Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Kako je propao Velež

I zašto ipak postoji nada u bolje sutra mog kluba

U novinarskoj karijeri postoje tako stvari koje moraš napisati, a da u startu znaš da vrlo vjerojatno neće biti najbolje prihvaćene od publike. Nekada jer znaš da tvoj stav nije dovoljno populistički, da ne ide uz dlaku masi, a ponekad naprosto jer ga možda pišeš za pogrešnu publiku. Ali, to su stvari koje moraš napisati.

Od rođenja sam navijač Fudbalskog kluba Velež iz Mostara. Bili su i moji djedovi, bio je i moj otac. Ako ste rođeni iza 1982., a nogomet ste počeli pratiti nakon raspada bivše Jugoslavije, onda vrlo vjerojatno nemate pojma o čemu pričam. I ovaj tekst vam je potpuno nezanimljiv. A neki od vas možda već u komentarima pišu o jugonostalgiji i raspredaju o partizanima i ustašama, možda dodaju i četnike i balije. Neka, radili bi to i da pišem o bilo kojem drugom klubu na svijetu.

I nisam ovdje da držim sat povijesti, ali stariji će znati da se radilo o klubu koji je od sredine pedesetih godina – da ne držim predavanja o igračima poput Muhameda Mujića, Krunoslava Radiljevića ili Sulejmana Repca – postao stabilan prvoligaš  u Jugoslaviji i koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća imao momčad koja je možda i zaslužila titulu prvaka Jugoslavije.

Recimo, generacija Marića, Bajevića i Vladića, koja je 1974. titulu ispustila u zadnjem kolu – imali su isti broj bodova kao splitski Hajduk, ali su Splićani sa Tomislavom Ivićem na klupi imali bolju gol-razliku. Osvetili su se Hajduku na početku naredne sezone kada je u Mostaru prvak pregažen s 5-0… Ili generacija iz 80-tih godina, sa Semirom Tuceom, Sejom Kajtazom i Predragom Jurićem (digresija; moram, stvarno moram: pogledajte na YT gol Peđe Jurića protiv Borussije Dortmund… Takva majstorija nije ostala upamćena samo zato što je gol bio nevažan, Veležu 2-1 nije bilo dovoljno. Majstor!) koja je osvojila dva Kupa Jugoslavije, onaj posljednji iz 1986. preko leđa Ćire Blaževića i njegovog Dinama, kada je u Beogradu bilo 3-1. Procvjetala bijela lala…

Prije tri mjeseca Velež je bio pred konačnim slomom, pred gašenjem. Navijači su uspjeli pokrenuti priču i stali su uz klub

No, razlog zašto otimam prostor u vlastitoj kolumni u drugoj zemlji i posvećujem ga klubu za kojega u Hrvatskoj nikoga tko ima manje od četrdeset godina vrlo vjerojatno nije ni briga, nije daleka i uspješna povijest. Ona u nogometu ne znači apsolutno ništa, ona je u nogometu samo lijepa uspomena i slamčica za koju se hvatate u kavanskim raspravama kada ste svjesni da nemate argumenata da obranite svoj klub koji godinama vozi spust.

Dakle, pitanje na koje ovdje pokušavam odgovoriti je poprilično jednostavno i vjerojatno zanima onu kategoriju preko četrdeset: što se dogodilo s Veležom? Što se dogodilo s klubom koji je prije manje od trideset godina bio ozbiljan pretendent na titulu prvaka u puno ozbiljnijoj i nogometno snažnijoj zemlji od današnje Bosne i Hercegovine?

Prije svega, hajde da nabrojim činjenice.

Velež je u travnju 1992., nakon utakmice u Subotici i proglašenja neovisnosti BiH, zajedno sa svim ostalim klubovima iz ove zemlje, istupio iz već uveliko krnje jugoslovenske lige. U Mostaru je, sasvim slučajno istog dana, započeo rat.

Velež ga je dočekao na stadionu Pod Bijelim brijegom – stadionu koji je izgrađen radnim akcijama na do tada ruralnoj periferiji i koji je otvoren 1958., od kada je bio dom ovog kluba. Na stadionu su, logično, bile i prostorije ovog kluba. Iz kojih je, po odluci zapovjedništva Hrvatskog Vijeća Obrane, Velež – čiji je predsjednik u tom trenutku bio Enver Marić – morao iseliti te ’92. i preseliti se u improvizirani prostor u obližnjoj zgradi.

Godina je to u kojoj je u Međugorju obnovljen HŠK Zrinjski, najstariji nogometni klub u Mostaru, kojemu je 1945. – u isto vrijeme kada i zagrebačkom Građanskom, HAŠK-u, beogradskima BSK-u Jugoslaviji, sarajevskoj Slaviji i mnogim drugima – zabranjen rad jer je sudjelovao u natjecanjima za vrijeme okupacije, konkretno u nogometnoj ligi kvislinške Nezavisne Države Hrvatske.

Iduće godine u Mostaru je počeo rat između Hrvatskog Vijeća Obrane i Armije Bosne i Hercegovine. Grad je Šantićevom ulicom, Bulevarom NR i Neretvom podijeljen na istočni i zapadni dio.

Velež je, opet po zapovjedi HVO-a, isti dan izbačen iz tih improviziranih prostorija, veliki dio njegove arhive je zapaljen, a većina trofeja bačena na smetlište. Teren stadiona Pod Bijelim brijegom u proljeće i ljeto 1993. pretvoren je u koncentracijski logor.

Nešto kasnije stadion je počeo koristiti HŠK Zrinjski, koji je započeo natjecanje u Prvoj ligi Herceg Bosne.

Bivši igrači Veleža 1994. nastavili su s radom u istočnom dijelu grada i iste godine sudjelovali u prvom Prvenstvu Bosne i Hercegovine, igranom u Zenici. Godinu kasnije uključili su se u Prvu ligu Bosne i Hercegovine, svoje domaće utakmice igrali u 35 kilometara udaljenoj Jablanici, a onda prijeratno igralište sportskog društva lokalne tvornice pamučne industrije u prigradskom naselju Vrapčići pretvorili u improvizirani stadion. Ondje je Velež u posljednjih dvadeset godina – iz dijelova i opet improvizirajući, u nedostatku financijskih sredstava – napravio potpuno novi mali stadion na kojemu igra danas.

Na stadionu Pod Bijelim brijegom igra Zrinjski koji ga je, nakon što ga je od lokalne općinske vlasti dobio na korištenje na 109 godina, preimenovao u Stadion HŠK Zrinjski, te u posljednje vrijeme napravio ulaganja i prilagodio ga uvjetima za igranje u UEFA-inim natjecanjima.

Rat je završio 1995., ali nogomet u BiH se nije ujedinio sve do 2000.; od tada su Velež i Zrinjski igrali jedan od najratobornijih gradskih derbija u Europi.

Zrinjski je u međuvremenu osvojio četiri titule prvaka BiH i jedan Kup; jedan je od najuspješnijih klubova u zemlji i gazi prema novoj tituli prvaka.

Velež je prošle sezone ispao iz groteskno nazvane Premijer lige, i trenutno se nalazi na pretposljednjem mjestu Prve lige Federacije, ustvari po entitetima podijeljenog drugog ranga natjecanja. Lošiji je samo NK Novi Travnik; Velež gleda u leđa klubovima kao što su HNK Čapljina, Budućnost iz Banovića i Sloga iz Siminog Hana, a za vikend igra zadnju utakmicu u ovoj godini i to protiv GOŠK-a iz Gabele. U 2016. je odigrao 29 utakmica, dobio 3. Tri. U posljednjih 50 natjecateljskih utakmica pobijedio je pet puta, od toga dva puta u Kupu. Velež ima najgoru momčad u povijesti kluba.

Činjenice.

No, reći 2016. – dvadeset i jednu godinu nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i kraja rata u Bosni i Hercegovini – da je samo ono što se dogodilo u te tri nesretne mostarske godine (1992.-1995.) razlog situacije u kojoj je Velež danas, bilo bi nesuvislno, neumjesno, bezobrazno i subjektivno zatvaranje očiju pred stvarnim problemima.

Istina, Velež se jest našao u najgoroj situaciji od svih nekadašnjih jugoslovenskih ligaša. Istina, rat ga je unazadio. Istina, morao je krenuti ispočetka.

Međutim, istina je i to da je današnji Velež u posljednjih dvadeset godina prije svega žrtva političke situacije u gradu i činjenice da – za razliku od ostalih “snažnih i dobro organiziranih” klubova u ovoj zemlji – u njemu nitko ne vidi svoj politički interes. Također je i žrtva katastrofalnog rada ljudi koji su ga vodili, užasnog odnosa lokalne zajednice prema njemu i, možda najviše od svega, sitnih privatnih interesa sitnih ljudi koji ga okružuju.

Znate već tu priču, ona je posvuda ista; samo negdje manje, a negdje više šteti. Priča o strancima i “našoj” djeci, priča o lokalnim trenerima koji su vojnici kluba (neki dan su dvojica takvih naplatili dug od 60.000 eura za jedva polusezonu, koju su uz to odradili užasno – prosječna plaća u BiH je oko 400 eura), preplaćenim zvijezdama, uhljebljivanju nepismenih i nesposobnih bivših igrača u omladinske selekcije i u praksi uništavanje vlastite škole, sumnjivi menadžeri i pohlepni roditelji, financijske malverzacije s transferima, donacijama i ulaganjima u infrastrukturu i još mnogo toga što obično podvlačimo pod zajednički nazivnik – pilićarenje.

Sve ovo je dovelo Velež tamo gdje je danas; na dno bosanskohercegovačkog nogometa.

Prije tri mjeseca Velež je bio pred konačnim slomom, pred gašenjem. Navijači su uspjeli pokrenuti priču i danas klub ima novu upravu koja se čini stabilna i koja radi dobar posao. Istina, sportski rezultat je katastrofalan i ovu sezonu obilježava grčevita borba za ostanak u drugoj ligi, ali navijači su stali uz klub i nadaju se boljem sutra.

Realno, od ovoga što smo preživjeli u posljednjih dvadeset godina gore ionako teško da može…