Onda je tri minute prije kraja Milan Galić prošao po desnoj strani i između dvojice Nijemaca provukao prizeman povratni centaršut. Josip Skoblar će kasnije prepričati kako se sjeća da je čuo Petra Radakovića da viče “pusti”; legendarni Rijekin nogometaš s povezom oko glave je natrčao i raspalio po lopti, a Wolfgang Fahrian nije imao nikakve šanse. Radaković je tako ušao u jugoslavensku povijest kao strijelac jednog od najvažnijih golova ikad, ali nije bio ni svjestan da je ušao u povijest svjetskog nogometa kao okidač za stvaranje Bundeslige.

Nogomet je u Zapadnoj Njemačkoj u to je vrijeme bio na raskrižju. Specifična situacija u kojoj se zemlja našla 1930-ih, kada su na vlast došli nacisti koji su sport stavili u službu svoje ideje i prvi razbili priču o profesionalnoj i zajedničkoj ligi, ali i ona koja je nastala nakon Drugog svjetskog rata i početka transformacije zemlje te pozicije središnje točke u Hladnom ratu, usporili su razvoj organizacije i strukture nogometa.

Zarada igrača bila je ograničena na 500 maraka mjesečno. Uspostavljena je i maksimalna naknada za transfer koja je iznosila 50.000 maraka

Za razliku od Engleske ili Italije, ali i dobrog dijela Europe, u Njemačkoj su još uvijek (donekle) vjerovali u koncept amaterizma u sportu. Otuda i dugogodišnje protivljenje unificiranom nogometnom natjecanju na prostoru čitave zemlje, pa je Zapadna Njemačka u to vrijeme bila jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj se prvenstvo igralo na regionalnom nivou koji je bio poluprofesionalnog karaktera. Kroz knockout natjecanje prvaci regija bi se probijali do velikog finala, koje je onda davalo prvaka i predstavnika u europskim natjecanjima.

Eintracht Frankfurt stigao je do jednog finala Kupa prvaka, HSV je igrao polufinale, a kada je Herberger upravo preko Jugoslavije Njemačku odveo u polufinale Svjetskog prvenstva u Švedskoj, za tradicionaliste je to bila svojevrsna potvrda da ništa ne treba mijenjati. Dio klubova je insistirao na ujedinjenju lige, glasno je to tražio i sam izbornik, ali prijedlozi bi zapinjali na onome što bismo mogli opisati kao skupštinu njemačkog nogometnog saveza; nju su činili i predstavnici regija, odnosno manjih klubova koji su pokušavali zadržati važnost na visokom nivou. Kome trebaju državna liga i profesionalizam ako je Njemačka i dalje jedna od četiriju najboljih nogometnih nacija na svijetu? No, bilo je jasno da je takva slika površna i pogrešna i da je budućnost njemačkog nogometa, pogotovo klupskog, u opasnosti.

Prvi znakovi upozorenja bili su, dakako, odlasci igrača. Nakon polufinala Kupa prvaka između HSV-a i Barcelone Helenio Herrrera navodno je najboljem igraču njemačkog kluba Uweu Seeleru ponudio više od milijun maraka za prelazak u Inter. Ovaj je tu ponudu odbio zahvaljujući Herbergeru koji mu je našao ‘posao’ u Adidasu, ali izbornik nije mogao zaštiti sve svoje igrače — oni su za mnogo manje sume sve češće išli prema Italiji, ali i Nizozemskoj i Švicarskoj. Šamar je došao i u zimu 1962., kada je prvak Nürnberg ispao u četvrtfinalu Kupa prvaka od Benfice, i to nakon trijumfa od 3-1 u prvoj utakmici za koji su igrači dobili bonus od 50 maraka. U Lisabonu je bilo 6-0.

Na Svjetsko prvenstvo u Čile Herberger je poveo momčad koja u nogama nije imala previše utakmica. Namjerno su Nijemci propustili prvo izdanje Europskog prvenstva, neki od igrača sa svojim klubovima su igrali manje, neki više nastupa u domaćem natjecanju, a reprezentacija je u dvije godine imala tek četiri natjecateljske utakmice, one u kvalifikacijama. Izbornik je sve to kasnije predstavio kao razlog slabe igre u Čileu, ali i iskoristio kao adut u lobiranju za stvaranje klupskog natjecanja na nacionalnom nivou.

Mjesec i pol nakon ispadanja Njemačke sa Svjetskog prvenstva, 28. srpnja 1962 — dakle, na današnji dan prije 60 godina — Dortmund je bio domaćin skupštini njemačkog nogometnog saveza. Još godinu ranije je regionalni savez, na čijem je čelu bio Franz Kremer, predsjednik 1. FC Kölna i jedan od najsnažnijih i najglasnijih zagovornika profesionalizacije lige i nogometa, službeno zatražio formiranje lige na nacionalnom nivou. Napravljena je i komisija koja je trebala izdvojiti sve pozitivne i negativne strane takvog natjecanja te ga predstaviti delegatima, ali činjenica je da je do prve polovice 1962. i dalje bilo mnogo izglednije da će Nijemci odbiti takvu ideju. No, onda je došlo već spomenuto Nürnbergovo ispadanje, potom i najava odlaska nekih od najpopularnijih igrača, pa Radakovićev gol kao ključni moment. Njemačkoj je trebala promjena.

U 17:45, novi predsjednik Saveza Hermann Gösmann, koji je također izabran taj dan, javnosti je saopćio da je glasanje gotovo. Ukupno je pravo glasa imao 131 delegat iz regionalnih saveza. Dvojica su pogrešno ispunila listiće, 26 ih je i dalje bilo protiv, ali je 103 glasa “za” bilo sasvim dovoljno. Zapadna Njemačka je na današnji dan dobila nacionalno natjecanje nazvano Bundesliga.

No, tu problemima nije bio kraj, naprotiv. Delegati su odlučili da neće glasati o eventualnoj profesionalizaciji lige, pa je tek kasnije uspostavljen termin lizenspieler — licencirani igrač — čija je zarada bila ograničena na 500 maraka mjesečno. Na to su dodani mogući bonusi do 700 maraka te status igrača od nacionalne važnosti, koji je mogao zarađivati do 2.500 maraka, i dalje mnogo manje nego u nekim drugim zemljama. Uspostavljena je i maksimalna naknada za transfer koja je iznosila 50.000 maraka i to je bio bar početak profesionalnog nogometa u Njemačkoj.

Mnogo veći problem bio je pronaći formulu po kojoj bi se odabralo 16 klubova za prvu sezonu Bundeslige, koja je upravo zato i planirana tek za sezonu 1963./64. Ukupno je 46 klubova apliciralo za mjesto, i to iz pet postojećih regionalnih Oberliga. Finalisti aktualne sezone, Borussia Dortmund i Köln, automatski su se kvalificirali, a ostali su trebali biti izabrani prema aktualnim rezultatima, ali i akumuliranim bodovima iz proteklih 10 godina, prema nivou organizacije i ekonomske stabilnosti, te na kraju i popularnosti. Još nekoliko imena gotovo da nije bilo upitno — HSV, Werder Bremen, Nürnberg, Schalke — no za sva ostala je trajao pravi mali rat, a dva su bila posebno sporna.

Saarbrücken je bio mali klub s jugozapada koji nije imao previše uspjeha, bar ne u usporedbi s lokalnim rivalom Kaiserslauternom, ali i Womatijom iz Wormsa, Borussiom iz Neunkirchena ili FK Pirmasensom. No, Saarbrückenov je navijač bio Hermann Neuberger, jedan od najutjecajnijih ljudi njemačkog nogometa tog vremena, uz Herbergera i Kremera i otac ideje o Bundesligi i budući predsjednik Saveza, koji je svoj tim ugurao u ligu preko reda. Tome je pripomogla i činjenica da je klub dolazio iz glavnog grada Saarske oblasti, koja je samo pet godina ranije prestala biti protektorat i ponovno se ujedinila s Njemačkom.

Drugo sporno ime bilo je ono Herthino. Naime, veći dio njemačke javnosti bio je uvjeren kako zbog nedostatka kvalitete berlinski klubovi uopće ne bi trebali imati osigurano mjesto u ligi. Niti jedan klub iz ovog grada nije uspio doći do finala još od 1931. i bilo je jasno da ima mnogo zaslužnijih. No, ovo je bila politička odluka kao i ona prethodna; godinu ranije započela je izgradnja zida sa istočne strane i on je, između ostalog, trebao dodatno izolirati zapad grada, pa je inkluzija Herthe bila simbolički potez.

U svibnju 1963. DFB je objavio i imena svih 16 sudionika prve sezone Bundeslige, a zanimljivo je da među njima nije bilo Bayerna koji je tek počinjao svoj spori uspon, ali ni Borussije iz Mönchengladbacha, koja je imala tu nesreću da je i pored solidne momčadi dolazila iz možda i najjače regije — one zapadne, iz koje je u Bundesligu kooptirano čak pet klubova. Ukupno se 13 klubova koji nisu primljeni u Bundesligu pobunilo i pokrenulo tužbu, ali već 24. kolovoza 1963. sezona je započela i rođena je nova era njemačkog nogometa.

A sve je krenulo onog dana u Santiagu kada je Pero Radaković viknuo Skoblaru da pusti loptu i zakucao je u mrežu Wolfganga Fahriana. I osramotio Njemačku.