Svi vjeruju da Piksi vodi Srbiju u Katar.

I na prvu nema ništa čudno u svemu tome. Srbija je, uostalom, igrala i na prošlom Svjetskom prvenstvu, a bez Europskog je ostala nakon što je u finalu dodatnih kvalifikacija Aleksandar Mitrović promašio jedanaesterac u beogradskom raspucavanju sa Škotima. Upravo je Mitrović jedan od predvodnika generacije; u ovim je kvalifikacijama utrpao sedam od svoja 43 gola koja ga čine najboljim strijelcem u povijesti nacionalnog tima. U napadu Srbi imaju i Dušana Vlahovića iz Fiorentine, imaju i formom skromnog, ali napadačkim potencijalom nabijenog Luku Jovića, iza leđa im je Sergej Milinković-Savić, tu su i Nemanja Gudelj, dva Filipa, Kostić i Đuričić, u zadnjoj liniji Nikola Milenković, Matija Nastasić; sva četiri golmana su u ligama Petice, a vođa ove generacije je Ajaxov Dušan Tadić.

Srbiji je nedostajala pozitivna atmosfera i kult reprezentacije, nešto što je Stojković izgradio u manje od godinu dana

Zapravo, nabrajanje gotovo da i nema nekakvog smisla, jer sigurno je da ćete nekoga zaboraviti; poanta je da ovo izuzetno kvalitetna, solidno izbalansirana reprezentacija s velikim potencijalom.

No, Srbija je — i u zajednici s Crnom Gorom pod starim i novim imenom, a onda i potpuno sama — od raspada socijalističke Jugoslavije uvijek imala taj potencijal. Nekad veći, nekada manji, ali Srbima je rijetko nedostajalo barem bazične kvalitete na kojoj su mogli graditi rezultat. Ipak, u posljednjih 20 godina — zadnje Europsko prvenstvo bilo im je upravo 2000. u Belgiji i Nizozemskoj — oni su propustili sedam od 10 velikih natjecanja i sudjelovali na tri Mundijala na kojima su upisali tek dvije pobjede, one nad Kostarikom u Rusiji i Njemačkom u Južnoj Africi.

Stalna borba za prevlast najmoćnijih ljudi najmoćnijih klubova, pomalo bolesni rivalitet Crvene Zvezde i Partizana, ogromni utjecaj koji navijačke skupine tih dvaju klubova imaju ne samo na njih, nego i na nogometaše, nogometne radnike, pa ako hoćete i društvo u cijelini, odnosno kaos koji već nekoliko desetljeća vlada u savezu u kombinaciji sa lošim rezultatima, lošom atmosferom i lošim pričama stvorili su od srpske reprezentacije toksično mjesto od kojeg su zazirali i navijači i igrači i mediji, ostavljajući dojam da se stide što je tako i što ne znaju kako sve to riješiti.

A onda su doveli Piksija.

Stojković je svoju trenersku karijeru započeo tek 2008., kada je, sedam godina nakon što se oprostio od igranja, preuzeo japanski Nagoya Grampus. U Japanu je, daleko od očiju, radio pet godina, a onda nakon dvogodišnje pauze odradio i pet u kineskom Guangzhou. I tu se njegove reference završavaju, tu je kraj njegova CV-ja; ništa posebno, ništa spektakularno, ništa na čemu bi se dali graditi ogromni optimizam i euforija, sigurnost da će on biti taj koji će ovoj skupini sjajnih igrača stvoriti strukturu, sustav koji će funkcionirati i koji će se odvojiti od surove realnosti tamošnjeg nogometa.

Zapravo, ma koliko da je svijet mali i da je nogometni još manji, malo tko je i znao nešto konkretno o Stojkoviću kao treneru; Srbija je njegov pravi početak, prvi korak u dokazivanju na velikoj sceni. Ali ipak je povjerenje u Stojkovića od prvog dana bilo ogromno. Bilo je to gotovo isključivo zahvaljujući njegovu imenu i prezimenu, zvuku koji stvara kada se naglas izgovori.

Piksi je nadimak dobio po liku iz crtanih filmova, a karijeru je gradio preko Radničkog iz Niša, Zvezde, kratko Marseillea i Verone, te Japana. U komšiluku je još od najmlađih dana percipiran kao polučovjek-polumit, hodajući spomenik nogometnoj romantici i vremenu kad je sve, a pogotovo nogomet, bilo bolje. Na njegov renome nije pretjerano utjecalo ni to što je jedno vrijeme, ne pretjerano uspješno ili iznad klasičnih normativa, bio predsjednik saveza, pa predsjednik Zvezde; već dugo je javnost njegovo ime dozivala svaki put kad se birao novi izbornik.

I Stojković je bio jako dobro svjestan svega toga, baš kao što je dobro svjestan statusa koji ima u javnosti. Vidi se to jako dobro iz svakog njegova interjvua, svakog obraćanja javnosti, svake rečenice koja je odmjerena i točno se zna kome je i kako namjenjena. Dugo je plesao po žici prije nego što je odlučio prihvatiti posao, stvarao atmosferu iščekivanja i ogromne želje, a onda se postavio baš onako kako je javnost i očekivala i željela da se postavi: ja sam najveći i ja znam šta je najbolje za reprezentaciju, samo me pustite da radim.

Prema neprijateljima je zauzeo jasan gard, a od kaosa u samom srpskom nogometu se javno ogradio, poručivši kako ga nije briga za bilo što osim za teren i ono što nacionalni tim na njemu ostvaruje. U isto vrijeme imao je i dovoljan kredit da stvari neposredno oko sebe očisti do te mjere da mu se nitko ne miješa u posao i da je okružen isključivo ljudima kojima vjeruje.

Kada je samo 20-ak dana nakon preuzimanja izborničke funkcije Srbija napravila preokret i svladala Irsku, a onda se s 0-2 vratila i uzela jedan bod Portugalcima, Stojković je u ruke dobio i ključno oružje: pozitivan rezultat. Na njemu je Piksi počeo graditi sustav i strukturu kakvu misli da ova reprezentacija treba imati, ali i koja je još uvijek na svojim počecima i za koju i dalje nitko zapravo ne zna hoće li funkcionirati. No, da bi ta njegova ideja uopće i imala priliku, Srbiji je nedostajala pozitivna atmosfera i kult reprezentacije, nešto što je Stojković izgradio u manje od godinu dana na savršeno odmjerenoj kombinaciji populizma, stručnosti i prikazanog na terenu.

U međuvremenu je Srbija preko Luksemburga i Azerbajdžana, te jednim bodom kod slabašne Irske sebe dovela u situaciju da — izgubi li Portugal u Dublinu, stvari će biti nešto lakše — odlučuje u direktnom putniku na SP. Stvari su u srpskom nogometu zapravo iste kakve su bile i prije jednu i prije pet i prije 10 godina; zemlja i njen nogomet i dalje imaju iste probleme, a momčad je jednako kvalitetna i gotovo je identična onoj iz prošlih kvalifikacija. Ali euforija, očekivanja i povjerenje u samu momčad i njena izbornika su ogromni i opet djeluje kao da svi rade za isti cilj.

Jer danas ih vodi on, Piksi Stojković; napola čovjek, napola mit.