Na posudbi

Kako je (opet) propala BiH

Vožnja u krug se nastavlja. Je li uopće važno tko vozi?

Je li vam ikad palo na pamet, recimo, sjesti u automobil, ući u kružni tok i voziti se u krug, ne pokušavajući izaći iz njega, a ipak se nadajući da ćete pronaći pravi put? Jedan krug, drugi krug, treći krug, peti, deseti, pedeseti, u krug, u krug, u krug, sve vam je potpuno isto. Gledate u jedan izlaz, u drugi, u treći, u put, pa novi put, drugačiji put, ali ni ne pokušavate skrenuti, samo idete u krug i uvjeravate sebe da je to sasvim normalno i da je to dobro. I da napredujete.

Naravno da vam takvo nešto nije palo na pamet.

I naravno da ovo — ni kao pitanje, ni kao konstatacija, a u normalnom svijetu ni kao metafora ili analogija — ne bi trebalo imati smisla i ne bi trebalo funkcionirati u bilo kojem obliku. Jer, pobogu, tko bi radio nešto tako glupo?

Ipak, kada je u pitanju nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine i krovna nogometna organizacija u toj zemlji, to je zapravo jedini realni osjećaj kojeg imate. Da se oni, a onda silom prilika i mi s njima, vrtimo u krug, bez jasnog cilja, smisla ili svrhe; nekad malo brže, nekad malo sporije, naprosto trošeći vrijeme do idućeg kruga. U već postojećem krugu.

Ljudi iz saveza pokazali su da nemaju pojma što rade, da im je najvažnije pronaći Pedra i izbjeći preuzimanje odgovornosti

Dakle, završen je još jedan kvalifikacijski ciklus, ovaj za plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru. Ovaj put je na klupi sjedio Ivajlo Petev, bugarski trener koji je reprezentaciju preuzeo prije samog početka kvalifikacija, odnosno bio na kormilu od početka do kraja. Bosna i Hercegovina, kao i u 12 od prethodnih 13 pokušaja, nije uspjela izboriti plasman na veliko natjecanje. U ovotjednom prozoru momčad je igrala dvije odlučujuće utakmice na svom terenu i obje je izgubila — protiv Finske je sat vremena imala igrača više i uspjela izgubiti 3-1, da bi to degradiralo važnost utakmice s Ukrajinom u kojoj je u utorak poražena 2-0. Ukupno je BiH u kvalifikacijama dobila jednu utakmicu — Kazahstan u gostima — i osvojila sedam bodova. To ove kvalifikacije čini najlošijim u povijesti, što je nepobitna činjenica.

Generalnom dojmu ne pomaže ni ukupni izbornikov učinak na klupi reprezentacije, na kojoj je sjedio 12 puta, a pored onog Kazahstana dobio je tek nejaku olimpijsku selekciju Kuvajta u Zenici, u utakmici koja je u teoriji trebala biti jedna od onih protiv simpatičnih niželigaša u kojima se popravlja samopouzdanje, a pretvorila se u sramotno izdanje u kojem je BiH jedva iščeprkala pobjedu. Međutim, valja odmah reći, daleko od toga da Petev ima glavnu ulogu u ovom jako lošem filmu; on je naslijedio selekciju koja i prije njega osam utakmica nije znala za pobjedu i koja je nakon Roberta Prosinečkog i Dušana Bajevića djelovala onako kako djeluje i sada, kao razbijena vojska. Nije je on doveo u ovu situaciju, ali nije je ni uspio popraviti, pa je BiH dotaknula dno praznog bunara kojim propada već godinama.

Ako je mračno kao na dnu, duboko kao na dnu, i ako smrdi kao na dnu — onda je dno.

Ali zašto je BiH tu gdje jest?

Nema, naravno, u ovom trenutku smisla pretjerano analizirati ono što je, isključivo s nogometne strane gledano, napravljeno u ove dvije odlučujuće utakmice, pogotovo u ovoj drugoj s Ukrajincima. Bez pritiska, s momčadi punom mladih igrača željnih dokazivanja, bila je to jedna od onih pomalo divljih predstava u kojoj bljesne individualna kvaliteta, ali iz koje je teško izvući konkretan zaključak o mogućnostima, i koja, što je najgore u svemu, vrlo lako može stvoriti pogrešnu sliku o stvarnom stanju stvari.

Protiv Finske je Petev imao nekoliko jasnih, jednostavnih ideja, koje su Finci nakon početnih problema lako neutralizirali, otkrivši nam da (opet) ne postoji rezervni plan. S druge strane, čini se da su u BiH još jednom potpuno zaboravili analizirati suparnika — ili su promašili u analizi — čije su brojne mane propustili kazniti, a rijetke vrline neutralizirati. Finci su s desetoricom igrača nevjerojatno lako, toliko lako da su se i sami čudili, došli do pobjede od dva gola razlike i izbacili BiH iz utrke za SP.

Nema smisla, jer te dvije utakmice same po sebi nisu značile baš ništa i ne bi promijenile baš ništa, osim što bi u slučaju uspjeha nanijele debele slojeve šminke na lice prekriveno svježim modricama i ožiljcima koji sporo zarastaju.

Era Ivajla Peteva na klupi reprezentacije samo je dio onog kruga s početka. I ona je još od prvog dana imala baš sve karakteristike onoga što je postalo dio narodne tradicije bosanskog nogometa. Imali smo kaos s biranjem izbornika koji za posljedicu ima podjelu javnosti, imali smo i potpuni izostanak argumenata zašto je baš taj netko idealan kandidat za izbornika, potom skeptičnost javnosti koja usput omalovažava kakvu-takvu kvalitetu momčadi, da bi onda s par dobrih izdanja i tek jednim solidnim rezultatom ta ista javnost prešla u neobjašnjivu euforiju i pretjerivanje.

Imali smo i fotografije i snimke Miralema Pjanića u izlasku, saopćenje saveza povodom toga koje je promptno povučeno sa službenog sajta, ali i činjenicu da su pojedini igrači ostali bez viza za Kazahstan kao potvrdu katastrofalne organizacije. Same izvedbe na terenu svele su se na par zanimljivih ideja, ali i nemogućnost da izbornik nađe rješenje za neugodne Fince, Kazahstance i Ukrajince. I naravno, na samom kraju hladan tuš i stanje kataklizme u kojem se traži Pedro i potpuno zanemaruju uzroci svemu ovome nabrojanom.

Petev, Bajević, Prosinečki, Mehmed Baždarević, Safet Sušić u drugom dijelu svog mandata, svejedno kojeg uzmete, svi su imali istu tu priču. Petev je ostvario loš rezultat i, ako bismo sudili po normalnim sportskim principima, bilo bi moralno da preuzme svoj dio odgovornosti, što se dosad, očekivano, nije dogodilo. Njegova je sudbina tako u rukama ljudi iz Saveza, jer — barem koliko javnost zna — on je u siječnju prošle godine potpisao ugovor na dvije plus dvije godine koje tek treba aktivirati i dati odgovor na pitanje hoće li voditi reprezentaciju u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.

Što nas dovodi do najvažnijeg dijela priče o krugu, onome koji govori o onima koji biraju i koji su za volanom dok se nama vrti u glavi.

Vico Zeljković od prošle je godine predsjednik NSBiH i on je taj čiji je glas najvažniji, ali u praktičnom smislu nije to velika promjena u odnosu na prošlog. Blažeg diktatora zamijenio je mlađi, zahtjevniji i egoističniji, pa se i danas odluke u toj kaotičnoj i sramnoj organizaciji, kao i godinama ranije, donose na isti način, trgovanjem vlastitim interesima i pozicijama. Sportski segment, odnosno odgovor na pitanje je li Petev dovoljno dobar ili nije, zapravo je potpuno nevažan. Kao što Zeljković i njegovi poltroni i lutkice na koncu ni prije dvije godine nisu znali objasniti zašto točno dovode Peteva za izbornika, tako će isto sutra biti nesposobni objasniti zašto ga tjeraju ili zašto ga zadržavaju.

Je li Petev zaslužio nastaviti izbornikovanje? Jesu li rezultati reprezentacije bolji otkako je došao? Je li uveo poseban, drugačiji sistem rada s mladima koji bi kroz dugoročno ulaganje u njega dao rezultat? Je li popravio atmosferu u reprezentaciji i oko nje, ili je to samo bio privid nestao nakon prvog kiksa? Je li barem pokazao autoritet i dobio apsolutno povjerenje svlačionice ili nam je kafana odgovor i na to pitanje? Igra li BiH pod Petevom bolje? Igra li brže, atraktivnije, agresivnije, direktnije? Ljepše? Efikasnije? Ima li neke revolucionarne taktičke ideje? Ili je ova BiH pragmatičnija, prilagodljivija potrebama i suparnicima?

Da se razumijemo, kao i kod svakog izbornika, i kod Peteva smo vidjeli neke pozitivne stvari i sasvim sigurno je da se ne radi o diletantu i neznalici kakvim ga neki pokušavaju predstaviti, naprotiv. Odgovori na neka od ovih pitanja barem su dijelom pozitivni, i za reprezentaciju i za samog Peteva. Međutim, baš kao što prije dvije godine nismo mogli vidjeti jasne i konkretne čisto nogometne argumente zašto je Petev najbolji izbor za selektora, tako ni danas ne vidimo konkretne nogometne argumente zašto točno zaslužuje drugu priliku. Osim što je trenutno tu, pa da ne tražimo drugog, jer svakako nitko ozbiljan ne želi imati posla s nama.

I zbog toga je zapravo u ovom trenutku potpuno nevažno hoće li Nogometni savez BiH odlučiti da je ovo katastrofalan rezultat vrijedan otkaza, odnosno da je rad izbornika Peteva dovoljno dobar da mu se da nova prilika. Nije važno, jer ljudi iz saveza su pokazali da takvu odluku ne donose vođeni nogometnim i sportskim motivima; ne donose je vođeni dugoročnim planiranjem, idejom kreiranja sustava rada. Pokazali su da nemaju pojma što rade, da im je najvažnije pronaći Pedra i izbjeći preuzimanje odgovornosti. I sad, hoće li taj Pedro biti izbornik Petev — kojeg nikako ne treba žaliti, jer je jako dobro svjestan da je na takav način i dobio posao i pristao igrati po njihovim pravilima — ili njegov pomoćnici, ili Pjanić, navijači, vrijeme ili loš teren u Zenici zapravo je savršeno nevažno, jer sve na kraju daje isti rezultat.

Sve nas na kraju vodi u još jedan krug, pa još jedan, identičan prethodnom, i iz njega se može ispasti samo slučajno, i nakratko, kao što se jednom dosad ispalo. A za volanom su uvijek isti, ponekad drugačijih imena, ali istog karaktera i s istim interesima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.