Bosanskohercegovačka nogometna liga — ili, da ispoštujemo njene velikodušne sponzore, mTel Premijer liga Bosne i Hercegovine — ove je sezone i više nego prethodnih šipak ljutunac. Najljući. Izbija iz ničega, raste usprkos svemu, i blatu i suši i jakom suncu, i toliko je ljuta da boli, ali je i slatka i drugačija i nekako tvoja, toliko da je ne možeš prestati gledati.

Prošlog vikenda odigrana je posljednja, 19. po redu runda natjecanja u ovoj godini i nogometaši i njihovi serviseri otišli su u hibernaciju, najdužu u Europi. Na terene će se vratiti tek u zadnjem vikendu veljače — mjesec dana poslije HNL-a, dva tjedna poslije Superlige Srbije — i ustvari je to jedna od onih ljutih stvari, koje štipaju za oči. Najduža pauza je potpuno opravdana, jer zadnjih nekoliko tjedana je pokazalo da se tereni u ovoj ligi nisu u stanju nositi sa zimskim vremenskim uvjetima, bez obzira na to što oni nekad i nisu ekstremni. Blato do koljena — ne preuveličavam — i vaterpolski uvjeti učinili su utakmice neizvodivima, neigrivima, negledljivima i neregularnima.

Čak 19 igrača na rosteru dominantnog Zrinjskog ili dolazi iz hrvatskih klubova ili se u nekom trenutku okušalo u nekom od njih

Razlog je, dakako, činjenica da tek dva terena u BiH imaju hibridni teren, ali samo jedan od njih je premijerligaški, onaj na Željinoj Grbavici.

U mandatu Elvedina Begića je Nogometni savez BiH, koji upravlja natjecanjem, potpuno zanemario ovaj segment lige — kao, uostalom, i većinu drugih, —ali je zato od svojih i sredstava namaknutih od UEFA-e izgradio novu zgradu za svoju administraciju. Vrijednost te investicije bila je oko 10 milijuna maraka — u prijevodu na nogometni jezik, a prema vrijednosti radova na Grbavici, malo više od osam terena koji su mogli biti postavljeni do 2018. Naravno, birokrati imaju i opravdanje, jer “UEFA-ina sredstva su namjenska”, ali ostaje pitanje zašto nisu tražili da im namjena budu tereni, makar i iz nekog drugog granta.

Begićev jednako sposobni nasljednik Vico Zeljković onda je izgradnju terena stavio kao prioritet, u travnju najavio ljetne početke radova na bar tri terena godišnje. Ali ne dogodi li se čudo pa ta tri terena nekako niknu u idućih 20-ak dana, nogometaši i navijači mogu biti ponosni na modernu zgradu i zadovoljiti se što dužim buljenjem u nju, jer to je najveća korist koju trenutno mogu izvući.

Ali dok je vrijeme bilo dobro i tereni se držali, na njima se moglo vidjeti slatkih stvari.

Na prvom mjestu je, dakako, Zrinjski, koji je na zimske ferije otišao onako kako Mostarci i inače vole, na toplih i ugodnih +12. Sergej Jakirović je savršeno iskoristio slobodno ljeto i igru svoje momčadi doveo do, za domaće uvjete, savršenstva. Zrinjski je u 19 utakmica izgubio tek jednom, i to od fenjeraša Radnika, usudim se reći i slučajno, potpuno izdominiravši nad konkurencijom. Visoki presing, presing na izgubljenu loptu, direktni, skoro pa industrijski nogomet smrvio je sve suparnike — za ilustraciju, prvaku Borcu je Zrinjski u dvije utakmice utrpao devet golova — i teško je uopće vidjeti tko bi u nastavku sezone mogao i priprijetiti ovom Zrinjskom.

Mostarci su oborili sve momčadske, ali i nekoliko individualnih rekorda.

Nemanja Bilbija je sa 17 golova, šest više od prvog pratitelja, najbolji strijelac jesenskog dijela ikad. Bilbija trpa, ali nije sam; prema InStatovim podacima prvih sedam (!) od 10 najkorisnijih igrača lige dolazi iz Zrinjskog, a 11. je Mario Tičinović. Na površinu su isplivali i mladi Igor Savić i Ivan Bašić, a Jakirović je osim ideje i savršenih mehanizama ovoj ekipi dao i duh HNL-a. Čak 19 igrača na njegovu rosteru ili dolazi iz hrvatskih klubova ili se u nekom trenutku okušalo u nekom od njih. Možda je to i jedini mali razlog za brigu Bosanaca i Hercegovaca zbog ovakve dominacije Zrinjskog, budući da je ostvarena s igračima koji su se teško mogli izboriti za minute u susjedstvu, ali s obzirom na to kako Jakirovićeva momčad izgleda na terenu, to je irelevantno.

Slatko-kiselu esenciju Premijer lige na svom su nepcu osjetila i druga dvojica hrvatskih trenera koji vode sarajevske klubove, Goran Sablić i Tomislav Ivković.

Sablić je nakon Hajdukove druge momčadi preuzeo FK Sarajevo u najgorem mogućem trenutku, u vrijeme kada je klub prolazio organizacijsku i vlasničku krizu. Rano ispadanje iz Europe od anonimaca iz Moldavije ostavilo je traga i stvorilo pritisak, a slaba izdanja njegove momčadi — uzdanice su trebale biti Darko Bodul i Dražen Bagarić — na domaćem terenu do kraja su gotovo u potpunosti okrenula navijače protiv Sablića.

Realni problemi postoje i činjenica je da se on morao nositi i sa stvarima s kojima treneri inače ne bi trebali, ali isto tako je činjenica da mu poraz od Veleža u zadnjem kolu nije pomogao zaustaviti kola koja idu nizbrdo. Opet, kada se podvuče crta, Sarajevo je četvrtoplasirano, u borbi za Europu, i njegove su karte ove zime potpuno otvorene. Možda Sablić i ne dočeka mijaukanje mačaka, a možda mu se uz par pojačanja sve poklopi i krene uzlaznom putanjom.

Ivkovićev nedavni zaključak nakon pobjede nad Radnikom, onaj da “klub ne postoji”, dovoljno govori u stanju u Željezničaru. Ondje tijekom čitave polusezone traje čudna egzistencijalna kriza potpaljena velikim dugovima i problemima u organizaciji, što se odrazilo i na igrački kadar.

Ivković je osvojio dva boda manje od Sablića i on je šesti, što je s momčadi koju ima vjerojatno i realan rezultat, uz par dobrih izdanja, ali u isto vrijeme ga gura na stalnu klackalicu za koju opet nitko ne zna na koju će stranu prevagnuti. Dio javnosti želi iskorak i borbu za Europu, dio je svjestan realnosti, dio je zadovoljan da klub ustvari ipak postoji, i Željo je ni na nebu ni zemlji, s Ivkovićem koji se svojom nogometnom filozofijom — barem koliko ju je pokazao na Grbavici — savršeno uklapa. Nije dobro, ali nije ni pretjerano loše.

Jedina momčad koja je iole zaprijetila lideru ove sezone je Tuzla City, koju s klupe vodi Husref Musemić.

Početak polusezone bio je bolji nego završetak, koji je dao kiselkasti okus nečemu što je ustvari najbolji rezultat kojI je ovaj privatni klub ikad napravio. Na -12 od vrha, ali i na +8 od crte iznad koje se dijele europska mjesta, i to je ono što bi sasvim sigurno zadovoljilo kamiondžijskog tajkuna Azmira Husića. On ne štedi novac, ulaže puno u igrački kadar, ali taj je kadar teško posložiti u uvjetima u kojima nema pritiska navijača niti bilo kakve tradicije, te dok se igra na najlošijem terenu u zemlji, onom na Tušnju. Njega City dijeli sa starijim i poznatijim gradskim rivalom Slobodom, koja je trebala biti najbolja priča i iznenađenje sezone. Međutim, limitiranost momčadi tjerala je ionako defenzivno orijentiranog trenera Mladena Žižovića na još defenzivniji nogomet, a on mu je polako otkidao bodove i ostavio ga tek na sedmom mjestu.

Široki Brijeg je osvojio jedan bod manje od polovice dostupnih, dovoljno za peto mjesto, i to je realan rezultat na osnovu onoga što je trener Jure Ivanković imao na raspolaganju. On je zamijenio Tonija Karačića nakon loše Europe i lošeg starta te pragmatičnom igrom skuplja bodove koji Širokobriježane drže u igri za nešto, a to nešto je mjesto u europskim natjecanjima.

S druge strane, Velež je s ogromnim ambicijama ušao u sezonu, odradio sjajno europsko ljeto, bio na pragu plasmana u play-off Konferencijske lige, a onda — stao. Imali su Rođeni priliku napraviti iskorak, imali su i momčad za to, ali očigledno se nisu znali nositi s novim uvjetima, pa je došlo do zasićenja u svlačionici, na terenu, na klupi i na tribinama. Sve to je kulminiralo lošim partijama, pogotovo na domaćem terenu, a nije pomoglo ni što je klupsko rukovodstvo ušlo u otvoreni rat sa čelnicima NSBiH. Taj je rat imao i konkretne posljedice, utakmica s Borcem je prekinuta, suci su poslije nje napadnuti na povratku kući, a Velež je na kraju kažnjen s tri oduzeta boda, najtežom kaznom u povijesti lige.

Ipak, Mostarci su na krizu rezultata odgovorili na neobičan način za BiH prilike: zadržali su trenera Feđu Dudića i dali mu novu priliku da potvrdi kvalitetu koju je prošle sezone dao naslutiti. Dvije pobjede u dva zadnja kola dala su im krila i Velež će, uz neizbježnu aktivnost na tržištu, imati priliku za popravni u drugom dijelu sezone.

Rođeni su pobjegli na pet bodova od borbe za ostanak, a u njoj su ostavili četiri ekipe sličnih kvaliteta. Na klupi Posušja je Stipe Balajić, još jedan trenerski izdanak HNL-a, a njegova limitirana momčad igrama je zaslužila možda imati i koji bod više i na prvu djeluje kao najbolja od najgorih. Njoj uz rame je i prijedorski Rudar, koji je na početku sezone za trenera imao Hrvata Nikicu Milenkovića, ali ga je nakon 12 bodova u 12 kola zamijenila lokalnim dečkom Markom Tešićem. On se najviše uzda u trojac Joseph Amoah — Nikola Mandić — Clarismario, u kojem su posljednja dvojica igrali u Osijeku, odnosno Dubravi.

Njemu su konkurencija dvije momčadi koje su doslovno silom ugurane u ligu.

Leotar iz Trebinja je popunio mjesto FK Krupe, koja je odustala od natjecanja iako je izborila ostanak. Koji su točno bili uvjeti koje je Leotar ispunio, a netko drugi nije, nikad nije objašnjeno — iako se o zamjeni s Krupom pričalo mjesecima prije kraja prošle sezone — a Trebinjci su navrat-nanos sastavljali ekipu i utrpali se u ligu. U njoj su se ipak držali solidno i čvrsto, drže priključak za crtom za razliku od Radnika koji je prošle sezone ispao, ali je ipak dobio mjesto Mladosti iz Doboja kod Kaknja, koja je izbačena jer nije ispunjavala infrastrukturne uvjete za licencu, a nije joj odobreno igranje na drugom stadionu. Taj je slučaj trenutno na međunadnom sportskom tribunalu (CAS) i čeka se odluka, ali je i sama činjenica da postoji sasvim dovoljna za previše kiselosti.

Iako treći na ljestvici, banjalučki je Borac, uz Velež, možda najveće razočaranje sezone. Prvaci su prošle sezone dostigli i prestigli -13 za Sarajevom i kolo prije kraja osigurali drugu titulu prvaka. No, onda su, nakon tijesnog ispadanja iz Lige prvaka od Cluja, ispali i iz Konferencijske lige od sjevernoirskog Linfielda te zaredali seriju loših igara, a ove su sezone isprobali već trojicu trenera.

Trenutno je na klupi Nemanja Miljanović, koji je popravio nivo igre, ali Banjalučani su i dalje daleko od stvari koje su sami još ljetos zamišljali. Zanimljiv je i ilustrativan podatak da je Borac u ovoj sezoni dobio najmanje žutih kartona, 29, a prosjek lige je 47. U isto vrijeme su njihovi suparnici u utakmicama s Borcem zaradili 63 kartona, dok je na toj ljestvici prva sljedeća momčad Tuzla City, čiji su suparnici dobili 30 žutih kartona. Možda je slučajnost, a možda otud dolazi priča — ili, ako hoćete, dojam — da Borac ima sudački vjetar u leđa otkako je njegov dojučerašnji predsjednik Zeljković postao predsjednik Nogometnog saveza BiH.

Jedan od rijetkih konkretnih poteza koje je Zeljković dosad povukao je promjena Sudačke komisije, koju je smijenio i obećao popraviti. Međutim, od tog trenutka, sredine ožujka prošle godine, suđenje se drastično pogoršalo i vratilo se na naslovnice u negativnom kontekstu.

Dakako, novi se predsjednik okružio lojalnim beskičmenjacima koji spuštenih glava ponavljaju da je sve u redu i da problema nema, ali dovoljno je gledati utakmice i uključiti logiku da shvatite kako su stvari na drugoj strani spektra. I to da ne ulazimo u “slobodno sudačko uvjerenje” i činjenicu da se u Premijer ligi u prosjeku svira više od 30 prekršaja po utakmici. Naime, PL BiH na listi glavnih sudaca za ovu sezonu ima 22 čovjeka koji će biti raspoređeni na ukupno 198 utakmica. Za ilustraciju, prošle sezone je 380 utakmica engleske Premier League sudilo 19 različitih sudaca, dok je 306 utakmica Bundeslige pokrivalo 27 sudaca, od kojih su neki sudili po jednu utakmicu. 180 utakmica HNL-a prošle je sezone sudilo 15 različitih sudaca.

Logika se — ako vam logika podrazumjeva razmjenu usluga i ‘ruka ruku mije’ način rada — nastavlja i kada je u pitanju raspodjela utakmica.

Tako je, recimo, Miloš Gigović — sudac koji je 2020., nakon što je pomogao Borcu, kažnjen zabranom suđenja do kraja polusezone — u ovoj sezoni kao glavni ili četvrti sudac delegiran na 18 od 19 utakmica. Jedno kolo koje je propustio bilo je ono igrano u petak — u četvrtak je bio na europskoj dužnosti kao četvrti sudac, iako još nema FIFA značku, a suci koji imaju odmarali su se kod kuće. Štoviše, Gigović je od 33 prvenstvena kola igrana u 2021. bio delegiran na njih 30, što je apsolutni rekord Premijer lige BiH. I to, da ponovimo, nakon što je bio drastično kažnjen i u čitavoj 2020. kao glavni sudac odradio tri utakmice. To je u nogometu Vice Zeljkovića i njegovih poslušnika logično.

No, na stranu sva kiselost koja štipa za oči, na kraju je kao šlag na tortu i nagrada momcima koji igraju Premijer ligu došla utakmica reprezentacije izvan FIFA-ina termina, koju će 18. prosinca u Los Angelesu BiH odigrati protiv Sjedinjenih Američkih Država. Ivajlo Petev, koji se hvali svojim praćenjem Premijer lige BiH, dva dana prije okupljanja poslao je pozive na 19 adresa, od kojih je samo jedna izvan domaćeg prvenstva. Na popisu nema najboljeg strijelca lige Bilbije, koji je ove sezone zabio 18 golova, a u 2021. ukupno 25.

Čisto kao šlag na tortu, kao argument u raspravi o logici, jer za logiku se u BiH nogometu na kraju i dobije — šipak.