Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Kako su Bosanci izmislili nogomet

Kaos i nebuloze o ranoj povijesti loptanja u BiH

Prije nekoliko mjeseci sasvim slučajno sam, lutajući bespućima internetskih prostranstava, naletio na knjigu Fudbalska takmičenja južnih Slovena 1873-1941 autora Nebojše Jakovljevića. Jedna je to od rijetkih publikacija napisana na nekom od jezika razumljivim narodima nastanjenim na prostorima bivše Jugoslavije — ako ovo nije politički korektno, ne znam što jest — čiji se autor uopće usudio baviti nogometnom poviješću tog dijela Europe. I, ma koliko to bizarno zvučalo, nije to dakako nikakvo čudo. Danas pisati bilo što o povijesti ovih prostora automatski znači i uvlačenje u dnevno-političke teme te vječite rasprave o tome ne samo li je starija koka ili jaje, nego i čija je ustvari koka, a čije jaje.

Ne znam previše o povijesti ali, iz onih osnovnih školskih lekcija kojih se sjećam kroz maglu, stvari je Herodot zamislio poprilično jednostavno. Kako joj i samo ime kaže — historija: znanje stečeno slušanjem i raspitivanjem — trebala bi biti znanost koja istražuje i proučava prošlost ljudskog društva. Herodotovu ideju malčice kasnije dodatno je unaprijedio njemački povjesničar Leopold von Ranke svojom tvrdnjom wie es eigentlich gewesen, po kojoj zadaća povijesti nije da sudi ili poučava, nego da stvari objektivno prikaže onakve kakve su zapravo bile i kako su to događaji međusobno povezani.

Međutim, problem takvih teoretičara povijesti koji bi da stvari gledaju objektivno je ona starinska po kojoj su pobjednici ti koji pišu historiju. I povijest. U slučaju Balkana — ili, ako baš hoćete, jugoistočne Europe u koju spadaju, između ostalih, i Hrvatska i Srbija i između njih nabijena moderna Bosna i Hercegovina — nikada niti jedan rat uistinu nije dovršen. Uvijek se vidimo negdje dogodine. I svaki od njih, ili taj jedan konstantni bez završetka, ima i više nego dovoljno pobjednika za nekakvu svoju verziju ‘objektivne’ povijesti. Ovdje objektivnost, činjenice i provjeravanje izvora ne igraju neku ulogu niti imaju bilo kakvu važnost. Sve što je za modernu povijest i povjesničare naših krajeva — naravno, čast izuzecima — važno dokazati je to da smo mi ovdje bili prije njih i da smo oduvijek bili oličenje dobra, a oni preko puta, na ovaj ili onaj način, predstavljali zlo.

Nogomet, naravno, nije nikakav izuzetak.

To da je povijest loptanja na prostorima bivše Jugoslavije ne samo izuzetno zanimljiva tema, nego i jako važna za povijest nogometa uopće, fakat je kojeg nitko ne može pobiti, ali i fakat koji mi ne cijenimo dovoljno. Međutim, međusobna mržnja koja automatski proizvodi i nezdravo nadmetanje i nogomet i njegovu povijest pretvorila je, kao i sve drugo, u poligon za pseudopovjesničare i krivotvoritelje historije i događanja još otkako je Franjo Bučar u svoju putnu torbu u Stockholmu spakirao i Pravila nogometne igre. Specifičnost Bosne i Hercegovine — ovu sam frazu ovdje upotrijebio barem stotinu puta — je, naravno, i od njene nogometne povijesti napravila potpuni cirkus i danas je to zemlja o čijim nogometnim počecima ne znamo gotovo ništa. Barem ništa provjereno.

No, što kaže danas službena povijest? Bilo bi vjerojatno i sasvim dovoljno reći da je službena internetska stranica Nogometnog saveza BiH čitav razvoj nogometa između zapisa o prvoj lopti u ovoj zemlji do kraja Drugog svjetskog rata nabila u čitave 72 riječi. Dakle, 72 riječi o 42 godine loptanja Bosanaca i Hercegovaca bilo bi dovoljno sramotno da i veći dio od tih 72 riječi nije potpuno pogrešan ili neargumentiran, što jest.

Tako NSBiH tvrdi da je prva lopta donesena u Mostar 1908. i da se nogomet počeo igrati tada, te da su već te iste godine u BiH održana i prva natjecanja. U isto vrijeme u registru klubova koji se natječu pod ingerencijom tog istog Saveza uredno stoji da je najstariji klub HŠK Zrinjski osnovan u Mostaru još 1905. godine. Što bi u praksi značilo — znam da ste i sami to shvatili, ali hajde da to kažemo naglas — da je prema službenoj povijesti u Mostaru osnovan nogometni klub tri godine prije nego je u grad stigla prva nogometna lopta. Progresivnije od toga — što ono kažu, da ga seksualno općiš — ne može!

Jakovljević u svojoj knjizi govori o organiziranim natjecanjima u bivšoj Jugoslaviji, što jasno uključuje i prostor Bosne i Hercegovine, ali onih ozbiljnih, očekivano, nije ni bilo do nekoliko godina iza završetka Prvog svjetskog rata. Međutim, za razliku od većine dosadašnjih knjiga, on u uvodu svoje navodi i kako prvo spominjanje loptanja u bosanskim krajevima seže još u 1878.. I to nije teško ni provjeriti; izvor mu je Sir Arthur Evans, engleski arheolog i kasnije dopisnik Manchester Guardiana s Balkana te njegova knjiga Illyrian Letters u kojoj opisuje posjet ustanicima u Bosni s kojima, pored drugih sportova, igra i “primitivnu verziju nogometa” — loptanje bez golova loptom napravljenom od njihovih kapa. Usput, Evans spominje i kako tik preko granice Hrvati imaju svoju verziju kriketa koju zovu “lopta”, ali ni o tome danas ne znamo previše.

U međuvremenu, postojala je i priča da je loptanje zabilježeno u Sarajevu i oko 1900., ali dokaza za takvu tvrdnju, osim par novinskih napisa dvadesetak godina kasnije, naprosto nema. Zato je općeprihvaćena teorija po kojoj je prva lopta u Bosnu i Hercegovinu došla iz Mađarske u Mostar. Bernhard Leichner, ili slavenizirani Bernard Lajhner, bio je glava jedne od stotinjak židovskih obitelji u gradu na Neretvi; često ga se opisuje kao bankara i trgovca. On je kao predsjednik Mađarskog trgovačkog muzeja u proljeće 1903. bio na poslovnom putu u Budimpešti, gdje su ga domaćini poveli na nogometnu utakmicu. Igra se toliko svidjela Lajhneru da je kupio nogometnu loptu i ponio ju kao poklon dvojici svojih sinova, Alfredu i Oskaru.

Upravo je prema sjećanju (tada osmogodišnjeg) Oskara — koji je prema dostupnim informacijama uz mlađeg brata Lotara (rođen 1909.), kasnije nogometnog vratara i sudionika ZAVNOH-a, jedini iz ove obitelji preživio holokaust — i nastala ova priča. Na nekim mjestima se čak navodi i točan datum Bernardova povratka u Mostar, 11. svibnja 1903., ali ne postoji baš niti jedan pisani ili bilo kakav drugi dokaz da se to zaista dogodilo tada niti otkud je taj datum najednom isplivao, iako ga mnogi uzimaju zdravo za gotovo.

Na isti način se uzima i doslovno sve vezano za taj period.

Činjenica da komunistička vlast nakon završetka rata nije željela imati apsolutno ništa s bilo čim izvan radničkog i komunističkog pokreta značila je i potpuno bespotrebno brisanje i zanemarivanje jednog važnog i bliskog dijela povijesti zemlje. Isto važi i za nogomet, u kojem su svi klubovi koji se nisu otvoreno stavili na stranu Komunističke partije i narodno-oslobodilačke borbe naprosto pobrisani iz povijesnih knjiga. Nije to bilo pogubno samo za povijest i to vrijeme, nego i budućnost koju ćemo mi proživjeti 50-ak godina kasnije. Magla u kojoj su nestali ti nogometni klubovi omogućila je pseudopovjesničarima da gotovo nesmetano povijest pišu onako kako im odgovara. Natjecanje u tome tko je najstariji, najvažniji, najljepši i kome je najveći otvoreno je 1990-ih, a izvori i njihovo provjeravanje postali su potpuno nevažni.

U Sarajevu je osnovan i radnički klub Hajduk, kao i Jevrejski sport klub (kasnije Hakoah i Barkohba) te đački klub Ahil; u Tuzli Gorki, u Derventi Dečko

Što je prava istina i koji su klubovi zaista nastali prvi? Ovaj tekst sasvim sigurno neće otkriti odgovor na to pitanje, naprosto zato jer nema dovoljno vremena, prostora ni sredstava da bi se na pravi način istražile i provjerile sve povijesne činjenice. To je, uostalom, posao pravih objektivnih povjesničara. Međutim, jasno je da u službenoj priči postoje ozbiljne rupe i da se stvari, prema dostupnim podacima, ipak čine jasnijima nego što se pokušavaju predstaviti.

Sasvim je logično da je s prvom loptom počelo i prvo loptanje u Mostaru. Oskar se sjeća da su se njemu i Alfredu na vojnom poligonu pored kasarne Sjeverni logor pridružili ostali dječaci, a da su im osnovne lekcije o nogometu davali mađarski vojnici koje pamti po imenima Nađ i Mano. Međutim, nitko od dječaka nije poznavao pravila igre, pa su se natjecali u raznim igrama s loptom — tko će loptu napucati više, dalje ili jače. Službena povijest dalje kaže da je gimnazijski profesor Stjepan plemeniti Kuštreba u zgradi Hrvatskog muzičko-pjevačkog društva Hrvoje 1905. — dakle, samo dvije godine nakon što su dva dječaka dobila nogometnu loptu na poklon — okupio gimnazijalce i napravio prvi nogometni klub: Đački šport klub, koji je nešto kasnije prerastao u Gimnazijalni klub Zrinjski.

Međutim, ništa od ovoga opet nema nikakav pisani ili usmeni trag. Odmah po obnavljanju rada HŠK Zrinjski 1993. klub je objavio svojevrsnu monografiju u kojoj se priča ova priča, a za nju se navode dva izvora. Prvi je zagrebački profesor Živko Radan i njegova knjiga Povijest sporta u Jugoslaviji iz 1977. — no, takva knjiga, sudeći po bibliografiji ovog priznatog profesora, zapravo ne postoji i Radanova je tvrdnja vjerojatno iz njegova udžbenika iz istog perioda.

Kako god bilo, sigurno je da je izvor za nju referat Šefika Pašića Fizička kultura, klubovi, društva i organizacije Hercegovine do 1914. napisan 1974. ali niti jedan od ova dva rada u originalu ni na koji način ne povezuje navodni Đački šport klub s kasnijim Zrinjskim, niti na bilo koji način govori o načinu rada ili organizaciji samog kluba. Štoviše, Pašić u svom radu navodi da je 1906. Hrvatska radnička zadruga formirala sportsku sekciju koju je nazvala “Hrvatski radnički omladinski športski klub (HROŠK) i iz kojeg se izdvojila grupa mladića 1912. i formirala Gimnazijalni klub Zrinjski, čiji je prioritet bilo igranje nogometa”.

Drugi važan izvor za ovu verziju je sjećanje Ive Ćorića — nekadašnjeg igrača Zrinjskog, mostarskog JŠK-a te Veleža, kojemu je kasnije bio trener i jedan od funkcionara. On je za vrijeme prikupljanja podataka za obilježavanje 50 godina Jugoslavenskog nogometnog saveza ispričao svoja sjećanja na Zrinjski i HROŠK, ali ništa od toga sasvim sigurno ne seže dalje od 1910. Ćorić, koji je rođen 1899., tvrdio je da je tada prvi put vidio nogometnu loptu. S 12 ju je počeo i šutirati u nogometnoj sekciji HROŠK-a, a onda je 1913. — nakon neformalne utakmice sa “srpskim klubom Slavijom” — prešao u Zrinjski, koji je zabranjen s početkom Prvog svjetskog rata.

Što se zaista događalo u tom periodu nemoguće je znati, ali nije teško zaključiti da (zasad) ne postoje nikakvi dokazi kako je prije 1910. postojao bilo kakav ozbiljan nogometni klub u Mostaru niti da su se odigravale utakmice po nogometnim pravilima osim onih između divljih klubova. Tek su se 1912. mostarski gimnazijalci, kojima je Kuštreba tek od te godine bio i učitelj gimnastike, organizirali u Gimnazijalni klub Zrinjski, koji će u (vrlo vjerojatno) travnju te godine odigrati i prvu ozbiljnu utakmicu u Mostaru, i to protiv Srednjoškolskog sportskog kluba iz Sarajeva, ili — Osmana.

U Sarajevu su se budući nogometaši okupljali na sličan način. Postoji nekoliko novinskih članaka iz 1920-ih i 1930-ih koji potvrđuju priču o trojici tuzlanskih srednjoškolaca koji su preselili u Sarajevo nakon što su se u Zagrebu upoznali s nogometom. Oni su na početku, za koji nije baš najjasnije je li bio 1908. ili 1909., jako slabo poznavali pravila; učili su nogomet iz knjiga i njihove su utakmice više sličile kaotičnom ragbiju, ali su u međuvremenu sve češće igrali s austrijskim vojnicima iz 84. pukovnije i stjecali znanje.

To što je među vojnicima bio i Karl Harmer bilo je presudno za budućnost. Iako jedan od perspektivnih igrača bečkog Rapida — kasnije je upisao i jedan nastup u jakoj reprezentaciji Austrije, i to protiv Mađarske — Harmer je završio u uniformi i služio u Sarajevu.

Lokalne je dječake učio nogometu i to navodno za plaću od jednog piva dnevno, a u utakmicama je na sebe preuzeo ulogu napadača. Uskoro su Sarajlije počele redovno pobjeđivati svoje suparnike i tražiti način da se okušaju s pravim nogometnim klubom. Međutim, sjećanja osnivača kluba i dvojice od trojice spomenutih Tuzlaka, Feodora Lukača i Emila Najšula, koja su za 20-godišnjicu Slavije iznijeli svoja sjećanja za jedne sarajevske novine, u nekim su dijelovima opet kontradiktorna sa službenom poviješću. Sigurno je to da je klub, iako još uvijek bez imena — pa su ga zvali Srednjoškolski ili Đački — godine 1911. bio sasvim solidno organiziran, s ukupno  24 člana i dvije različite momčadi.

Tri su važna događaja za razvoj ovog kluba. Prvi je gostovanje kod Hajduka (prema izvorima iz Splita utakmica je igrana u travnju 1912., ali u svom tekstu Lukač i Najšul govore o gostovanju u Splitu 1911.), gostovanje zagrebačkog HAŠK-a u Sarajevu (dvije utakmice u kojima su domaći pobijedili i igrali neriješeno) te osnivanje gradskog rivala SAŠK-a.

Sarajevski Akademski Športski Klub je, prema dostupnim podacima, nasljednik Hrvatskog šport kluba koji je nastao nakon razdvajanja Osmana na ‘srpski’ i ‘hrvatski’ klub. Vjeruje se da HŠK nije imao nogometnu sekciju do 1913., ali Lukač i Najšul kao najvažniji datum u povijesti sarajevskog nogometa ističu 22. prosinac 1912., kada su odigrali prvu utakmicu protiv njegova nasljednika SAŠK-a i slavili s 5-0. U međuvremenu je u Sarajevu osnovan i radnički klub Hajduk, kao i Jevrejski sport klub (kasnije Hakoah i Barkohba) te đački klub Ahil, dok je u povratku iz Splita u Mostaru odigrana utakmica s domaćinom Zrinjskim, koji kao godinu osnivanja na klupski amblem stavlja 1912. i postaje prvi organizirani klub iz Mostara.

Rano se nogomet igrao i u Bosanskom Novom, gdje se kao još jedan divlji đački klub još 1906. spominje Zora, a i danas aktivna Sloboda osnovana je već 1910. Pisanih tragova o zeničkim klubovima nema, dok je u Banja Luci navodno još u isto vrijeme egzistirao opet divlji klub koji je trenirao Franz Mantler (kasnije trener Hajduka i HAŠK-a), također ondje u vojsci. Postoje i priče da je Gorki u Tuzli nastao 1911., odnosno da je Dečko iz Dervente formiran 1912. ali ništa od ovoga nema uporište u bilo kakvim dokazima. U rujnu 1913. Osman i službeno mijenja ime u Srpski sportski klub, a nakon završetka Prvog svjetskog rata naziva se Slavijom (otud 1908. kao godina osnivanja ovog danas aktivnog kluba u Istočnom Sarajevu). Upravo će Slavija i SAŠK biti dva daleko najjača i najozbiljnija bosansko-hercegovačka kluba i to sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Povijest nogometa u Bosni i Hercegovini i dalje ima mnogo više otvorenih pitanja nego konkretnih odgovora i objašnjenja. Ono što je danas gotovo sa sigurnošću jasno je to da se ozbiljan organizirani nogomet u Bosni i Hercegovini nije igrao prije 1910. Sigurno je i to da je veliku popularnost stekao jako brzo i da su prve relativno ozbiljne utakmice među kako-tako organiziranim klubovima u Sarajevu i Mostaru (te na međusobnim, ali i gostovanjima poput onog u Splitu) odigrane u četiri godine koje su uslijedile do rata, pogotovo iza proljeća 1912.

Pravi organizirani, a skoro i natjecateljski nogomet za koji postoje i ozbiljni pisani tragovi, počeo se u Bosni i Hercegovini ustvari igrati tek iza Prvog svjetskog rata. Već 1919. osnovan je u Zagrebu Jugoslavenski nogometni savez, a na prvoj listi klubova objavljenoj 31. svibnja te godine jedini je bosanski klub bio Dobojski šport klub iz Doboja. O njemu danas ne postoje gotovo nikakve informacije, ali je prema tome bio prvi registrirani klub iz BiH. U kolovozu iste godine među članovima JNS su i banjalučki HŠK Krajišnik, Jugoslovenski ŠK iz Mostara, Hrvatski ŠK i RŠK Hajduk iz Sarajeva.

Godinu kasnije formiran je Sarajevski podsavez pod kojim je organizirano natjecanje na prostoru grada Sarajeva i kasnije posebno natjecanje za klubove iz provincije, a klubovi su rasli kao gljive poslije kiše. Iako dobar dio klubova iz manjih mjesta nije uopće registriran, do 1928. ova organizacija već ima više od 20 klubova, među kojima su i sada aktivni Zrinjski, Velež, Željezničar, Krivaja iz Zavidovića, Troglav iz Livna i Leotar iz Trebinja, ali i timovi poput Šparte i Olimpije iz Sarajeva, Zrinjskog i Bure iz Tuzle, Solvaya iz Lukavca, Orlovika iz Žepča, Bojne iz Travnika ili Uskoka iz Čapljine. Usto, dio klubova iz Bosanske Krajine natječe se u Zagrebačkom podsavezu, a 1933. će Banja Luka čak dobiti i svoj nogometni podsavez s 15 članova.

Početak Drugog svjetskog rata dočekalo je 70-ak aktivnih nogometnih klubova u svim krajevima Bosne i Hercegovine.

loading...