Malo tko je vjerovao. Iz ove perspektive — dok Sergej Jakirović stoji 10 stepenica iznad ostalih i gleda s vrha Premijer lige Bosne i Hercegovine s onim svojim velikim osmijehom preko lica i jesenskom titulom zataknutom za pas — možda zvuči nevjerojatno, ali je tako. Egoisti u nama to odbijaju prihvatiti, odbijaju priznati vlastitu pogrešku, jer uvijek se lakše praviti lud i pretvarati se da se to nešto nije dogodilo, ali od činjenica se ne može pobjeći. A to je činjenica. Malo tko je vjerovao u Jakirovića i njegovu ideju Zrinjskog kakav danas gledamo.
U Zrinjski je stigao u prosincu prošle godine u izuzetno turbulentnom periodu. Sam klub bio je u problemima — šesterostruki prvak Bosne i Hercegovine u prošlu je sezonu ušao s ambicijama da osvoji još (bar) jedan trofej, a na zimsku pauzu otišao na šestom mjestu i s 13 bodova minusa za Sarajevom. Njegov prethodnik Mladen Žižović na raspolaganju je imao skupu i imenima nakrcanu ekipu — najzvučnije je bilo ono Luisa Ibáñeza — koja se mučila sa realizacijom, organizacijom i taktičkom disciplinom.
S druge strane, u to je vrijeme Jakirovićevo ime iskočilo u medijima kao jedna od mogućih opcija za novog izbornilka, a ljudi u Savezu čak su i obavili službene razgovore s njim. Ta je priča, ispostavilo se malo kasnije, bila završena i prije nego što je počela, jer su čelni ljudi saveza već imali dogovor s Ivajlom Petevom. Ali ona je, u srži pokvarena kakva jest, morala imati i utjecaj na sliku koju je javnost stvorila o Jakiroviću kao novom treneru Zrinjskog.
Jedan od razloga za to je nesumnjivo i Jakirovićeva igračka karijera. Točnije, jedna njena epizoda.
Jakirović je zapravo u Mostaru napravio sve ono što smo mi skeptici sumnjali da netko iz njegova miljea u ovakvim uvjetima može, i još malo više od toga
Sergej je rođen u Mostaru, ali njegov otac Enver rano je Veležov golmanski dres zamijenio za onaj Neretve iz Metkovića. Ondje je Jakirović odrastao i naučio nogomet, ali njegov rodni list je polovicom 2000-ih otkrio tadašnjih izbornik Bosne i Hercegovine Blaž Slišković i pozvao ga u reprezentaciju. Šest nastupa vjerojatno bi bilo zaboravljeno — mnogo je igrača njegovog ranga prošlo kroz nacionalni tim BiH u to vrijeme — ali jedna ga je utakmica izdvojila od ostalih.
U odlučujućem dvoboju kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, reprezentacija je gostovala kod Srbije i Crne Gore na Marakani. Jakirović, koji je dotad imao jedan start te ukupno 118 minuta u reprezentativnom dresu, bio je Sliškovićevo iznenađenje za Srbe, koji su bili sve, samo ne iznenađeni. Jakirović je odigrao slabo kao i veći dio momčadi, BiH je izgubila, a javnost, po svom dobrom starom običaju, našla žrtveno janje, pa je on neopravdano postao jedan od simbola povijesti pogrešnih odluka.
Naravno da nitko nikad nije sumnjao u njegove trenerske kvalitete; toliko glupi i bezobrazni nismo, jer Jakirović se dokazao na razini koja je objektivno veća i od Mostara, Zrinjskog i Bosne i Hercegovine. Trenerski renome kojeg je stekao vodeći Goricu i Maribor, mnogo jače klubove od Zrinjskog, za uvjete u BiH je bio impresivan. Međutim, upravo to ponekad zna biti preveliko opterećenje, uteg oko nogu u probijanju kroz močvarno tlo BiH nogometa. Specifično je to okruženje, prirodno stanište u kojemu se oni koji dolaze izvana teško snalaze, nesvjesni u odnosu na normalni svijet neobičnih izazova koji vise sa svake lijane, ali i same snage natjecanja čija kvaliteta nije vrhunski, ali zato ima mnogo drugih faktora koji ju čine zanimljivom i teškom.
Za druge je zato neobična i obrnuta logika kojom se mi vodimo, a koja se svodi na pitanje: zašto bi netko tako kvalitetan onda uopće došao u Bosnu i Hercegovinu? Defetističko razmišljanje koje u startu degradira ne samo BiH nogomet i ligu nego i društvo generalno, ali koje je, iz naše sumorne i umorne perspektive, i sasvim prirodno. Jer, ako biste stavili na papir činjenicu da je Jakirović iz u odnosu na Premijer ligu jakog HNL-a otišao u tradicionalno uspješni Maribor, gdje je potom krahirao, njegov dolazak u BiH je sam po sebi djelovao kao posljednja slamka spasa. Iako danas Jakirović tvrdi da je imao ponude od Istre i Varaždina, u tom je trenutku izgledalo kao da očajnički želi pobjeći s biroa za zapošljavanje i skrasiti se ondje gdje ga zbog zvučnog imena žele.
Uostalom, na takav su način kroz Zrinjski prodefilirali Hari Vukas, Ante Miše i Mišo Krstičević, u Sarajevu je radio Robert Jarni, nešto kasnije i Miodrag Ješić, u Želji su kratko bili Miloš Kostić i Slobodan Krčmarević; bilo bi besmisleno nabrajati sva imena jer baš nitko od njih nije se snašao i iz džungle je pobjegao čim su počeli ubadati prvi komarci.
I zato je bilo sasvim logično isto očekivati i od Jakirovića.
Takvom negativnom dojmu pomogao je donekle i on sam, koji je u prvih par mjeseci pokazao kvalitetu, ali i određenu dozu frustracije okolinom. Ponavljao je da nije podcijenio ligu, da se dobro pripremio, da je svjestan okruženja, ali za avanturu u džungli ne možete biti spremni čitajući knjige i gledajući videa. Ne možete biti spremni dok oko vas ne počnu letjeti otrovni insekti, dok vam zmije ne počnu gmizati kroz noge, dok vas prvi put ne napadne neki krokodil ili vas ne izvuku iz živog pjeska.
Jakiroviću se sve to dogodilo još u prošloj sezoni, a Zrinjski je i pored sasvim solidnih predstava propustio savladati Sarajevo, pa Mladost, pa Velež. U posjet su dolazili ljuti navijači, protiv Borca su ga oštetili suci, pa remi sa Širokim Brijegom, koji je onda na međusobni omjer ostao ispred i na kraju mu uzeo posljednje mjesto u europskim natjecanjima.
No, ispostavilo se da je to najbolje što se moglo dogoditi Jakiroviću, ali i Zrinjskom. Klub je tog ljeta izgubio ozbiljan izvor novca na koji je unaprijed računao, odlučio je ne prekidati ugovor sa trenerom i prepustiti mu stvaranje potpuno nove ekipe. On je u međuvremenu, studiozan i analitičan kakav jest, imao sasvim dovoljno vremena da prouči svoje okruženje i shvati način na koji se stvara dobitna kombinacija. Da sjedne i nauči i spremi se za novu sezonu. Umjesto od skupih i tek uvjetno nazvanih ‘zvijezda’, momčad je gradio od discipliniranih radnika i mladih igrača. Ili, kako ih je sam nazvao, “željnih i gladnih”.
Pustio je nekoliko najskupljih igrača, a zadržao kralježnicu momčadi u Almiru Bekiću, Mariju Tičinioviću, kapetanu Slobodanu Jakovljeviću, Josipu Ćorluki te Nemanji Bilbiji, koji ogromno povjerenje vraća trpajući baš sve što mu se otvori — ove je sezone zabio 14 komada u 17 premijerligaških utakmica, postavši najbolji strijelac Zrinjskog svih vremena i drugi najbolji strijelac lige ikad. Vratio je Hrvoja Barišića, doveo Josipa Čondrića, u Sesvetama pronašao Matiju Malekinušića, u Varaždinu Kerima Memiju, a iz Mađarske povukao Karla Kamenara. Ključne uloge na kraju je dao dvojici mladih reprezentativaca, Ivanu Bašiću i Igoru Saviću, koji su produkt klupske omladinske škole, te stvorio domaće uvjete dominantnu ekipu koja u prvom dijelu prvenstva nije imala pravu konkurenciju.
Jakirović je napravio izuzetno uravnotežnu momčad koja je jednako dobro pokrivena na većini pozicija i čija jako dobra organizacija ne dopušta nikakva iskakanja. Kao i ranije u Gorici, stvari su postavljene tako da je pomoć u svakom trenutku dovoljno blizu, što sužava prostor za pogreške.
Zrinjski je u 17 utakmica primio tek pet, a zabio 33 gola, dominira u apsolutno svim statističkim kategorijama. Ima tek jedan poraz, i to onaj slučajni od posljednjeplasiranog Radnika u kojem je promašio previše toga; svladao je i Tuzlu, i Sarajevo, Borcu u dvije utakmice zabio devet komada, Velež dobio u oba gradska derbija, Željezničar i kod kuće i na Grbavici, i — kao i obično u slučaju Jakirovićevih ekipa — najbolje utakmice odigrao protiv najtežih suparnika.
Njegovi igrači suparnika napadaju visoko, dugo drže isti intenzitet presinga i imaju izuzetno dobru tranziciju po osvojenoj lopti. Napadački mehanizmi su na prvi pogled jednostavni i obični, ali se jako teško brane; Zrinjski ne komplicira i ne petlja u vlastitom posjedu, izuzetno je direktan, bombardira suparnika centaršutovima i loptama u prostor, iz kojih stvara daleko najviše šansi u ligi — 119, a najbliži je Velež s tek 88. Uza sve to, studiozni Jakirović ovaj put ništa ne prepušta slučaju i maksimalno se posvećuje analiziranju suparnika, ciljajući njihove mane i prilagođavajući se njima, ali i uvjetima koliko je god to moguće.
Upravo je prošli vikend sjajna ilustracija za prilagodbu koju je Jakirović napravio na samu ligu. Iako bez nekoliko važnih igrača, Zrinjski je rutinski slavio na gostovanju kod najbližeg pratitelja Tuzla Cityja i podebljao prednost na 10 bodova, odigravši netipičnu utakmicu za ovu sezonu. Na katastrofalnom terenu prepustio je posjed suparniku nenavikntom na takvu ulogu, promijenio pristup i bez problema došao do vrlo važne pobjede kojom je potvrđena jesenska titula, ali i napravljen ozbiljan korak prema osvajanju naslova prvaka.
Jakirović je zapravo u Mostaru napravio sve ono što smo mi skeptici sumnjali da netko iz njegova miljea u ovakvim uvjetima može, i još malo više od toga. Prilagodio se i prihvatio pravila igre, izašao iz vlastite zone komfora, a onda od skupine tek solidnih igrača, u kombinaciji premijerligaškog iskustva i mladosti s velikim potencijalom, stvorio moćnu momčad koja igra industrijski, ali izuzetno kvalitetan, dobar i efikasan nogomet. I koja danas, a vrlo vjerojatno i ikad, u Premijer ligi Bosne i Hercegovine nema nikakve konkurencije.
A malo tko mu je stvarno vjerovao.
