Johnny Weissmuller odrađivao je svoj prvi Tarzanov urlik, prvi dezodorans iz masovne proizvodnje pojavio se na tržištu, policija u Louisiani je pucala na Bonnie i Clydea i ubila ih. Bolivija i Paragvaj, dvije najsiromašnije države Južne Amerike, ratovale su u ime Standard Oila i Shella i krvarile nad naftom Chacoa. Augusto César Sandino, koji je pobijedio američke marince u Nikaragvi, ubijen je u zasjedi, a Anastasio Somoza García, njegov ubojica, označio je početak svoje dinastije. U Kini je Mao Ce-tung započinjao svoj Dugi marš. U Njemačkoj je kancelar Adolf Hitler proklamiran u Führera Trećeg Reicha i proglašavao je zakone o čistoći arijevske rase.
Ono što Eduardo Galeano nije u svom Nogometu na suncu i sjeni zapisao o tim ranim 1930-ima i praskozorju drugog Svjetskog prvenstva, kojemu je domaćinstvo ispred Švedske dobila Mussolinijeva Italija, činjenica je da je tih godina nogometnom Europom dominirao austrijski Wunderteam.
Austrijanci su, kao i većina ostalih europskih nacija, propustili prvo Svjetsko prvenstvo u Urugvaju, ali na kontinentu su između dva mundijala izgradili renome nepobjedive momčadi. Još otkako je Hugo Meisl, koji je reprezentaciju vodio od kraja Prvog svjetskog rata, popustio pod pritiskom ulice i kafane pa u momčad ponovno uvrstio Matthiasa Sindelara, Austrija je igrala najbolji nogomet tog vremena. Sindelar, poznat kao Der Papierene (Papirnati) bio je prva velika zvijezda svog doba, preteča lažne devetke kojeg je konzervativni Meisl godinama držao daleko od momčadi, favorizirajući klasične centarfore. Međutim, kako je Jonathan Wilson opisao u Inverting the Pyramid, u to se vrijeme u austrijskom nogometu nešto pitala i kafana. Točnije, Cafe Ring, u kojemu se skupljala nogometna intelektualna elita, pa je u svibnju 1931. Meisl nakon velikog pritiska u duelu protiv Škota dao priliku igraču za kojeg će kasnije svi tvrditi da je najbolji Austrijanac svih vremena.
Škoti, koji su u to vrijeme percipirani kao druga najbolja ekipa u Europi nakon Engleske, u Beču su pregaženi s 5-0 i rođen je Wunderteam. U naredne dvije godine Sindelar je predvodio momčad koja je gazila — Nijemci su prvo razbijeni u Berlinu (6-0) pa dokrajčeni u Beču (5-0), Švicarci su u Baselu izgubili s 8-1, Talijani su poraženi u Beču (2-1), a platili su i Mađari (8-2) i Švedi (4-3). Tek je tada moćna Engleska na Stamford Bridgeu zaustavila Austrijance: bilo je 4-3, ali otočki mediji bili su oduševljeni načinom na koji je igrala Meislova momčad. Tradicionalnom sustavu 2-3-5 Sindelarova je uloga dala fluidnost; “dunavski valcer” oslanjao se na za to vrijeme nekarakterističnu igru dodavanja i tehničkog umijeća, ali i organizaciju, disciplinu i profesionalizam momčadi. Austrijanci su bili svojevrsna preteča Moćnih Mađara, odnosno totalnog nogometa kojeg će kasnije igrati Nizozemci. Sindelar je u 17 utakmica zabio 17 golova, a momčad je do putovanja u Italiju izgubila tek još jednu utakmicu pa je, s obzirom na to da reprezentacija s Otoka opet nije bilo u natjecanju, na Svjetsko prvenstvo otišla kao prvi favorit.
Bilo je to u političkom i ekonomskom smislu mračno doba za Europu. Nedovoljno izmireno europsko društvo rijetko kada je bilo tako duboko podijeljeno na klasnoj, političkoj i ideološkoj razini i ekonomska kriza koja je nastala bila je savršena podloga za procvat nacionalizma. Kolaps njemačkog gospodarstva tako je u prvi plan gurnuo nacionalsocijaliste, Portugalom vladao António de Oliveira Salazar, Španjolska jurila ka građanskom ratu, a više ili manje brutalne diktature imale su vlasti u Grčkoj, Jugoslaviji i Poljskoj. U Italiji su fašisti već odavno držali apsolutnu vlast i bili svjesni važnosti propagande za širenje svoje ideje.
Ono što je Meisl stvarao godinama nestalo je u tih devet dana u Italiji
To je Svjetsko nogometno prvenstvo prvenstveno bio važan politički, pa tek onda sportski događaj.FIFA, koja se u to vrijeme barem javno trudila ostati apolitična, ustvari je ostala bez velikog izbora kada je odlučila organizaciju prepustiti Talijanima. Il Duce je obećao uložiti velik novac i pokriti sve troškove organizacije, a FIFA je u to vrijeme jedino to mogla i tražiti. Ipak, Englezi kao i drugi nacionalni savezi Ujedinjenog kraljevstva, odlučile su bojkotirati natjecanje zbog političkih prilika, slijedili su ih Skandinavci, u Italiju nisu stigli ni ekonomskom krizom pogođeni svjetski prvaci Urugvajci, dok su Argentinci odbili poslati profesionalnu momčad. Talijane je s klupe predvodio Vittorio Pozzo, a u sastav su uvrstili i Luisa Montija, Raimonda Orsija i Enrica Guaitu, Argentince koji će se pored Giuseppea Meazze pokazati ključnim igračima momčadi.
Na putu do silno željene titule prvaka stajao im je tek Wunderteam.
Između travnja 1931. i polufinala Svjetskog prvenstva u lipnju 1934. Austrija je izgubila samo tri od 31 utakmice, i to usput postigavši ukupno 101 gol, ali Hugo Meisl i društvo kod kuće su imali mnogo veće probleme od Pozzove Italije, koja ih je čekala u Milanu. Ova austrijska momčad bila je, naime, tipični predstavnik Crvenog Beča, svojevrsnog multikulturalnog središta kojim su vladali antiklerikalni socijalisti. Administracija grada je odvojena od pokrajine Donje Austrije, Beč je postao država u državi, masovno su se gradili Gemeindebauten, kvartovi s jeftinim stanovima za radničku klasu, i ovaj grad je smatran za međunarodni model socijalistički uređenog grada.
No, kada su se Austrijanci ukrcali u vlak za Italiju, taj Crveni Beč više nije postojao.
Zemlja se u to vrijeme još uvijek oporavljala od teškog ekonomskog udarca koji joj je zadao pad Wall Streeta; nezaposlenost je ranih 1930-ih dostigla nevjerojatnih 40 posto. Uzrokovalo je to velike političke konflikte između radničkog Beča i provincije i snažnu društvenu podjelu. Radikalizacija i lijeve i desne političke opcije kulminirala je kratkim, ali krvavim građanskim ratom u veljači 1934. Više stotina ljudi je ubijeno, tisuću je ranjeno, socijalisti su izgubili vlast, a ubrzo je zabranjena i komunistička i nacionalsocijalistička partija. Rodio se hibrid nazvan austrofašizam, kroz koji je Engelbert Dollfuss želio stvoriti pakt s Benitom Mussolinijem i ojačati Austriju. No, najvažnije — duh Beča koji je stvorio Wunderteam bio je mrtav.
Nisu to igrači znali u tom trenutku, ali i Wunderteam je bio na istom putu.
Momčad je krajem svibnja te godine u Italiju stigla izmučena i umorna svime onim što se događalo kod kuće. Duboko podijeljeno društvo ostavilo je ožiljke na momčadi. Prvenstvo, koje se igralo po knockout fazi, započeli su na tek izgrađenom Stadionu Benito Mussolini u Torinu, i to protiv Francuza. Sindelarov izjednačujući pogodak u posljednjoj minuti prvog poluvremena donio im je kasnije produžetke u kojima su teškom mukom slavili s 3-2 i osigurali sebi sudar sa starim rivalima Mađarima.
U Bologni su pred 23.000 ljudi bili bolja, ali zapisi kažu ne koliko se očekivalo dominantnija ekipa. Hans Horvath i Karl Zischek su zabili po jednom, Austrija je slavila s 2-1 i izborila polufinale protiv Mussolinijevih miljenika koji su morali igrati reprizu protiv Španjolaca (1-1, 1-0).
Polufinalnu utakmicu, koja se 3. lipnja 1934. igrala na San Siru, odgodio je kratki pljusak koji se pretvorio u potop. Teren kojeg su Talijani natrpali zemljom dodatno je bio natopljen vodom i blatnjav, upravo onako kako je odgovaralo agresivnim domaćinima. Bio je to sudar stilova u kojemu je sve išlo Talijanima na ruku — Austrijanci nisu mogli povezati svoju pas igru, valcer se potpuno raspao i bilo je to mučenje kakvo nisu prošli godinama. Pozzo je Montiju dao samo jedan zadatak — pratiti (i udarati) Sindelara. Ovaj je, kažu napisi iz tog vremena, djelovao potpuno izgubljeno i Austrija za 90 minuta nije ozbiljnije zaprijetila suparničkom golu. Štoviše, nije imala niti jedan šut u okvir.
Guaita, koji je iz argentinskog Estudiantesa godinu dana ranije stigao u Romu, postigao je jedini gol na utakmici. Tko je ustvari bio strijelac ostao je misterij: na snimci se jasno može vidjeti da je vratar Peter Platzer uhvatio loptu s obje ruke kada je Meazza natrčao na njega i srušio ga. Lopta se u blatu otkotrljala prema golu, Guaita je uklizao, nastala je gužva, a švedski sudac Ivan Eklind, koji će jednako kontroverzno suditi i finale protiv Čehoslovačke, signalizirao je pogodak.
Taj gol bio je kulminacija svega što se u Beču i Austriji događalo u posljednjih godinu dana i konačni udarac za ovu momčad. Ono što je Meisl stvarao godinama nestalo je u tih devet dana u Italiji — Wunderteam je bio mrtav.
Dvije godine kasnije Austrijanci će igrati finale Olimpijskih igara u Berlinu i izgubiti od Talijana, ali bila je to potpuno drugačija momčad od one koja je nastupila u Milanu. Usto, ona je i izgubila od Perua u četvrtfinalu, ali je utakmica poništena zbog utrčavanja navijača u teren; Peruanci nisu željeli igrati ponovno, pa je Austrija dobila priliku razigravati za medalje. Hugo Meisl je preminuo u veljači 1937., a pobjedom nad Latvijom u listopadu Austrijanci su se i službeno kvalificirali za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Međutim, do otvaranja prvenstva Austrija kao neovisna zemlja više nije postojala. Hitlerovim Anschlussom u ožujku 1938. zemlja je anektirana, a s njom i njen nogometni tim, pa je tako u Francuskoj nastupila ‘ujedinjena’ momčad pod zastavom i imenom nacističke Njemačke. Matthias Sindelar svoju je posljednju utakmicu odigrao u travnju 1938.
Prijateljski dvoboj na Prateru s Nijemcima je brendiran kao Das Anschulussspiel, ujedinjenje dviju momčadi koje je navodno trebalo završiti prijateljskim remijem. Sindelar i Karl Sesta nisu poštovali taj navodni dogovor — završilo je 2-0 za Austrijance. Sindelar je odbio igrati za Njemačku, povukao se iz nogometa i 10 mjeseci kasnije pronađen mrtav. Njegova misteriozna smrt službeno je zabilježena kao trovanje ugljikovim monoksidom.
Wunderteam je tako otišao u povijest kao jedna od najboljih momčadi svog vremena koja nije uspjela osvojiti svjetski naslov.