S tribina se prolomila kombinacija oduševljenja i smijeha; Skočajić je napravio još jedan korak, podigao glavu i lijevom, kako se to nekada opisivalo, kirurški precizno pogodio u prsa Predraga Jurića na vrhu šesnaesterca. Veležov je napadač odbio loptu ispred sebe, taman dovoljno da pepne jednom i da je Ranko Stojić ne može stići. Lijevom nogom je pogodio suprotni kut i ludnica je mogla da počne. Desetak tisuća Veležovih navijača palo je u deliriju, njima je u tom trenutku procvjetala bijela lala.

Raspad Jugoslavije sasvim slučajno se poklopio s nogometnom revolucijom u Europi, a jedno dijete kojeg je ta revolucija pojela i kod nas i vani bio je i kup

Igrala se 87. minuta 38. finala Kupa Maršala Tita u nogometu i Velež je tim Jurićevim pogotkom poveo protiv Dinama s nedostižnih 3-1, potvrdivši tako i u praksi pobjedu koja je značila da je nakon pet godina osvojio drugi i, ispostavit će se kasnije, dosad posljednji veliki trofej u svojoj povijesti.

Tog gola, odnosno detalja čitave utakmice, sjećam se jako dobro. Bez problema bih bio u stanju u podne i u ponoć opisati što se i kada događalo, čak i sve ono što je u danima prije utakmice u Mostaru prethodilo samom finalu, odnosno sve ono što se nakon povratka ekipe i navijača događalo u gradu. I sve to ustvari nema nikakvog smisla i svakome tko poznaje osnove matematike i razvoja čovjeka potpuno je nelogično i glupo, naprosto zato što je ova utakmica, osim što je u nogometnom smislu dio prahistorije, ustvari odigrana na jučerašnji dan 1986. I dvije je godine mlađa od mene.

Ja se ove utakmice nikako ne mogu sjećati.

Međutim, upravo u tome i jest poanta — bila je to tako velika utakmica da su je u godinama koje su dolazile na desetine puta gledale (i gledaju) i generacije navijača koje su se rodile mnogo kasnije. Svi oni znaju priču o Veležovu putu do finala, izbacivanju Partizana na penale u beogradskom četvrtfinalu, polufinalnom duelu s OFK Beogradom (3-0) koji je s dva gola odlučio Avdo Kalajdžić a onda dobio crveni karton koji ga je koštao nastupa u finalu… Priče o pripremama za samo finale, putovanju više od 10.000 navijača do Beograda, navijačkim vozovima i okupljanjima na Terazijama, pretvorile su se u ovih 33 godine u mitove i legende, a to Veležovo osvajanje Kupa jedan je od najvažnijih sportskih trenutaka u povijesti grada.

Naravno, jedan od razloga tomu je činjenica da Mostar jest mali grad i Velež mali klub, koji u svojoj povijesti nije osvojio ništa drugo osim ta dva kupa, ali nisu stvari te godine bile pretjerano drugačije ni u Zagrebu. Dinamo je te sezone s klupe predvodio Miroslav Ćiro Blažević, koji je četiri godine ranije na Maksimir donio 23 godine čekanu titlu prvaka. Zagrepčani su dotad sedam puta osvajali Kup i njima je, naravno, značaj takvog trofeja bio relativno manji, ali i dalje su put Beograda krenuli navijački vlakovi, a navijača iz Zagreba — inače, prosjek te sezone na Maksimiru je bio nešto više od 12.000 ljudi po utakmici — nije bilo pretjerano manje nego onih iz Mostara.

Do polufinala su se provukli izbacivši BSK iz Slavonskog Broda i Radnički iz Niša na penale, ali je onda uvjerljivih 4-0 protiv Crvene zvezde značilo priliku za popravljanje još jedne slabašne prvenstvene sezone u kojoj i pored, blago rečeno, kontroverznih 7-1 u Novom Sadu u zadnjem kolu — koje će se pretvoriti u ‘Šajberovo kolo’ — nisu uspjeli izboriti plasman u Kup UEFA.

Jednostavno, finale nacionalnog Kupa i samo natjecanje u to vrijeme, i pored svih njegovih uspona i padova i vrlina i mana, bili su jako važni i za klubove, i za igrače, ali i navijače. I nije to bio slučaj samo s Jugoslavijom. Nacionalni su kupovi u većini europskih zemalja imali status ako ne važniji, onda barem jednak domaćem prvenstvu. Osim što je kup bio prilika da se dođe do europskih natjecanja, što je u to vrijeme bilo mnogo teže nego danas, osvajanje ovog trofeja imalo je težinu prvenstveno zbog ogromne tradicije koju su ovakva natjecanja imala u svojim zemljama.

Kupovi su i u nogometno najjačim europskim zemljama bili preteča klasičnih državnih prvenstva. Španjolci su od prvog izdanja Kupa kralja 1903. pa do formiranja lige 1926. za najbolju momčad u zemlji smatrali pobjednika kupa. Njemački Tschammer-Pokal je gotovo tri desetljeća stariji od Bundeslige, dok je prvi talijanski kup odigran sedam godina prije prve ligaške sezone.

Korijen mu je, dakako, u Engleskoj. U srpnju 1871., osam godina nakon osnivanja Nogometnog saveza (The FA) njegov generalni tajnik C.W. Alcock je predložio stvaranje natjecanja u kojemu bi pravo sudjelovanja imali svi njegovi članovi. U studenom iste godine započelo je natjecanje u kojemu je odigrano 13 utakmica, a danas je to najstariji nogometni turnir u kojem pravo nastupa imaju svi klubovi od 10. do prvog ranga natjecanja u Engleskoj, što ga, naravno čini i najmasovnijim. Finale 138. izdanja — u kojem je sudjelovalo ukupno 736 klubova — igrat će se na Wembleyu iduće subote, a već početkom srpnja započet će kvalifikacije za sljedeće izdanje.

Specifična politička situacija na našim prostorima utjecala je, naravno, na razvoj nogometa, pa je za razliku od većine drugih zemalja u ‘prvoj’ Jugoslaviji kup bio tek sporedno natjecanje, iza lokalnih natjecanja i državnog prvenstva. Na početku su se za Kup kralja Aleksandra borile reprezentacije gradova, a prvo izdanje 1924. (i dva koja su uslijedila) je osvojila reprezentacija Zagreba.

Jedna od posljedica žestokih podjela i političkih previranja koje su 1930-ih uzrokovale gotovo gašenje nacionalnog saveza i usporile razvoj organiziranog nogometa na našim prostorima bila je i nepostojanje kontinuiteta u odigravanju nacionalnog kupa. Zato je domaći kup kontinuitet i važnost dobio tek za vrijeme SFRJ. Utakmice poput one između Dinama i Veleža u Beogradu zaista su bile jedan od vrhunaca sezone i najvažnijih dana u nogometnom kalendaru.

Raspad Jugoslavije sasvim slučajno se poklopio s nogometnom revolucijom u Europi, a jedno dijete kojeg je ta revolucija pojela i kod nas i vani bio je i kup.

https://www.youtube.com/watch?v=yD1iuyMTnQk

Promjena sustava u europskim natjecanjima, odnosno globalizacija nogometa u cjelini, za žrtvu su imali najmanje konkurentno natjecanje iz perspektive tržišta. Sami savezi su u odnosu na domaće kupove preferirali ligu i eurokupove, često degradirajući važnost kupa. Možda i najdrastičniji primjer je onaj Manchester Uniteda iz 1999./00., kada je The FA od kluba tražio da se, iako branitelj titule i europski prvak, povuče iz natjecanja kako bi mogao igrati na klupskom svjetskom prvenstvu, što se na kraju i dogodilo. Nije zato nikakvo čudo da su i klubovi i treneri na ovakva natjecanja počeli gledati tek kao na usputnu smetnju koja pravi gužvu u kalendaru.

Kada su u pitanju zemlje nastale raspadom Jugoslavije, one nemaju problem s kalendarom i gužvom u njemu, ali imaju sa zasićenjem utakmicama, odnosno nesrazmjerom kvalitete koju nudi domaći u odnosu na strani nogomet, a kojim je televizija danas pretrpana. Ljudi biraju ono što je bolje a jednako pristupačno, kao što je, uostalom, na većini stadiona slučaj svaki vikend. Kup je na važnosti potpuno izgubio onda kada je UEFA finalistima oduzela mjesto u Europi, pa se tako najčešće sve europske vize podjele ranije u prvenstvu, ostavljajući kup kao natjecanje u kojemu se, eto, borite tek za neku kantu ili eventualno mizernu nagradu.

Međutim, dok se Hrvatska i Srbija barem prividno trude popraviti stvari i izvući nešto iz kup natjecanja, čini se da su u Bosni i Hercegovini skroz digli ruke i pustili se niz vodu.

I kada je ovo u pitanju, u Sarajevu koriste lažnu političku korektnost kako bi prikrili vlastiti nerad i nezainteresiranost za bilo kakve promjene. Jesu kupovi posvuda izgubili na značaju, ali jako je malo zemalja koje u svom kalendaru imaju tako malo važnih utakmica, a da se tako jako trude degradirati jedan od samo dva trofeja koja klubovi mogu osvojiti. Štoviše, kup je toliko slabo brendiran da nismo sigurni koliko trofeja zaista osvojite — do ove sezone klubovi su na dodjeli pehara dobivali dva komada, jedan u trajno vlasništvo i jedan prijelazni, koji jedan s drugim estetski, barem na prvi pogled, nemaju apsolutno nikakve veze. Koji je od ta dva točno Kup Bosne i Hercegovine valjda znaju samo u Nogometnom savezu, ako i to.

Vrhunac gluposti je, dakako, činjenica da je BiH danas valjda jedina zemlja koja finale Kupa organizira u dvije utakmice. Pod izlikom pravednosti ubijena je svaka draž koju u teoriji može nositi finale Kupa kao jedna od najvažnijih utakmica u sezoni. I nije stvar samo u tome da rezultat prve utakmice vrlo lako može u potpunosti ubiti revanš i učiniti ga bespotrebnim i negledljivim; može, dakako, biti i potpuno suprotno tome i ponuditi dvije odlične utakmice. Međutim, finale Kupa trebao bi biti unikatni događaj, jedan od onih posebnih dana koji ostavlja uspomene kakve Mostar ima na finale s Dinamom ili Željezničarom i obrnuto. A na ovaj način to nikako ne može biti.

Danas će Široki Brijeg biti domaćin FK Sarajevu u drugoj utakmici finala Kupa Bosne i Hercegovine za ovu sezonu. Sarajevo na Široki putuje s prednosti od tri gola, ali i bez svojih navijača. I ne samo da se za 33 godine nitko neće sjećati — jer naprosto nema tko — nekog makar lažnog Tarambe i jednog poteza i jednog gola, nego do ponedjeljka veći dio nogometne javnosti u BiH već neće ni znati tko je pobjednik, isto kao što danas nitko ne zna nabrojati posljednjih pet osvajača.