Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Kako propadaju Igre

…i ima li nade za budućnost ZOI?

Koliko ste vremena u posljednjih 10 dana proveli gledajući natjecanja s XXIII Zimskih olimpijskih igara kojima je trenutno domaćin južnokorejski Pjongčang?

Dok ovo pišem, na Eurosportu se vrti program u kojem Aksel Lund Svindal detaljno objašnjava svoju zlata vrijednu i 1:40.25 dugu utrku u muškom spustu. Zavoj po zavoj, skok po skok, sekundu po sekundu, s velikim osmjehom na licu, sve do same završnice i ulaska u cilj. Ondje je u krupnom kadru dominirala crvena boja kojom su obojene prazne stolice na tribinama, a Svindal je ulazak u cilj opisao kao ”a little bit strange”.

Olimpijsko zlato pred praznim i nijemim tribinama.

Organizatori nas zato svaki dan pokušavaju uvjeriti da trebamo vjerovati njima, a ne vlastitim očima – tvrde da su do danas gotovo dostigli očekivanja i da su prodali skoro 90 posto raspoloživih ulaznica, a da je većina događaja potpuno rasprodana. Ipak, dvorane i borilišta su više prazna nego puna, a interes među Korejcima – osim za nacionalni sport brzo klizanje – minoran. Nema ni velikog broja turista, ako ne uključujemo obitelji sportaša, jer Koreja je malo kome na ruku, pa nije nikakvo čudo da organizatori od volontera zahtijevaju da se presvuku i popune mnogobrojne prazne sjedalice.

Mnogo bolje ne izgledaju ni televizijske brojke. Najozbiljnije tržište je ono američko, a NBC – koji se usto, čini se, maksimalno trudi frizirati gledanost, prošlog je utorka u prime timeu imao jedva 20 milijuna gledatelja, što je za 36 posto manje nego u isto vrijeme u Riju. Čak i u odnosu na Soči brojke izgledaju loše: u prvih je pet dana Igara gledanost bila manja za 14 posto, a NBC je u svim prijenosima zajedno dosad navodno imao manju gledanost nego što ju je u isto vrijeme imao Weather Channel.

Olimpijski stadion, na koji je potrošeno oko 78 milijuna dolara, služi samo za otvaranje i zatvaranje Igara. Nakon toga će biti srušen

Vremenska razlika s Azijom jest problem, ali ne i najveći – tradicionalna TV publika jednostavno nema interesa za gledanjem većine sportova koji se nude na Olimpijskim igrama i smatra ih u najboljem slučaju egzotičnima. Usto, na velikim tržištima veliki dio prijenosa radi se na pay TV-u ili streamingu koji se plaća, što dodatno odbija mlađu publiku. Dakako, situacija u zemljama s većom tradicijom u zimskim sportovima je nešto bolja, ali generalno ljudi širom svijeta dijele isti odgovor na pitanje s početka teksta. Jako malo ili nikako. I opet, to je očekivano – očekuju to organizatori, očekuje MOO, očekuju i televizijske kuće i zato otkup TV prava za ljetne igre i jest uvjetovan otkupom i zimskih.

Jer očigledno je da su Zimske olimpijske igre u velikim problemima.

I nije to prvi put da je takva situacija za olimpijski pokret. Sredinom 1980-ih Međunarodni olimpijski odbor našao se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Nakon što se 1972. dogodio krvavi München i nakon što je 1976. Montreal – koji je bojkotiralo ukupno 24 zemlje – doslovno bankrotirao, moskovske se Igre bile žrtva hladnog rata koji je bio na svom vrhuncu. Za ljetne Igre 1984. MOO tako nije imao niti jednog jedinog kandidata, sve dok Amerikanci nisu uzeli stvar u svoje ruke i organizirali Igre u Los Angelesu.

Uže koje su Ameri bacili davljeniku s druge strane je imalo i vrlo važan uvjet, a to je da organizator ima pravo na kompletnu zaradu od TV prava. Istočni blok uzvratio je bojkot, Igre su bile polovične, ali su ljude u Lausannei donekle naučili osnovama sportskog biznisa budućnosti i načinima da se vrhunski sport pretvori u vrhunsku zaradu. Trebala im je promjena, trebala im je revolucija i pronašli su način kako je provesti. Vrhunac je došao u Barceloni, gdje je kroz Dream Team ustvari predstavljen i koncept Ljetnih olimpijskih igara budućnosti, na kojima su ulogu zvijezda konačno mogli preuzeti profesionalni sportaši i MOO-u donijeti ne samo zvjezdanu prašinu, popularnost i vratiti važnost olimpijskog pokreta, nego i ogromnu zaradu u tada gotovo praznu blagajnu.

Za to su vrijeme Zimske olimpijske igre igrale svoju ulogu mlađe i neiskusne sestre koja tek treba doživjeti svoje najbolje dane. Bilo je to mnogo skromnije natjecanje od Ljetnih igara, natjecanje koje su mogli organizirati gradovi poput Sarajeva ili Albertvillea zbog činjenice da je bilo fokusirano na manju skupinu sportova i imalo jasnu određenu ciljnu skupinu. Međutim, bilo je jasno i to da popularnost zimskih Igara kopni poput snijega u proljeće, pa su u MOO pokušali iskopirati sustav s kojim su već imali iskustvo.

Prvo je promijenjen ritam održavanja kako se igre ne bi održavale iste godine kao i ljetne, ali prava revolucija stigla u Naganu. Ondje su prvi put nastupile hokejaške momčadi sastavljene od igrača iz NHL-a, koje su trebale biti zimska (i na više zemalja raspoređena) verzija NBA Dream Teama, ali ispostavilo se da to nije bio ključni trenutak. Naime, tada je prvi put kao zimski sport predstavljen snowboard – ekstremni sport u razvoju koji je doslovno spasio zimske olimpijske igre.

Olimpijskim igrama trebala je svježa krv, mlada i drugačija publika, a takvu su dobili upravo kroz ovaj sport. U to je vrijeme snowboard uživao veliku popularnost, pogotovo u Sjedinjenim Državama te kasnije u Aziji, ali i među mlađom populacijom, pa je preko noći narasla i popularnost Igara. Nije trebalo dugo da snowboard apsolutno zagospodari zimskim olimpijskim tržištem – u Sočiju je bio gledaniji od svih alpskih disciplina, a nema sumnje da će tako biti i u Pjongčangu.

Međutim, još od prvog dana u Naganu bilo je jasno da su stvari stavljene na pogrešne temelje i da vode u propast.

Međunarodni olimpijski odbor organizacija je koju pokreće pohlepa i čiji čelni ljudi ne vide dalje od svojih debelih novčanika i bankovnih računa. Oni su u međuvremenu vratili kontrolu nad većinom prihoda od TV prava i sustav po kojemu funkcioniraju pretvorili u začarani krug. Izuzetno je to zatvorena organizacija, koja ne odgovara nikome i čija je financijska bilanca poslovna tajna. U nedavnom istraživanju o transparentnosti 30 najvažnijih svjetskih organizacija, među kojima su i UN, NATO i FIFA, MOO je zauzeo posljednje mjesto. Sustav je ustvari jednostavan, isproban i kod nas – sve nacije imaju pravo glasa, ali se u većini malih zemalja nacionalni olimpijski odbori financiraju isključivo od sredstava krovne organizacije, što ih čini savršenim biračkim tijelom.

MOO želi imati apsolutnu kontrolu nad svim što se povezuje s Olimpijskim igrama i to je prvi veliki problem za ZOI. On je upravo očit na primjeru snowboarda – kada je 1998. prihvaćen kao revolucionarni sport, MOO je organizaciju prepustio FIS-u, koji o snowboardu nije znao ništa. Sport je tako dobio nekoliko različitih organizacija i gomilu nepovezanih natjecanja u olimpijskom ciklusu, ali i jako malo novca od MOO-a. Rezultiralo je to razvodnjavanjem kvalitete i interesa za ovaj sport generalno te gotovo uništilo potencijal snowboarda kao nositelja budućnosti ZOI.

Potreba za kontrolom i naprosto pohlepa stvorili su i drugi veliki problem koji danas imaju zimske olimpijske igre. U Lausannei su nastavili prepisivati isti koncept koji su 1990-ih iskoristili za snowboard kako bi privukli millennialse i mladu publiku. U ovo vrijeme sarajevska olimpijada već je bila gotova, obzirom da je na njoj bilo 1.272 sportaša na 39 natjecanja u šest sportova i 10 disciplina, dok Pjongčang ima 2.914 sportaša na 102 eventa u 15 sportova. Princip je jasan: što više sportova, to veća gledanost i skuplja televizijska prava, što znači više novca za MOO.

Samo što to baš i nema logike. Ne kada su u pitanju zimski i još ekstremni sportovi koji u principu imaju limitiranu publiku.

Takav je pristup stvorio kontraefekt: ne samo da se dodatno razvodnila kvaliteta i da se izgubilo na sportskoj i društvenoj važnosti zimske Olimpijade, nego je ona postala sama sebi opterećenje te financijski i infrastrukturno naprosto neodrživa. Gradovi poput Sarajeva, Chamonixa ili Lillehammera više ne mogu ni sanjati o organizaciji Igara jer su one postale preglomazne i preskupe – idući će domaćin biti Peking, i to nakon što je imao samo slabi kazahstanski Almaty kao protukandidata. Krakow, St. Moritz i München imali su referendum na kojemu su građani glasali protiv, Stockholm i Barcelona povukli su se bez referenduma, dok je Lviv odustao zbog situacije u zemlji. Najduže je izdržalo Oslo, ali je tamošnja Vlada odlučila da 5,4 milijarde dolara, koliko je bio planirani budžet za Igre, može potrošiti mnogo pametnije.

Iz norveške kandidature otkrili su i to da je MOO pored ogromnih financijskih i infrastrukturnih zahtjeva imao i dodatne uvjete, poput ekstravagantnog prijema kod kraljevske obitelji ili besplatnog pića te usluge vozača i luksuznih automobila za sve njegove članove. Takvo što je odbijeno, a jasno je da na takve uvjete mogu pristati samo zemlje koje pretjerano ne mare za troškove, poput Putinove Rusije (Soči je koštao više od 50 milijardi dolara!) ili Kine.

Korejci su za Pjongčang planirali oko devet milijardi dolara, a procjenjuje se da će potrošiti gotovo 13. U isto vrijeme neće dobiti ništa – otprije je dokazano da OI kratkoročno imaju zapravo negativni učinak na turizam, a infrastruktura će biti neupotrebljiva. Olimpijski stadion, koji je izgrađen za tri godine i na koji je potrošeno oko 78 milijuna dolara, služi samo za otvaranje i zatvaranje Igara. Nakon toga će biti srušen. Čitava regija ima oko 40.000 stanovnika, pa je jasno da će i ostali novosagrađeni objekti biti nikako ili malo korišteni, barem ne u sportske svrhe.

No, što je rješenje za budućnost? Jesu li Zimske olimpijske igre izgubile utrku s vremenom i postale suvišne?

Malo tko još želi organizirati preskupo i preglomazno natjecanje, a sve manje ljudi ga i gleda. Svojevrsni hibrid ekstremnih i zimskih sportova trebao je privući mladu i novu publiku, ali pretvorio se u organizacijski i marketinški kaos iz kojeg tvrdoglavi birokrati nisu izvukli pouke. I koji se očigledno našao pred zidom koji ne može srušiti još jedna mladalačka revolucija te uvođenje novih sportova i disciplina. I zato, možda mu jedino preostaje da implodira – smanji opseg, probere najgledanije sportove, fokusira se na manju ciljnu skupinu i konačno vrati kontrolu i zaradu organizatorima, gradovima i publici.

Da se naprosto vrati korijenima.