”Ne sekiraj se, bola”, veselo mu odgovori kolega, “evo ja ću, meni je lakše” i skokom krenu k poslovično ljubaznoj stjuardesi dolje na dnu prolaza. U to mu ovaj, onako šupački, pljune u cipelu, pa kad se kolega nakon malo dužeg vremena vrati još više šupački, sve s osmjehom od uha do uha, zamoli ga da mu donese još jednu. Hrakne ti on njemu i u drugu cipelu, pa se zavali i ispije i drugu – doduše, toplu – pivu, sve dok pilot ne spusti čeličnu pticu i kolega ne obuče cipele. Čim je shvatio što se desilo, onako napola tužan a napola ljut, ovaj trener upita svog suputnika:

“Pa dobro, druže, što nama ovo treba? Do kad ćemo ovako, ovi tvoji i ovi moji, i svi što su s nama u ovoj jadnoj ligi? Čemu ovo? Zašto da jedni drugima pljujemo u cipele? Zašto da jedni drugima pišamo u pivu?”.

Bakina je revolucija ugušena. Danas je njegov glas nevažan kao i glas svih onih drugih

Baka Slišković oduvijek je bio jedan od mojih nogometnih heroja.

Ne na način na koji je bio heroj Zinedineu Zidaneu; nemam ja toliko godina, niti bih se ikada usudio kao Zizou živjeti u zabludi da bih jednog dana mogao biti genijalac kakav je bio Baka. Jest Slišković bio jedan od najboljih igrača svog vremena, čovjek koji je napravio puno i mogao više, ali ja Baku volim zato što je uvijek bio bez dlake na jeziku. Nije važno što drugi misle, nije važno što je politički korektno, nije važno ni kolika će kazna biti – Baka Slišković uvijek je radio i govorio ono što je htio.

Na stranu subjektivni osjećaji, ali takav je karakter pokazao i kada je iz dobrog, ali u jugoslavenskim uvjetima ipak provincijskog Veleža otišao tamo gdje je mislio da je ambicije lakše ostvariti, u splitski Hajduk. U ožujku 1993., dok je njegov Mostar pucao po šavovima i puškaranjem se spremao za rat u ratu, otišao je u Genk i ondje obukao dres reprezentacije Bosne i Hercegovine u stvaranju. Na toj utakmici i onoj protiv Kaiserslauterna u Koblenzu bio je i kapetan – prvi kapetan u povijesti reprezentacije BiH! Kasnije se vratio u Mostar, igrao i za Zrinjski, ali i kad je trebalo prijeći rijeku i staviti crveni šal oko vrata, radio je i to, mnogo prije svih ostalih, i kad su mu svi zamjerali, jer je jednostavno vjerovao da je ispravno. Onda je odlučio baviti se trenerskim poslom, a kada je stigao poziv iz Sarajeva opet se pridružio reprezentaciji, i to kao pomoćnik Miši Smajloviću.

Oduvijek je za većinu bio kockar i alkoholičar i propalica, zavisi samo koliko su ga gdje mrzili, ali usto je prirodom stvari za jedne bio i ustaša, a izborom kod onih drugih postao balija i izdajnik. Ali je i dalje hodao uzdignute glave i govorio što je mislio.

Onda je u travnju 2007. napravio nešto što je u to vrijeme možda bio i najhrabriji i najgluplji potez u isto vrijeme, ali potez koji je vratio vjeru u nogomet.

Baka je sjedio na klupi Zrinjskog na gostovanju kod u to vrijeme moćnog HNK Orašja. Bio je to klub osnovan 1996., a koji je od ujedinjenja nogometa u BiH imao važnu ulogu. Sedam godina bio je solidan premijerligaš, a sezonu ranije osvojio je svoj prvi i jedini trofej, Kup Bosne i Hercegovine te sudjelovao u europskim natjecanjima. Važan dio onoga što se u svoje vrijeme zvalo ‘Troglavom aždahom’ – tročlanog predsjedništva NSBiH – bio je Iljo Dominković, profesionalni sportski radnik, zaljubljenik u nogomet, jedan od osnivača kluba i u slobodno vrijeme dopisnik Sportskih novosti iz ovog kraja.

Dominković je bio jedan od onih koji se sjajno snalazio u bosanskohercegovačkoj nogometnoj džungli; nikada se nije pretjerano eksponirao, uvijek povučen, miran, s izrazom lica zbog kojeg ste imali dojam da se pravi mutav. Na pitanja ja odgovarao sporo i dugo, ispraznog demagogijom palamudeći o filozofiji života, bacajući spinove i na najbanalnije teme, za to vrijeme u praksi stvarajući ogromni utjecaj u nogometu BiH, pokrivajući najvažnije pozicije u Savezu svojim poslušnicima. Dominković je uspio sredstva iz UEFA-ina projekta Goal usmjeriti na izgradnju stadiona u ovom gradiću, na čije je otvaranje došao i Michel Platini, ali mnogo važnije je da je u to vrijeme svoje ljude instalirao kao ključne u sudačkoj organizaciji.

Orašje je najednom postalo Meka za nogometne suce. Ne samo da je veliki broj njih završio na sudačkim listama – među njima i nimalo talentirani nogometni analfabet i Iljin brat Vladimir Dominković – nego su i oni koji su subotom dobro surađivali sa svojim domaćinom imali poguranac u Savezu. Tako je Orašje većinom bodove osvajalo na svom terenu, a tog je vikenda ugostilo Bakin Zrinjski – koji se, osim što se borio za titulu prvaka, pokušavao izboriti i za povratak utjecaja među delegatima s hrvatskim predznakom u Mostar, što će im kasnije i uspjeti.

Baka je tada pokazao muda i srednji prst sistemu – nakon gola za 3-2 ušao je na teren i naredio svojim igračima da odu u svlačionicu. Nećete, razbojnici.

Prvi pregled koji smo vidjeli na nacionalnoj televiziji, a kojeg je sastavio lokalni poslušnik među novinarima, izgledao je sasvim normalno – postignuti golovi iz samo jednog kuta i žestoke kritike na račun čovjeka koji ne zna gubiti, Blaža Sliškovića. Međutim, nešto kasnije snimku je objavio i Zrinjski, a te večeri bosanska verzija Matea Beusana morala je provesti gotovo 20 minuta objašnjavajući sve greške na štetu Bakinog kluba koje je napravio sudac Alija Alijagić. Bila je to jedna od najsramnijih utakmica u nogometu ikada i igdje – domaći su doslovno i besramno tukli nogometaše Zrinjskog, a da suci uopće nisu reagirali. U Savezu su se očekivano pravili blesavi, utakmica je registrirana s 3-0 za Orašje, u demonstraciji sile Zrinjskom je još oduzet i bod, ostao je bez titule, a kažnjen je i Baka.

Međutim, u očima većine, čak i onih koji ne vole Zrinjski i Sliškovića, Baka je tog dana izašao kao heroj, kao borac za pravdu, začetnik nekakve tihe i mršave, ali ipak revolucije.

https://www.youtube.com/watch?v=WduslqVcVeM&t=

U međuvremenu i ta je revolucija pojela svoju djecu, i s njom i njenog nesuđenog vođu.

Prošlog su vikenda u Mostaru Zrinjski i Željezničar odigrali ne pretjerano lijepu, ali zanimljivu i veoma uzbudljivu utakmicu čija se završnica rijetko viđa. Zrinjski je ranije kiksao kod kuće protiv bijeljinskog Radnika i Sarajlijama ostavio neočekivana dva boda prednosti; Željo je onda još u Mostaru do 88. minute stigao do vodstva 3-0 i samo je trebao rutinski završiti utakmicu za veliku prednost na vrhu ljestvice. No, nije – Zrinjski je odigrao nevjerojatnu, luđačku završnicu i zabio tri gola koja su mu na kraju donijela bod vrijedan pobjede. Liga za prvaka je tek na startu, ima se još mnogo za igrati i oba kluba polažu realne nade u osvajaje titule. Savršen rasplet za nogomet.

Međutim, Željezničar je svoj drugi gol postigao nakon ofsajda u ranoj fazi akcije, a treći iz penala koji je bio u najmanju ruku diskutabilan. Pa Baka nakon utakmice opet nije mogao prešutjeti i morao je reći što misli o suđenju i sucima i organizaciji u Nogometnom savezu, poručivši da će svoju borbu nastaviti do kraja, makar ga suspendirali do kraja života.

I opet je u pravu. Potpuno u pravu.

Suci previše toga odlučuju u bosanskohercegovačkom nogometu, i tako je već godinama. Naravno da nemam nikakve opipljive dokaze, ali prema onome što vidim svojim očima, ja iskreno sumnjam u njihove namjere. Sumnjam da baš tako često slučajno griješe. I to često na račun istih ekipa.

Usto, sve i da su nevini i da sude pošteno, oni jednostavno ne znaju. Od dvojice sudaca iz BiH s FIFA-inom značkom, na jednog u Nyonu ne računaju jer se ispostavilo da ne zna engleski jezik, drugi je ove sezone već bio suspendiran na četiri utakmice. Prema načinu na koji sude utakmice i prekidaju igru lako je zaključiti da u ovom trenutku velika većina sudaca u BiH ne zna što radi, često djeluje kao da ne poznaje pravila igre, nema baš nikakav osjećaj za igru i jasno je vidljivo da su ti suci netalentirani za nogomet. Da nogomet baš nimalo ne razumiju.

I vrijeme je da se te stvari mijenjaju, ali to vrijeme nije došlo sada – to je vrijeme došlo prije 10 godina, tamo u vrijeme dok je Baka donkihotovski jurišao na vjetrenjače i istresao sve u brk svakome tko je zaslužio i sada je voda već odavno preko grla i nogomet u BiH se guši.

Ali stvari su se promijenile i za Baku.

U 10 godina koje su uslijedile nakon Orašja, Slišković je nastavio raditi, pokušavao se probiti na inozemnoj sceni, silom prilika vraćao na domaću i nastavljao govoriti što misli. Vodio je i Široki Brijeg, i to u više navrata, ali nije mogao do titule prvaka, a ne jednom su mu i čudne sudačke odluke i kriteriji odlučivale o rezultatima i trenerskoj sudbini. Baka je nastavljao govoriti što misli i boriti se, ali u međuvremenu su se počele događati i situacije u kojima su suci najednom počeli griješiti na štetu njegovih suparnika. Jednom, pa još jednom, pa još jednom. Pa je i u jednoj od najvažnijih utakmica u utrci za titulu prošle sezone dobio iz nepostojećeg penala. A on je, onako licemjerno i jadno, baš poput onih protiv kojih se godinama borio, pokušavao spinati priču i svoju nepravdu opravdati tuđom, jednu krađu opravdati drugom.

A jebiga, to tako ne ide. Možda je to razumljivo, i možda je logično i sasvim normalno, možda je i očekivano da se slomio i prepustio močvari u kojoj rade svi drugi, ali je i dalje pogrešno. Jer, kaže stara narodna – s kim si, takav si.

Baka se, dopustivši sebi da ne komentira očite loše odluke na štetu svojih suparnika i da ih brani lošim odlukama na njegovu štetu, svrstao među sve one licemjere koje žive i rade u nogometu njegove zemlje, postavši dio problema. Njegova je revolucija ugušena, a on joj je pucao u koljeno i gledao je kako se pati, pa je danas njegov glas jednako nevažan kao i glas svih onih drugih – trenera, igrača, klupskih dužnosnika, novinara i navijača – koji se žale na odluke koji idu na štetu njima i njihovim klubovima, a zatvaraju oči na one koji im pušu u leđa i donose im penale, golove iz ofsajda i trofeje. Svih onih koji se bore samo za sebe.

Baka Slišković postao je dio sistema u kojemu svi pljuju jedni drugima u cipele a onda se čudom čude kad shvate da im je neko pišao u pivo.