Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Kako Dayton uništava BIH-nogomet

Laži, podjele i interesi koji blokiraju bilo kakav napredak

Kada je prije 21 godinu, 14. prosinca 1995. u Parizu – nakon 20-ak dana pregovora u američkoj zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu i još toliko iščekivanja na konačni paraf – potpisan Daytonski mirovni sporazum, malo tko je razmišljao o njegovoj kompleksnosti, nepravednosti i budućnosti. Barem ne među malim, običnim ljudima koji su rat proveli u Bosni i Hercegovini; nakon tri i pol godine života u klaonici u kojoj je, procjenjuje se, preko 100.000 ljudi izgubilo živote, ljudi su bili jednostavno emocionalno prazni i samo su trebali mir.

Kakav-takav mir.

Aneks 4 tog Sporazuma automatski je prihvaćen kao Ustav Bosne i Hercegovine, pretvorivši ovih jedva 51 tisuću kvadratnih kilometara na jugoistoku Europe u prototip banana-državice sa najkompliciranijim uređenjem na planetu.

Zemlja je to koja je jedan veliki i izuzetno skupi birokratski aparat. Vjerojatno postoje i svježiji i još gori rezultati, ali prema istraživanjima iz 2013. za funkcioniranje svih nivoa vlasti trošilo se preko trinaest milijardi maraka (oko 50 milijardi kuna) godišnje. Ili, ako hoćete, skoro jedna minimalna mirovina u sekundi. U BiH postoji 14 različitih vlada, a isto je toliko i parlamenata; zamislite koliko je tu raznih ministara, zamjenika, pomoćnika, savjetnika, koliko je komisija i odbora, dnevnica, reprezentacija i službenih automobila, vozača, tjelohranitelja… Zemlja u kojoj je privreda gotovo mrtva, u kojoj je većina predratnih industrijskih giganata ugašena, žrtva je vlastite administracije.

“Samo nek’ ne puca” mantra je po kojoj je Daytonski mir prihvaćen pod svaku cijenu i po kojoj Bosanci i Hercegovci – i opet isključivo mali, obični ljudi – žive i danas, 21 godinu kasnije. Na prvu bizarno zvuči podatak da 20 godina građani konstantno biraju ljude koji su ih poveli u tu klaonicu 1990-ih, a danas se na njihovim mukama otvoreno i bezobrazno bogate. Predstavljajući svoj vlastiti interes pod nacionalni, političari stvaraju klimu straha i mržnje, od koje na kraju  doslovno profitiraju samo oni. I ne pokušavaju to ni skrivati.

Međutim, opet prema relevantnim procjenama, u državnim institucijama i kompanijama radi više od 240.000 ljudi, od ukupno oko 720.000 zaposlenih; zajedno s njihovim obiteljima to je armija stranačkih ljudi čiji životi ovise o glasovanju za te stranke. Začarani krug.

Bosansko-hercegovačko društvo usto je duboko podijeljeno i to s namjerom. Danas je to, ma koliko to boljelo napisati – zemlja zombija koji žive improvizaciju života samo kako bi preživljavali i parazita koji se na njima hrane i uživaju u vlastitom blagostanju.

A znamo je da je nogomet samo preslika tog i takvog društva.

Stvari u bosansko-hercegovačkom nogometu iste su kao i prije 10 i 20 godina – i dalje su trule i jednako smrde, samo su zapakirane u malo ljepši i sjajniji papir

Nogomet se u teoriji u Bosni i Hercegovini ujedinio tek 2002. godine. Dotad smo imali tri potpuno odvojena prvenstva: Prvu ligu BiH, Prvu ligu RS i Prvu ligu HRHB. Onda se, ne bez problema, Nogometni savez Herceg Bosne integrirao u NSBiH, pa je nastao Nogometni savez Federacije i Liga Federacije, da bi tek 2002. FSRS pristao ući pod okrilje NSBiH i igrati zajedničko prvenstvo. Drugačije klubovi nisu mogli igrati europska natjecanja, no nogomet je – čak i ako zanemarimo sukobe na stadionima i jednonacionalnu strukturu navijača gotovo svih klubova, koji su jasna posljedica etničkog čišćenja – i dalje ostao podijeljen.

Osim što su u svim strukturama Saveza morali sjediti po jedan predstavnik Bošnjaka, Srba i Hrvata, isto je moralo biti na svakoj razini – na početku je bio proporcionalni broj momčadi (prve sezone liga je imala 20 klubova), proporcionalni broj sudaca, (u slučaju “međunacionalnih” utakmica sudio je “treći” sudac), a svaki stručni stožer reprezentacije – od A do omladinskih ženskih – imao je jednak broj predstavnika sve tri nacionalnosti (ostali? Koga briga), a niži rang natjecanja organizirali su entitetski savezi. Dakle, druga liga je bila podijeljena po nacionalnom ključu.

Svaki udarac lopte na bosansko-hercegovačkim travnjacima mirisao je na Dayton.

Dakako da u takvom stanju stvari na površinu isplivaju najveći hohštapleri i kriminalci, pa su takvi Savez vodili sve do sve do 2011. – apsolutno se ništa nije mijenjalo, ustroj je bio isti, nogomet je propadao, liga bivala sve slabija, klubovi sve dalje od europskih natjecanja, ali je reprezentacija igrala bolje, pa je i upliv sredstava bio veći. U Savezu su se vodili primjerom lidera u zemlji i Superhikovom krilaticom “krademo od siromašnih da bi davali bogatima”.  I budali je jasno da su generalni tajnik Munib Ušanović i tajnik za financije i marketing NSBiH Miodrag Kureš bili onoliko krivi koliku su bili i žrtveni jarčevi, ali su na kraju zaslužili četiri godine u zatvoru zbog utaje poreza i zloupotrebe položaja.

Savez, koji je vodilo tročlano predsjedništvo Bošnjak-Srbin-Hrvat (jer u BiH imena nikada nisu ni važna, važno je kojem se Bogu molite), je bio na moralnom i organizacijskom dnu. Čak je 13 reprezentativaca najavilo bojkot momčadi (dio se predomislio), a navijači su im objavili otvoreni rat, koji je savez koštao mnogo novca plaćenog za kazne, ali njegove čelnike i nekoliko fizičkih sukoba na ulicama.

Na kraju je toj vladajućoj garnituri presudila UEFA i FIFA i to iz naizgled najboljeg mogućeg razloga – upravo zato jer su se slijepo pridržavali Daytona. Naime, Srbin-Bošnjak-Hrvat nije htio odustati od tri fotelje i nije želio uskladiti Statut Saveza sa statutima svih ostalih saveza na svijetu. Pa su iz Zuricha i Nyona jednostavno suspendirali Nogometni savez BiH i sami napravili njegovu alternativu – tzv. Komitet za normalizaciju u koji su instalirali najveća igračka i trenerska imena koja je ova zemlja imala.

Nakon prijelaznog perioda napravljena je Skupština, izabrano novo rukovodstvo, s nekoliko novih imena, a Statut je prilagođen statutima ostalih federacija, pa je Nogometni savez Bosne i Hercegovine postao prva i jedina državna institucija sa samo jednim predsjednikom, bez obzira na njegovu nacionalnu pripadnost.

Međutim, na kraju se ispostavilo da je sve to samo puka teorija.

Današnji Izvršni odbor NSBiH možda u sefu ima drugačiji Statut i na dnu papira ima drugačije potpise, ali suština je ista – i danas se puše u isti rog koji im je u amanet ostavila troglava aždaha. Ustvari, u Sarajevu bez problema rade upravo suprotno Statutu kojim se hvale kao najrevolucionarnijim potezom od rata na ovamo.

U njegovom Članu 5 stoji da je “diskriminacija bilo koje vrste protiv neke zemlje, privatnog lica ili grupe ljudi, na osnovu etničkog porijekla, spola, jezika, politike ili bilo kog drugog razloga, strogo zabranjena”. Rade oni i protiv svojih pravilnika – predsjednik Saveza Elmedin Begić svoj je potpis stavio pod Pravilnik o reprezentacijama NS/FS BiH, u kojem između ostalog stoji i to da “sastav stručnog stožera reprezentacije predlaže izbornik reprezentacije u saradnji s Tehničkim direktorom NSBiH”.

U praksi to i dalje izgleda ovako: ako je izbornik reprezentacije, bilo koje kategorije, Bošnjak, onda su mu pomoćnici Srbin i Hrvat. I samo rotirajte.

Izbornik A reprezentacije je Mehmed Baždarević, a pomoćnike (osim Francuza Stephanea Gillija, na kojemu je insistirao) mu je delegirao Savez – jedan je Dragan Perić, bivši trener HŠK Zrinjski, drugi je Igor Janković iz Kozare. U21 reprezentacija Bosne i Hercegovine za izbornika ima Darka Nestorovića, na kojemu je insistirao FSRS – pomoćnici su mu Draženko Bogdan iz Zrinjskog i Sanjin Alagić iz FK Sarajeva. U kvalifikacijama za EP bili su posljednji u skupini iza Kazahstana, a nisu upisali niti jednu pobjedu; Nestorovićeva pozicija i dalje je neupitna i on je i dalje izbornik.

Čovjek koji nije dobio nijednu utakmicu je i dalje izbornik jer je pogodne nacionalnosti.

U suštini, uopće nije problem u nekom Mehmedu, Draganu ili Igoru, niti njihovim pandanima u ostalim selekcijama – oni će se sutra možda dokazati kao pravi izbor. Međutim, problem je što se konstantno servira laž da nogomet mora biti uređen po Daytonu.

A ne mora.

Istina, u Statutu stoji kako se komiteti i odbori moraju formirati na sličnom principu, ali taj isti Statut izglasali su oni koji nam se danas predstavljaju kao “spasitelji nogometa” i oni su ti koji su insistirali da FIFA i UEFA još jednom žmire na jedno oko.

Na stranu i taj paradoks; činjenica je da nigdje ne stoji da na prvom mjestu treba biti etnička zastupljenost, a tek onda kvaliteta. Tako, recimo, nekadašnji kapetan reprezentacije Sergej Barbarez nema mjesta na nekoj izborničkoj ili funkciji u Savezu, jer mu je nemoguće prebrojati krvna zrnca i svrstati ga u jedan tor. Ili se dogodi situacija gdje za trenera vratara konkurira Christophe Lollichon iz Chelseja, a posao dobije Adnan Gušo.

Naravno, kao i svim drugim lažnim nacionalistima, ni ovim nogometnima na prvom mjestu nisu vitalni nacionalni, nego isključivo privatni interesi. Što je više podjela, to je više mjesta za malverzacije – veći je broj komisija, funkcija, mjesta za suce, delegate, veće dnevnice…

Niželigaški nogomet u BiH, čitavih 21 godinu nakon rata, i dalje je podjeljen na etničkom principu kao i 1995., odnosno 2005. Tako u drugom rangu, koji je formalno-pravno podijeljen regionalno, Slavija iz Istočnog Sarajeva i Bosna Sema iz Sarajeva nisu u istoj ligi, iako ih dijeli desetak trolejbuskih stanica. I naravno, nikome ne smeta što Bosna gostuje u Bihaću, a suci dolaze iz Orašja, dok Slavija mora u Banja Luku – ljudi su tamo spremni i na višestruko veće troškove samo da bi ostali u svom toru. Zato se klubovi gase, a posljednji transfer u Lige petice bio je još valjda u prošlom stoljeću.

Ova garnitura ljudi u Savezu još je imala tu sreću da prije gotovo tri godine A reprezentacija izbori plasman na svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Danas to koriste kao alibi za apsolutno sve što se događa u i oko nogometa u BiH; to što liga godinama stagnira, što su klubovi na rubu propasti, što je infrastruktura katastrofalna, što su klubovi i gotovo sve reprezentacije nekompetitivne na europskom nivou, odnosno što na tom istom SP-u nije nastupio niti jedan jedini igrač iz domaćeg prvenstva – jer nije dovoljno kvalitetan – sve je stavljeno u drugi plan. Jer, jebiga, igralo se na Svjetskom prvenstvu.

A reprezentacija jest jedina svijetla točka koju Bosna i Hercegovina danas ima, ali je isto tako i jedino čime se u Savezu već godinama bave. Ne dogode li se korijenite promjene, i ona će doživjeti sudbinu posrnulih klubova, jer će, kad-tad, biti osuđena na njihove produkte. U suštini, stvari u bosansko-hercegovačkom nogometu iste su kao i prije 10 i 20 godina – i dalje su trule i jednako smrde, samo su zapakirane u malo ljepši i sjajniji papir.

Bosna i Hercegovina treba konkretan dugoročan plan za poboljšanje uvjeta, jačanje masovnog i omladinskog nogometa, te ozdravljenje klubova. Treba radikalne promjene u strukturi samog Saveza, borbu protiv onih koji zbog privatnih interesa sprječavaju napredak igre i rekonstrukciju ligaškog sustava. Treba se jednom zauvijek riješiti Daytona i na prvo mjesto staviti kvalitetu i sposobnost čovjeka, a ne njegovo ime, religiju i partijsku podobnost.

Ali, nogomet jest preslika društva. I zato je sve ovo samo utopija.