Na posudbi

Kako je Gazda sagradio Krasnodar

Dinamov suparnik krenuo je prije 13 godina doslovno od nule

Nema veze iz kojeg ste grada, nema veze ni koliko ste stari, ako ste odrastali u (barem donekle) urbanoj sredini sasvim sigurno ste u jednom trenutku došli do one točke u kojoj vam netko puno stariji — kao što ćete vjerojatno i vi sami nekada nekome puno mlađem — objašnjava kako je taj neki, sada razvijeni, dio grada u njegovo vrijeme bio ništa drugo nego prazan prostor. Polje na kojemu nije bilo gotovo ničega.

Vozač Dinamova autobusa ne mora biti ni pretjerano star, dovoljno je da se sjeća onoga što je bilo 20-ak godina unazad, pa da danas, kada poluzainteresiranim nogometašima bude pokazivao na ogromni nogometni kompleks direktno povezan s parkom, može reći kako on pamti vremena kada ovdje nije bilo ničega. Kad je u pitanju Krasnodar, to je zapravo mnogo kompliciranije. Istina je da prije samo nekoliko godina u ovom predgrađu na zapadnoj obali Kubana nije stajalo baš ništa.

Nije bilo ultramodernog stadiona Krasnodar koji može primiti 35.000 ljudi, nije bilo ni sportskog kampa s ukupno 24 nogometna terena, nije bilo velike škole, dvorana za treniranje, nije bilo ni Parka Krasnodar — ili kako ga raja zove, Galickij parka — koji je s više od 2.300 stabala i 25.000 sadnica raspoređenih na 22 hektara zemlje i ogromnim amfiteatrom jedan od najvećih i najljepših u Rusiji. Zapravo, ovdje nije bilo ni nogometnog kluba, barem ne onoga koji se zove Futboljniji klub Krasnodar.

Možda samo jedan maleni supermarket.

Zapravo je Galickij već sada ispunio svoj cilj. Napravio je ono što nitko prije njega nije — doslovno ni iz čega, bez tradicije i navijačke baze, stvorio je pravi mali superklub

U srpnju 1962. na drugom kraju svijeta, u Rogersu u Arkansasu, izvjesni Sam Walton otvorio je svoj prvi supermarket, i to s jednostavnom idejom — što veća ponuda, što manje cijene. Nazvao ga je Wal-Mart i s godinama stvorio imperij na kojega se krajem 1990-ih ugledao Sergej Nikolajevič Galickij, koji je u to vrijeme otvorio svoj prvi supermarket u Krasnodaru, pođonivši i ideju i moto američkog giganta.

Galickij se rodio kao Sergej Arutjunjan, ali je uzeo suprugino prezime koje je zvučalo ruskije. Nakon odslužene vojne obveze završio je ekomonski fakultet u Krasnodaru i jedno vrijeme radio u banci. Ipak, kad je igrom slučaja dobio status generalnog zastupnika kompanije Procter & Gamble za južnu Rusiju, odlučio se baciti u privatluk i krenuti Waltonovim stopama. Ubrzo je jedan supermarket dobio braću širom Krasnodarskog Kraja, a onda se i naglo počeo širiti ostatkom Rusije.

Njegov lanac prodavaonica specifičan je bio po tome što je, za razliku od konkurencije, na početku bio fokusiran na ljude s manjom platežnom moći. Supermarketi s natpisom Magnit, kako je nazvao svoju firmu, rasli su kao gljive, upravo zato što nisu bili probirljivi kada je estetika u pitanju — dovoljno je bilo da ima dovoljno prostora za robu i blještavu reklamu iznad vrata, ispod koje je stajao posuđeni Waltonov moto. Gotovo da nisu ni postojali na naoko najvrjednijem moskovskom tržištu kada je Magnit dostigao najveću vrijednost u Europi u svojoj grani, a bogatstvo vlasnika se procijenjivalo na 11 milijardi dolara.

Desetljeće nakon prve prodavaonice Galickij je maleni dio zarade odlučio potrošiti na svoju veliku ljubav, nogomet. Nedovoljno talentiran da igra na profesionalnom nivou, ruski je magnat još kao mladić povremeno radio kao nogometni komentator na lokalnoj televiziji, a novac mu je dao priliku da za sebe stvori i priliku u ozbiljnom nogometu. I to doslovno: u veljači 2008. osnovao je FC Krasnodar i klubu odmah osigurao profesionalni status te nastup u južnoj skupini trećeg ranga natjecanja.

U samom gradu malo tko je mario za takav rasplet, s obzirom na to da su već imali ozbiljnu nogometnu zabavu.

Sezonu ranije iz ruske Premijer lige ispao je Kuban Krasnodar, ali je klub bio dovoljno financijski i organizacijski stabilan da su očekivali ekspresni povratak u društvo najboljih, što i jesu dočekali. Kuban je u to vrijeme još uvijek bio poznat kao “nogometni dragulj juga Rusije” — njegova povijest je išla sve do 1928. kada ga je osnovao lokalni NKVD, što ih je u praksi činilo jednim od najstarijih klubova u zemlji. Tajna policija svoj je klub, kao i svuda po istoku Europe, nazvala Dinamo, a već 1935. igrao u međugradskom prvenstvu Sovjetskog saveza. Sredinom 1950-ih tada drugoligaš je promijenio ime u Neftjanik, da bi 1958. postao Kuban. Dvije godine je klub nosio i ime Spartak, da bi od 1963. ponovno gradio svoju bogatu povijest kao Kuban.

Nogomet je u ovoj regiji bio izuzetno popularan, ali je još u vrijeme Sovjetskog saveza imao i problema s osiguravanjem financiranja. U socijalističko doba klubovi jesu bili financirani kroz lokalnu vlast, ali u izuzetno jakoj konkurenciji te uz činjenicu da se radilo o ogromnoj zemlji teško je bilo osigurati sredstva za nastupanje u najvišem rangu natjecanja. Ipak, Kuban je početkom 1980-ih igrao prvu sovjetsku ligu, te kao stabilan klub 1992. zaigrao u prvom izdanju nove ruske lige. Međutim, odmah je ispao, a s početkom 2000-ih doslovno bio između dviju najviših rangova — ulazio je i ispadao četiri puta.

Popularnost kluba u samom gradu ipak je bila velika, pa je stadion s kapacitetom od 30.000 često bio ispunjen. Njegove su tribine još za vrijeme SSSR-a smatrane za jedno od rijetkih mjesta na kroz koje se, barem donekle, mogla kanalizirati težnja lokalnog stanovništva za autonomijom ili neovisnosti regije, koja je nakratko — između veljače 1918. i studenog 1919. — bila neovisna republika. Isto se nastavilo i u vrijeme moderne Rusije, dijelom i kroz navijačku skupinu Tribuna Jug, ali s vremenom su stvari postale mnogo kompliciranije.

Klub, uključujući njegovu organizarnu navijačku skupinu, sve češće se povezivao s korupcijskim aferama, pričama o namještanju te na kraju s organiziranim kriminalom. Iako su kroz njega prošli igrači poput Huga Almeide, Lacinea Traorea ili Djibrila Cissea, zapamćen je po situaciji u kojoj su Crnogorac Nikola Nikezić i Slovenac Sreten Sretenović nakon batinjanja i pod prijetnjom oružjem potpisali raskid ugovora na svoju štetu.

Možda je sve ovo odbijalo Galickog kada je odlučio uložiti u nogomet, pa je napravio potpuno novi klub, koji je već u svojoj prvoj sezoni izborio plasman u Drugu ligu. Doduše, “izborio” je malo teška riječ, s obzirom na to da mu na terenu to nije pošlo za nogom. Međutim, ruski nogomet tog vremena bio je u žestokoj financijskoj krizi, pa su se klubovi sami povlačili iz izuzetno skupog nacionalnog natjecanja, a Krasnodar je naprosto uskočio na prazno mjesto. To je ponovili i 2010. — malo više od dvije godine nakon osnutka! — kada je s petog mjesta u Drugoj zamijenili Saturn u ruskoj Premier ligi.

Bila je to prva sezona u kojoj su i Kuban i Krasnodar igrali u najvišem rangu ruskog nogometa. Iako su obje momčadi završile u sredini ljestvice, već tada je bilo jasno da jedan od njih neće preživjeti.

Osim u Moskvi, u ruskoj ligi zapravo nema gradskih derbija, upravo zato što gradovi ne mogu sebi priušititi dva kluba. Iako je novac ruskih oligarha jedno vrijeme vladao europskim nogometom, a i danas ima veliku ulogu, u samoj Rusiji nema previše privatnika koji nogomet vide kao isplativ biznis. Samo je nekoliko klubova u čistom privatnom vlasništu individualca, dok ostalima upravljaju kompanije ili lokalna vlast, odnosno moćnici koji se s tuđim novcem igraju gazda. Kada su Kuban počeli napuštati sponzori, njegov je razvoj krenuo silaznom putanjom.

Kuban je na početku bio mnogo popularniji. U sezoni 2010./11. bio je druga najgledanija momčad lige s prosjekom od 20.000, dok je Krasnodar (bez gradskog derbija) gledalo tek 7.000. Trend se nastavio u idućih par sezona, ali Galickij je imao plan.

S godinama je grad Krasnodar — između ostalog, zahvaljujući i njemu kao jednom od najvećih investitora — rastao, uz sve veći upliv stanovništva iz regije. Kuban je bio popularan u samom gradu, ali na tribinama nisu pretjerano bili oduševljeni ljudima iz okolice — regija ukupno ima oko pet milijuna ljudi — pa su ovi sve više drugi klub doživljavali svojim. Dok je Kuban kuburio s financijskim problemima i igrao sve lošije, uspjesi u domaćim natjecanjima, a onda i u Europi, Krasnodaru su donosili sve veću popularnost. Uskoro je Galickij pod sponzorstvo uzeo i 20-ak najznačajnih klubova u regiji, stavljajući im na raspolaganje svoja sredstva i infrastrukturu. Bio je to ujedno i završni udarac u utrci s Kubanom.

Osim što je upumpavao novac u momčad, Galickij je za posljednjih pet godina pokazao da ima dugoročnu ideju za klub.

Pored modernog stadiona i parka — koji je, uloživši više od 100 milijuna dolara, poklonio gradu — izgradio je i jednu od najmodernijih nogometnih akademija na svijetu. Uz internat u kojemu borave članovi omladinske škole, 24 nogometna terena koristi ukupno više od 11.000 dječaka i djevojčica iz čitave regije, pretvarajući Krasnodar u jedan od najvećih europskih projekata kada je u pitanju omladinski nogomet. U međuvremenu, nakon što se Kuban i službeno ugasio i danas postoji kao mutant navijačkog kluba i privatnog ulaganja u trećoj ligi — ali nema pravo na klupske boje, grb niti povijest — Krasnodar je postao ponos grada, koji je s tribina prije korone u prosjeku gledalo više od 25.000 ljudi, što ga čini trećim najgledanijim u Rusiji.

Zapravo, upravo su dobro planiranje i strategija — nešto što obično ne prati silna privatna ulaganja u nogomet — najjače oružje koje današnji Krasnodar ima. Galickij, koji je u međuvremenu prodao Magnit za više od dvije milijarde dolara, potpuno je posvećen nogometnom projektu koji od početka sam vodi i organizira, i čiji je krajnji cilj samoodrživost. On je taj koji donosi odluke, uključujući i sportsku politiku, čiji je razvoj kao aktualnog trenera momčadi izbacio 37-godišnjeg Murada Musajeva. Rođen u Krasnodaru, trenerskim poslom počeo se baviti s 22 godine, a od 2011. radi u klubu. Vodio je omladinske momčadi, bio i trener rezervne ekipe, a od 2018. je na klupi prvog tima koji će večeras dočekati Dinamo u okviru Europske lige.

I naravno da su rezultati na kraju važni, i da je krajnji cilj da Krasnodar osvaja trofeje u Rusiji i Europi, ali zapravo je Sergej Nikolajevič Galickij već sada ispunio svoj cilj. Napravio je ono što nitko prije njega nije — doslovno ni iz čega, bez tradicije i navijačke baze, stvorio je pravi mali superklub koji ima važnu ulogu u zajednici i kompletnom ruskom nogometu.