Na posudbi

Kako je nastao Velež

Mostarski klub slavi 100. rođendan

Teška, puno puta zakrpljena krpenjača skakutala je šljakom i dizala veliki oblak prašine dok su dječaci bezglavo trčali za njom. Zemlja je bila suha i zrak je bio opor tog vrelog ponedjeljka, petog dana ljeta 1922., a ozbiljniji među skupinom od 30-ak ljudi koji su se okupili na prvom i tada vjerojatno jedinom nogometnom terenu u Mostaru počeli su se nervirati i glasno pozivati da stanu, da sve stane, da konačno započnu. Bilo je kasno poslijepodne, sunce je pržilo, prašina se još nije slegla i svi su tražili svoje mjesto u sjeni koju je je stidljivo pravila samo drača i poneko omaleno drvo. Izvjesni Anđelko Vlaho je ustao, uzeo riječ i glasno pročitao pravila, a svih 18 ljudi je diglo ruku i složilo se.

Mostar je tog dana dobio novi nogometni klub.

Priča je zapravo, kao i svaka velika priča, vrlo vjerojatno započela u kafani. Službena povijest kaže kako se skupina radnika i učenika Učiteljske škole tog 26. lipnja okupila na livadi pored kasarne Sjeverni logor i ondje osnovala Velež i to sasvim sigurno jest činjenica. Napravljen je zapisnik koji je ostao sačuvan do današnjeg dana: Vlaho je bio prvi predsjednik, njegov potpredsjednik bio je Ranko Slijepčević, dok su prvi i drugi tajnik bili Borivoje Vranješ i Ljubomir Basta. Ulogu blagajnika dobio je Rudolf Beltram, a dvojica Ljuba, Zrimšek i Pavić, bila su članovi Nadzornog odbora. Odbornici su bili Mihajlo Cvetković, Bogdan Tepšić i Milan Pavić. Potpisnici su bili i Lazar Radić, Savo Medan, Milan Rajković, Ante Štambuk, Jozo Miličević te dvojica ljudi čiji su potpisi nečitki i koje niko nije upamtio.

Ovi su ljudi osnovali Radničko Športsko Društvo Velež. No, isto je tako jasno da se takvo nešto nije moglo dogoditi spontano i bez prethodnog dugotrajnog planiranja, pogotovo u društvenim okolnostima u kakvima je Velež nastao.

Rezultati i forma i usponi i padovi i trofeji dođu i prođu, a Velež je puno više od toga

Tjednima, a vrlo vjerojatno i mjesecima ranije, najistaknutiji među mostarskim radnicima okupljali su se u tamošnjim kafanama i raspravljali o načinima na koji bi se mogli držati zajedno. Bilo je to izuzetno teško vrijeme za mostarsku radničku klasu, kao što je uostalom bilo i u čitavoj Kraljevini Jugoslaviji. Komunstička partija je službeno bila zabranjena, ali su s njom automatski bile zabranjene i sve druge organizacije koje je diktatura svojom logikom povezivala s tom partijom, koja je malo ranije bila toliko moćna da je osvojila gradonačelnička mjesta i u Zagrebu i u Beogradu.

Sindikati i radnici koji su se borili za svoja prava etiketirani su kao komunisti, iako su najveći broj njih zapravo bili samo protivnici diktature i borili se za svoja ljudska i radnička prava. Ustvari, velika većina uopće nije bila politički aktivna. Za primjer se upravo može uzeti Mostar, grad od jedva 15.000 stanovnika, koji je Obznanu dočekao sa 267 članova KPJ i čak 936 članova sindikata, i to bez neovisnih sindikata grafičara i bankovnih činovnika.

Pepeljare se nisu praznile, ljudi se u masi nadglasavali sa zvukovima čaša i nazdravljanja, a najdominantniji glas imao je Gojko Vuković. Ovaj je 35-godišnji željeznički radnik bio izuzetno poštovan, prije svega zbog svog doprinosa u organizaciji štrajkova i prije i poslije Prvog svjetskog rata. S vremenom je postao vođa mostarskih radnika, ali se i politički aktivirao u ilegalnoj partiji. Prema svemu sudeći, njegova je ideja bila da radnici i učenici formiraju nogometni klub — prije svega kao mjesto okupljanja, jedine moguće legalne organizacije radnika, ali i kao sportsku alternativu aktualnom političkom stanju u gradu.

Jer Mostar je i u to vrijeme, kao i veći dio kraljevine, bio poprilično podijeljen. Tri nacionalna korpusa okupljala su se oko gotovo isključivo jednonacionalnih kulturnih i sportskih društava i za njih nije postojala baš nikakva alternativa. Sve do lipnja 1922., kad Velež postaje prva i jedina organizacija koja je oko sebe okupljala ljude kojima nije bila važna etnička ili vjerska pripadnost. Zapravo je to i bila početna i najvažnija ideja, ona koja je zadržala kontinuitet u vremenu koje je dolazilo: da je Velež otvoren za sve.

Ipak, da bi klub uopće i dobio priliku funkcionirati, mostarskim je radnicima je trebalo i lukavstvo. Tako je prije svega odlučeno da nitko tko je kroz svoj život imao dodira sa sindikalnim organizacijama, odnosno Komunističkom partijom, ne smije biti u osnivačkom odboru kluba. Otud činjenica da je dobar dio osnivača kluba tog dana imalo tek status učenika, dok je dio njih predstavljalo radnike iz Fabrike duhana, rudnika mrkog uglja, željeznice, odnosno grafičke radnike i zanatlije. Nitko od njih nije bio kompromitiran i klub nije mogao biti zabranjen.

Iz istog je razloga nogometni klub dobio ime po planini, a legenda kaže da je nakon mnogo klasičnih prijedloga — od Radničkog, preko Jedinstva i Zvijezde, Napretka, Slobode i Borca — jedan od rijetkih došljaka, grafički radnik iz Podlugova Lazar Radić, upitao za ime te planine i tako nesvjesno pronašao savršen simbol za sve ono što je klub trebao predstavljati i što je predstavljao u posljednjih stotinu godina.

Stvari su se savršeno posložile. Samo ime planine imalo je i mitološko značenje, s obzirom na to da postoji vjerovanje kako je ona dobila ime po staroslavenskom Velesu, bogu zemlje, vode i podzemlja, zaštitniku stoke i pastira. S vremenom je simbolika povezanosti planine s imenom kluba postala i još veća, jer je ono predstavljalo ne samo Mostar, nego i čitavu regiju, pa je imalo originalnost, a nikako nije bilo kompromitirajuće.

I jasno je da se ništa od ovoga nije moglo dogoditi slučajno, a pogotovo ne na jednoj livadi i u jednom vrelom ljetnom danu. Taj je bila samo kulminacija događaja koji su trajali jako dugo i projekta čija je ideja bila jasna od početka. Velež se rađao tjednima, i na toj šljaki pored Sjevernog logora, ali i u mostarskim mahalama, na ulicama, u tvorničkim halama i u učionicama. U kafanama, za stolovima s kariranim stolnjacima, s punim pepeljarama i u oblaku dima.

Velež je svoju prvu poznatu službenu utakmicu odigrao u rujnu 1922. protiv jednog od gradskih rivala, Zrinjskog, i slavio s 2-1. Sedam godina kasnije, osvojio je svoje prvo prvenstvo grada, a 1939. postao je prvi i jedini klub izvan grada Sarajeva koji je osvojio prvenstvo Sarajevskog nogometnog podsaveza. Rad mu je zabranjen 1940., a nastavljen je u veljači 1945.; u međuvremenu je klub ostao bez 77 svojih igrača koji su poginuli ili su ubijeni u borbi za slobodu.

Ušao je u jugoslavensku prvu ligu i postao jedan od omiljenih klubova u bivšoj zemlji. Dospio je do četvrtfinala Kupa UEFA, osvojio dva kupa, stvorio neke od kultnih europskih nogometaša i trenera. Prošao je kroz golgotu ratnih 1990-ih i katarzu postratnih 2000-ih. Dvije godine zaredom izborio je plasman u europska natjecanja, a u upravo završenoj sezoni je osvojio Kup BiH, svoj prvi trofej nakon 36 godina.

Ali sve to je danas manje važno, jer rezultati i forma i usponi i padovi i trofeji dođu i prođu, a Velež je puno više od toga. Klub je to koji je od svog prvog dana srastao s Mostarom i razvijao se paralelno s gradom. Vodio je njegove bitke, krvario njegove rane i uživao u njegovim danima slave. Rođeni su kroz ovih 100 godina postali baš to; ne samo simbol grada, nego i jedan od temelja njegova bitka, dio obiteljske tradicije, neizbrisivi dio života, faktor bez kojeg grad kakav danas poznajemo naprosto ne bi postojao.

Sretan 100. rođendan, Rođeni.

__________________________________

Saša Ibrulj autor je knjige Velež — Priča o 100 godina mostarskih Rođenih koju možete kupiti ovdje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s