom željezničkom kolodvoru.

Borac je ljetos nakon dugog uvjeravanja iz Srbije dovukao trenera Nenada Lalatovića, a on je gradio ekipu po svom ukusu i poznanstvima. Djelovalo je kao da se klub razbacuje novcem; vratio je u ligu Alena Jurilja, Benjamina Tatara i Gorana Zakarića, doveo trojicu igrača iz Radničkog na kojima je insistirao Lalatović, onda još i Momčila Mrkaića iz Vojvodine, Nikolu Ninkovića iz Proletera i Milana Spremu iz Napretka, ali napretka nije bilo. Godinu su završili nadajući se da nitko od igrača neće pokrenuti postupak protiv kluba, s obzirom na to da šest mjeseci nisu dobili plaće. Dug je pokrio Milorad Dodik, odnosno poreznici iz budžeta Republike Srpske, a devetorica igrača su napustila momčad — otišli su i Zakarić i Mrkaić i Spremo i Nikola Andrić i Marko Gajić, redom igrači koji su ljetos pompozno došli.

Na istom principu funkcionira i Tuzla City. Službeno ima najmanji budžet kada je u pitanju igrački kadar, ali je javna tajna da igrači primaju mnogo više novca nego što je prikazano u papirima. Ondje je kratko bio i Ante Vukušić, bio je i Emilio Nsue kao najveće ime koje je u zadnjih nekoliko godina stiglo u Premijer ligu, ali i desetine igrača koji se nisu zadržali više od polusezone.

Željezničar je trenutno u financijskoj krizi i nije puno mijenjao ni ove zime ni prošlog ljeta, ali i njegova je transfer povijest relativno slična svima ostalima. Ne razlikuje se previše ni Široki Brijeg, a pogotovo ne momčadi koje su u donjem dijelu prvenstvene ljestvice i u borbi za ostanak, a koje igrače dovode na polugodišnje ugovore. Kad su promjene u pitanju, ove je zime (zasad) rekorder Velež, čije je novo čelništvo počistilo svlačionicu, ali i dovelo osmoricu novih nogometaša koje novi trener Nedim Jusufbegović za mjesec dana priprema treba uigrati i vratiti u borbu za Europu.

Problem načina koji klubovi u Bosni i Hercegovini funkcioniraju na tržištu zapravo je i srž problema koji zemlja s razvojem nogometa. Napisali smo to mnogo puta — ondje rijetko znaju što stvarno hoće, pa onda lutaju i lutaju i ne stižu nikamo.

Siromašni klubovi ponašaju se kao djeca u prodavaonici slatkiša, i to onih sumnjiva porijekla. Trpaju koliko god mogu za ono malo džeparca što imaju, neki još i ukradu koju paru iz ujkina džepa, neki se zapisuju u teku s dugovima, prežderavaju se i ne shvaćajući da je kvaliteta upitna sve dok ne ispovraćaju dušu. Ili dok ne ne dobiju šećernu bolest. Ili, u nerijetkim situacijama, srčani udar.

Prema Transfermarktovim podacima, samo su dva ulazna transfera ove zime plaćena novcem: Zrinjski je otkupio Albanca Marsela Ismajlgecija za 150.000 eura od KF Tirane, a Sarajevo za 170.000 Brazilca Renana Oliveiru koji je stigao iz Žalgirisa, gdje je bio na posudbi iz ukrajinskog Kolosa. I, da se ne lažemo, to je pravo čudo.

Izuzmemo li domaće transfere, velika većina igrača već jako dugo dolazi iz zemalja regije, odnosno iz Hrvatske i Srbije, jer to je jedino što mogu priuštiti kad je u pitanju inozemstvo. Opet, većinom se radi o igračima iz nižih liga ili onima koji se nisu uspjeli probiti do prve momčadi. Recimo, Tuzla je dovela Roberta Radića iz Dubrave, Velež Sašu Domića iz Dugog Sela, Marka Karamarka iz Croatije Zmijavci i Wallacea iz Gorice, Široki Frana Vukelića iz Kustošije, Sloga Demira Pecu iz Varaždina. U istu kategoriju spadaju i igrači iz Srbije, a dobar je dio i onih koji se vraćaju u domovinu nakon neuspjelih avantura po istoj toj regiji, ali i Aziji i Istočnoj Europi.

Međutim, stvar je u tome da očigledna generalna besparica ne znači da klubovi funkcioniraju u skladu sa svojim realnim mogućnostima.

Naprotiv, stvoren je takav sustav u kojemu je daleko najviše kratkoročnih, ali zato lukrativnih ugovora koje si klubovi, osim izuzetaka, ne mogu priuštiti. Umjesto balona za koji bismo se barem nadali da će jednom puknuti stvoren je začarani krug, onaj u kojem se prosječni igrači plaćaju skupo, a na većoj sceni ne donose apsolutno ništa. U tom krugu, naravno, novac do kojeg se jako teško dolazi odlazi na prvu momčad, dok je omladinski pogon nužno zlo. Posljedica toga je jako malo igrača koji talent i potencijal pretvore u ozbiljnu nogometnu karijeru.

Površne reakcije iz Saveza, kao što su restrikcije broja stranaca i prinudni broj mladih igrača na terenu, ne daju baš nikakve rezultate, i nogomet u BiH stoji u limbu u kojem za svoje uvjete troši jako puno novca, a nema nikakvu zaradu. Liga koja tako stoji u mjestu nema nikakav međunarodni rejting, nije ni dovoljno atraktivna za sponzore ili igrače koji dolaze, ali nije u stanju ni cijeniti rijetke igrače koje stvara, pa joj oni odlaze za prvom ozbiljnijom ponudom i nerijetko nestaju s velike scene. U posljednjem je desetljeću, ako je suditi po Transfermarktu, bio sam jedan transfer iznad milijun eura: prodaja Gojka Cimirota iz Sarajeva u grčki Aris prije sad već sedam i pol godina.

Klubovi, čiji navijači ipak očekuju rezultate, tako jedva preživljavaju i onda, valjda pokušavajući ostaviti dojam da ipak nešto rade, svake zime i svakog ljeta rade skupe, brojne i kvalitetom izuzetno limitirane promjene. Te promjene, dakako, utječu i na trenere i same izvedbe momčadi, koje nemaju vremena da i taj mali potencijal koji imaju pretvore u kvalitetan nogomet.

U svom ciklusu prežderavanja i povraćanja tako zapravo jedu i uništavaju sami sebe, odnosno tržište na kojem bi trebali funkcionirati i od kojeg bi trebali živjeti, a s time i svaku mogućnost da liga konačno ozbiljno napreduje.