Željezničarovi nogometaši odavno su bili na stadionu, sjedili u svlačionici i čekali što će se dogoditi. Pucnjevi su se s vremena na vrijeme čuli još od jutra, bili su sve češći i češći. U gostujućoj svlačionici, jednako prestrašeni, sjedili su nogometaši beogradskog Rada. Oko stadiona se vrtilo par stotina Željinih navijača, jedan dio njih je već ušao na tribine.
Bila je nedjelja, 5. travnja 1992. i na rasporedu je bilo 26. kolo prvenstva Jugoslavije u nogometu. Pet minuta do 15 sati, 45 minuta prije početka utakmice u trenutku kada su se igrači spremali izaći na zagrijavanje, započelo je granatiranje i stravična pucnjava. Meci su lupali po krovu Grbavice, navijači su se panično razbiježali, a uskoro su i igrači poslani kućama.
Počeo je rat.
No, zašto se uopće tih dana u Sarajevu i Bosni i Hercegovini igrao nogomet? Logično je to pitanje koje nogometni navijači, pogotovo oni u Hrvatskoj, često postavljaju. Jugoslavija se već odavno i službeno raspala, rat u Sloveniji bio je završen, neovisna Hrvatska je vodila borbu za Vukovar, pa za Dubrovnik (u kojoj je napadnuto i Ravno u BiH), a dobar komad Bosne i Hercegovine je bio u vanrednom stanju, pod barikadama i oružjem. Republika Srpska je već bila formirana, u Hercegovini je proglašena HZHB, a Bosna i Hercegovina je nakon referenduma bila na putu međunarodnog priznanja.
Neki su ostali u svojim domovima, neki se pridružili obrani kućnih pragova. Neki su završili u logorima, neki nisu preživjeli, neki nikada nisu pronađeni
Međutim, odgovor je poprilično jednostavan i jednako logičan — bosanskohercegovački klubovi i nogometaši nisu imali nikakav izbor.
Kada je 16. lipnja 1991. na devet stadiona širom tada još uvijek službeno zajedničke zemlje odsviran kraj utakmica posljednjeg kola prvenstva Jugoslavije, svima je bilo jasno da ništa više neće biti isto. Od samog početka bila je to čudna sezona — započela je tjedan dana nakon što je skandalom završena prethodna. Sarajevo je ispalo iz lige porazom od Dinama za zelenim stolom u utakmici koja je prekinuta nakon što je sudac pogođen u glavu, ali onda je Savez promijenio odluku i zakazao novu utakmicu, samo tjedan prije nove sezone. Sarajevo je tu slavilo i osiguralo ostanak, ali se onda žalio Velež koji je posljedično naknadno ispao, pa je liga kompromisno i nakaradno proširena na 19 klubova.
Bila je to sezona u kojoj je Dinamo izborio Europu (što je, između ostalog, u posljednjoj domaćoj utakmici sa Željom proslavilo 40.000 ljudi), Hajduk igrao loše (njega je u posljednjoj utakmici protiv Rada gledalo tek par stotina ljudi) ali osvojio kup, Osijek držao sredinu ljestvice a Rijeka se borila za ostanak u ligi koji je potvrdila tek u posljednjem kolu pobjedom nad Partizanom. Bilo je i budali jasno i to da je raspad Jugoslavije i neizbježni rat pred vratima, ali nogomet se igrao — isključimo li događanja na tribinama i oko njih — relativno normalno. Hrvatski su klubovi tada, kao i bosanskohercegovački godinu dana kasnije, bili prinuđeni igrati iako je još u veljači hrvatski sabor donio Rezoluciju o razdruživanju.
I nakon demonstracija u Beogradu i sukoba na Plitvičkim jezerima, nakon ubojstva policajaca u Borovu selu, referenduma, smotre ZNG u Kranjčevićevoj, hrvatski klubovi su i dalje igrali nogomet u Jugoslaviji, svjesni da je to jedini način zadrže igrače, legalno ih transferiraju, dobiju priliku igrati u Europi, ali i stvore preduvjete da u jednom trenutku započnu s odigravanjem hrvatskog prvenstva. Podrška ideji i razvoju događaja nije bila upitna — štoviše, na stadionima i u nogometu je bila jako glasna — ali igrati se moralo.
https://www.youtube.com/watch?v=qQSg35hp1E8&feature=youtu.be&fbclid=IwAR0VDlxnfK14-cGf6UhXOcXPMCcMxqy_smhc5Dqt1a0W2OGrwew6bj-FmWM
U sličnoj situaciji našli su se klubovi iz BiH i njihovi igrači 10 dana nakon završetka posljednje zajedničke sezone.
Igrači iz Hrvatske su još u svibnju odigrali zadnju utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije, onu protiv Farskih Otoka, a klubovi su odlučili da neće nastupati u novoj sezoni lige. Ždrijeb je održan u Hotelu Jugoslavija u Beogradu, a imena Željezničara, Sarajeva, Veleža, Slobode i Borca našla su se među 18 klubova sudionika. Zanimljivo, među njima je bila i ljubljanska Olimpija, koja je odustala tek kada se nije pojavila u Beogradu na utakmici protiv Partizana u prvom kolu, pa ju je zamijenila Sutjeska iz Nikšića.
BiH je kao republika bila na raskrižju. Njena demografska specifičnost i multikulturalnost značili su da želja za samostalnošću nije bila unisona— iz današnje perspektive gledano, to je blago rečeno — i da svaka odluka ima ogromne posljedice. U ljeto 1991. još uvijek nije bio jasan službeni status Jugoslavije, kao ni Hrvatske i Slovenije kao neovisnih zemalja, pa su se BiH klubovi i sami nogometaši našli u pat poziciji. Da bi opstali i imali priliku trenirati, igrati i natjecati se, htjeli-ne htjeli morali su biti dijelom tada za njih još uvijek službenog natjecanja, krnje jugoslavenske lige.
To što su klubovi dolazili iz najvećih sredina značilo je da su momčadi bile najbolje moguće preslike specifičnosti situacije u kojoj se Bosna i Hercegovina našla. U toj Željinoj momčadi — koja se te sezone borila za ostanak i koja je zbog neslaganja s trenerom štrajkala, pa su neke utakmice igrali juniori — bili su i Rade Bogdanović, Sead Kapetanović, Simo Krunić, Suvad Katana, Veldin Karić i Mario Stanić. Krajem listopada 1991., u jeku rata u Hrvatskoj, opsade Vukovara i Dubrovnika, na Grbavici su dočekali mostarski Velež s Mehom Kodrom, Zdenkom Jedvajem, Nikolom Jokišićem, Slavenom Musom, Bakirom Beširevićem i budućim hrvatskim izbornikom Zlatkom Dalićem. Željo je pred 2.000 ljudi slavio 4-1, a tri gola postigao je Stanić.
“Iz današnje perspektive to zvuči naivno, ali mi zaista jesmo pokušavali misliti samo na nogomet”, objašnjava Haris Alihodžić, danas trener u Željezničarovoj omladinskoj školi koji je bio u Željinu sastavu protiv Veleža, a i tog 5. travnja jedan od igrača koji se trebao naći u početnih 11 protiv Rada. “Nismo vjerovali da će se sve te ružne stvari desiti i nama. Čak i ako si vidio i znao da ništa od toga nije u redu, jednostavno si se nadao da će se sve završiti dobro”, dodaje.
“Tih dana su se dešavale demonstracije za mir, a te nedjelje je bilo najviše ljudi na ulicama, ušli su u parlament, doslovno se borili za mir. Sve je to dolazilo do nas igrača, naravno, ali čak i tada smo se pokušavali fokusirati na utakmicu. Iz naše stalne baze u hotelu Bristol otišli smo na stadion i okolo su bile barikade, ljudi s oružjem, dugo nam je trebalo da se probijemo, iako je stadion jako blizu. Svi smo bili u šoku, ali uvjeravaš sebe da će sve biti u redu i da razmišljaš o utakmici.”
Ali ništa više nije bilo isto.
Sporadična pucnjava koju su čuli bili su hici iz snajpera prema masi civila koja se s platoa ispred Skupštine BiH kretala prema Grbavici. Otprilike u isto vrijeme dok su igrači u svlačionici na stadionu čekali početak utakmic,e samo dva kilometra dalje, na Vrbanja mostu, ubijene su Suada Dilberović i Olga Sučić. Žestoka pucnjava koja je uslijedila bio je napad srpske vojske na policijsku školu na Vracama. Sutradan, 6. travnja 1992., BiH je međunarodno priznata i započela je blokada glavnog grada, ali i agresija na cijelu zemlju.
https://www.youtube.com/watch?v=GENqxqS0pLE&feature=youtu.be&fbclid=IwAR0Y0225r3uHvccWv6DMHvQt78es8z25nxV_TkVXKSa0yeUmUTej9jypCGs
FK Sarajevo je tog vikenda svoju posljednju utakmicu odigralo na beogradskoj Marakani, gdje je izgubio od europskog i svjetskog prvaka, Crvene Zvezde. Velež je na penale dobio Spartak u Subotici. Igrači se nisu mogli vratiti u Mostar, pa su avionom preko Podgorice i autobusom do Bijelog brijega došli tek dva dana kasnije. Razdužili su opremu i nikad više nisu ušli na svoj stadion. Sloboda je slavila u Zemunu, a Borac dobio Sutjesku kod kuće.
Jedino će Banjalučani nastaviti prvenstvo Jugoslavije. Utakmice Veleža, Sarajeva i Slobode registrirane su službenim rezultatom 3-0 jer se ekipe nisu pojavile. Prema propozicijama, jedini Željezničar nije odigrao 50 posto utakmica proljetnog dijela, pa su njegovi rezultati izbrisani.
“Mi smo kao ekipa vrlo brzo izašli iz Sarajeva i došli u Beograd”, objašnjava Alihodžić. “Ivica Osim je sve organizirao. Bili smo smješteni u Hotelu Mladost, trenirali smo na obližnjem terenu, ponekad i na JNA. Svi smo pokušavali ostati u formi i pronaći klub. Kako je tko nalazio angažman, tako je odlazio. Nitko se nije zadržao dugo”.
Ivica Osim će ostavku na izborničku dužnost podnijeti 23. svibnja. Stanić, u trenutku prekida prvenstva zajedno s Darkom Pančevom njegov najbolji strijelac, dogurati će do Zagreba i HAŠK Građanskog, a onda preko njega i do Španjolske, Italije i Engleske, te zaigrati za Hrvatsku. Bogdanović je otišao u Koreju, zatim Japan, a onda i u Atletico Madrid. Katana je završio u Belgiji, Kapetanović preko niželigaša u Wolfsburgu i Borussiji Dortmund. Karić je navodno zaglavio na Palama i jedva izvukao živu glavu, pa preko Novog Sada došao do Marsonije; kasnije će postati legenda HNL-a. U Varaždinu će završiti Dalić, koji je iz Mostara otišao u rodno Livno, a onda preko Splita stigao do Varteksa i puno kasnije (zamalo) krova svijeta.
Svaki je nogometaš imao svoju priču, svoju sudbinu. Netko ljepšu, netko ružniju.
Veliki broj nogometaša iz BiH klubova svih rangova završio je u Hrvatskoj i napravio ime u HNL-u; dio njih u srpskim klubovima, a oni najsretniji pronašli su angažmane u inozemstvu. Neki su ostali u svojim domovima, neki se pridružili obrani kućnih pragova. Neki su završili u logorima, neki nisu preživjeli, neki nikada nisu pronađeni. Klubovi, i veliki i mali, su se gotovo ugasili i nisu imali baš nikakvu korist od transfera koje su igrači pravili. Doduše, ratni profiteri su i u nogometu vidjeli priliku, pa je dio novca završio na privatnim računima. Infrastruktura je, kao i čitava zemlja, potpuno razrušena, čitave generacije nogometaša su otišle i nogomet u BiH se zapravo nikada stvarno nije oporavio.
Krvavi travanj na kraju je razbio sve iluzije. Nogomet se, kao privid normalnog života i nade u bolje sutra, igrao se do zadnjeg dana. Do trenutka kada je doslovno upucan.
https://www.youtube.com/watch?v=QxfolxIBNVg&feature=youtu.be&fbclid=IwAR3HDn51OeiYEsSAQ9tcvSqDDunXTTIrFoCP1s4JRwuDWLXz1euEV44V2CE
