Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Sampaoli: Slom

Sve je kulminiralo protiv Hrvatske

Desetljeće nakon što će njegova nogometna filozofija i stil postati ne samo ‘treći put’ u argentinskom nogometu, tada donekle opterećenom svojevrsnim sukobom između bilardizma i menotizma, nego i jedna od ključnih u razvoju nogometne misli, Marcelo Bielsa je ispričao, a Jonathan Wilson u knjizi Angels with Dirty Faces prepričao, najvažniju priču o svojim sumnjama.

Godina je bila 1992. i njegovi Newell’s Old Boysi sezonu su počeli dosta slabo, a težak udarac bio je poraz 6-0 od San Lorenza na startu Cope Libertadores. Nekoliko dana kasnije Bielsa se ispričao, ustao od stola za kojemu su sjedili njegovi pomoćnici i popeo uz stepenište neuglednog hotela Conquistador u centru Santa Fea, gdje je momčad čekala prvenstvenu utakmicu s Unionom. Ušetao je u svoju sobu, okrenuo ključ u bravi, polako navukao zastore, ugasio svjetlo, sjeo na složeni krevet, stavio lice u ruke.

I počeo nekontrolirano plakati.

“Želio sam umrijeti”, kazao je Bielsa i sam svjestan da takvo nešto nije normalno. Njegova kćer je nešto ranije bila teško bolesna, tri mjeseca joj je život visio o koncu i nisu znali hoće li preživjeti; nazvao je suprugu i jednostavno pitao je li lud ako se sad ovako osjeća zbog jedne jebene nogometne utakmice. Bio je ruševina od čovjeka.

“Ali ja jednostavno nisam znao što se događa oko mene, nisam više shvaćao ništa. Patio sam kao profesionalac, kao trener, ali patio sam i kao navijač”.

Možda u onoj euforiji nitko od Hrvata i nije bio svjestan toga, ali prošlog četvrtka u Nižnjem Novgorodu uživo smo gledali kako jedan čovjek prolazi kroz sve to u živom prijenosu. U njegovom slučaju nije bilo hotelske sobe, nije bilo zastora, nije bilo prekidača za svjetlo. Nije bilo bijega od milijuna očiju na njegovim leđima. Još nakon onog na toliko mnogo razina bizarnog voleja Ante Rebića, Jorge Sampaoli hodao je gore-dolje uz aut liniju i, kako je vrijeme prolazilo, počeo se pretvarati u ruševinu od čovjeka.

Ono što smo u Sampaolijevom Čileu nazivali organiziranim kaosom, u Argentini se pretvorilo u potpuno nekontrolirani kaos u kojemu se ne zna tko pije, a tko plaća

U svakom sljedećem kadru u kojemu ga je redatelj ulovio, Sampaoli je djelovao kao izgubljen — djelovao je stariji, umorniji i kao čovjek koji ne zna što da radi. Izmjene koje je pravio bile su tek da kaže nešto, da uradi nešto, iako ni sam nije znao što ni zašto. Na kraju je stajao tamo, trljao ćelavu glavu kao tužni Aladin koji uporno pokušava dozvati duha iz lampe, a u očima su mu se caklile suze. Kraj je dočekao pobjegavši u svlačionicu; ne bi me čudilo da je utrčao u toalet i počeo nekontrolirano ridati i plakati.

Jorge Sampaoli bio je čovjek kojemu više ništa nije jasno, koji nije znao što se to oko njega događa.

Ono što je uslijedilo bilo je manje-više očekivano. Čitava Argentina vidjela ga je — naravno, uz Lionela Messija — kao glavnog krivca, kao kapetana koji je Titanic nasukao na veliku santu leda, kako su, pomalo i nepravedno je još jednom podcjenjujući, nazvali Hrvatsku. Sampaoli je doslovno tražio milost, a postao je neprijatelj broj 1, ali i tema apsolutno svakog medija u svijetu. Preko noći je čovjek koji je s Čileom oduševio nogometni planet i prije tri godine bio najbolji trener svijeta postao totalna neznalica, nogometni analfabet i kompletni idiot.

Kako je to uopće moguće?

Priča o njegovom usponu prepričavana je mnogo puta. Ne pretjerano talentirani veznjak koji je tako rijetko koristio desnu nogu (i ruku) da su ga svi poznavali po nadimku El Zurdo, što bi u slobodnom prijevodu značilo ljevak, karijeru je završio nakon dvostrukog loma noge još kao 19-godišnjak. Ogromnu strast koju je imao prema nogometu prenio je zato na trenerski posao. Za početak je radio u lokalnim klubovima u rodnoj Casildi, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Rosarija, u kojemu je rođen Bielsa. Nikada nije skrivao da mu je od početka uzor bio El Loco, a izigravavši luđaka i dobio je prvi ozbiljniji posao. Nakon što je u jednoj utakmici isključen, popeo se na obližnje drvo i davao instrukcije svojim igračima. Vidio je to Eduardo Jose Lopez, predsjednik Newell’s Old Boysa i dao mu posao u drugoj momčadi. U to je vrijeme Sampaoli još uvijek radio za šalterom u banci i svaki dan vozio tih 50-ak kilometara na trening i natrag, jer morao je nečim plaćati račune — posao trenera bio je hobi.

Međutim, preko manjih klubova u Peruu, Čileu i Ekvadoru Sampaoli je 2010. preuzeo Universidad de Chile, s kojim je osvojio dvije tamošnje Aperture i jednu Clausuru, da bi 2011. odveo momčad do neočekivane titule pobjednika Cope Sudamericane. U to je vrijeme čileanska reprezentacija tražila izbornika — Claudio Borghi nije bio u stanju napraviti rezultat na temeljima koje mu je ostavio, naravno, Marcelo Bielsa, a kada su El Loca pitali tko je njegov legitimni nasljednik spomenuo je samo jedno ime, ono Sampaolijevo.

“Nije on nikakav moj sljedbenik, Jorge Sampaoli je bolji trener od mene”, kratko je objasnio Bielsa.

Uskoro su pohvale za Čile dolazile iz usta svakog nogometnog hipstera, a nije trebalo dugo da La Roja postane i ozbiljan mainstream. Sampaolijev pristup bio je klasični bielsistički, s visokim i agresivnim presingom, mnogo trke i borbenosti i napadom po bokovima. Ali nije se Sampaoli držao nikakvih pravila i normi, nego potpuno suprotno; njegov nogomet bio je razmišljanje izvan zadanih okvira. Jorge je pragmatik koji je bio u stanju pronaći savršenu ravnotežu i prilagoditi momčad potrebama utakmice i suparnika koje je detaljno i konstantno analizirao. Dan i noć prije finalne utakmice Cope Americe 2015. proveo je u svojoj hotelskoj sobi proučavajući isključivo igru Lionela Messija — Čile je u tom finalu u potpunosti neutralizirao najboljeg argentinskog igrača i osvojio prvi trofej u povijesti.

Nakon toga je nešto manje od godinu dana proveo u Sevilli, s kojom je kroz prvenstvo izborio Ligu prvaka, a u Europi prošao skupinu iste, a onda je došao poziv koji se ne odbija. Sampaoli je oduvijek sanjao da vodi Argentinu, a Argentina je nakon dva već potrošena izbornika u slabim kvalifikacijama trebala spasitelja i veliko ime. Ideja i cilj bili su zajednički — postati svjetski prvak — a projekt je trebao napisati i u djelo sprovesti Sampaoli.

Ali u nogometu stvari nikada nisu samo crne i bijele.

Sampaoli ustvari nije imao nikakvu novu niti revolucionarnu ideju. On je već bio dokazan trener na reprezentativnom nivou i svoj postojeći plan htio je primijeniti na Argentinu. No, problem s njegovim i bielsističkim nogometom je taj što on ne odgovara svima i što mu treba poseban tehnički i psihološki profil igrača da bi funkcionirao. A taj profil Argentina — nema. Sampaolijev nogomet traži pokretne i brze defenzivce te agresivnu i maksimalno posvećenu prednju liniju koja je u stanju držati visoki presing. Argentina nema nijedno ni drugo. Nije to momčad u kojoj svi ginu jedni za druge; ona je potpuna suprotnost tome.

Za godinu dana na kormilu ove reprezentacije Sampaoli ne samo da nije uspio pronaći Plan B, nego ni konkretan Plan A, a nije uspio ni formirati pravu momčad. U 13 utakmica startao je 13 različitih postava, često mijenjajući formaciju. Prilagođavao je momčad Messiju i Messija momčadi, probao je unutra ugurati sve najveće zvijezde, ali i češće praviti ekipu oko onih kojima imena nisu najzvučnija i najpoznatija. Ništa od toga nije funkcioniralo — dijelom zbog njegove tvrdoglavosti i lutanja, dijelom zbog igrača koji nisu bili dovoljno posvećeni zajedničkom cilju. Rezultati su bili prosječni, igra ne pretjerano dobra, atmosfera sve lošija i Sampaoli se polako gubio.

Uza sve to, činjenica je da je i argentinski nogomet u velikoj organizacijskoj krizi. Savezom zemlje koja usto i dalje nije izašla iz ekonomske krize čeličnom je šakom 35 godina vladao kontroverzni Julio Grondona, koji je 2014. preminuo. Kako to obično biva s diktatorima, s njegovom smrću na površinu su izronili svi klanovi i njihovi šefovi koji su tražili svoje mjesto pod suncem — u tri godine savez ima trećeg predsjednika i trećeg izbornika, a rat za prevlast je daleko od gotovog i sve ono što se događa u Rusiji bit će nekome sjajan adut, a nekome veliki minus u toj borbi.

Tako se ono što smo u Sampaolijevom Čileu nazivali organiziranim kaosom, koji je djelovao savršeno za tu momčad i taj mentalitet, u Argentini pretvorilo u potpuno nekontrolirani kaos u kojemu se ne zna tko pije, a tko plaća. Sve je kulminiralo u četvrtak protiv Hrvatske. Izbornik je tu važan, ali tek jedan kotačić koji ne funkcionira i koji ovaj na oči sasvim solidan stroj čini neupotrebljivim.

Onog dana kada se Bielsa zatvorio u svoju hotelsku sobu i nekontrolirano plakao, u suštini se pitao isto ono što se i Sampaoli pita od trenutka kada je Rebić zašio onaj volej u mrežu. Nije stvar samo u porazu; stvar je ustvari u mnogo važnijem, egzistencijalnom pitanju — je li njegova ideja i jedna čitava nogometna filozofija pogrešna? Bielsa će kasnije priznati da mu je za izlazak iz krize trebala potvrda i da ju je dobio nakon što je zajedno s momčadi revidirao kompletan projekt i pristupio mu drugačije, evoluirajući vlastitu ideju i filozofiju, koja se na kraju prometnula u jednu od najvažnijih u modernom nogometu.

Današnja utakmica s Nigerijom, i sve ono što bi poslije nje moglo uslijediti, za ruševnog Sampaolija će biti ispit kakav je Bielsa prošao u sezoni koja je uslijedila i u kojoj je Newell’s Old Boys na kraju osvojio Clausuru te igrao finale Copa Libertadores. Međutim, on se za razliku od Bielse već dokazao na najvećoj razini. Zato možda za njega improvizacija — u kojoj igrači imaju glavnu riječ, pa možda čak i odlučuju — ovaj put ne upali, možda svoju potvrdu bude morao tražiti negdje drugdje, pa možda čak on nikada ne pronađe izlaz kakav je pronašao njegov uzor i možda njegova karijera s Rebićevim golom krene silaznom putanjom.

Ali to neće promijeniti činjenicu da Sampaoli, jasno, nije nikakav nogometni analfabet ni budala — njegova ideja jednostavno u ovom trenutku i u ovoj momčadi ne funkcionira.