Nije baš prevelika vremenska distanca, ali glave jesu malo hladnije — osim ako ste tjedan proveli u Buenos Airesu — dojmovi se jesu slegli, a i lopta se opet kotrlja i već pravimo planove za nogometni vikend. Iza nas je 22. po redu i jedno od najkontroverznijih, ali i najzabavnijih svjetskih prvenstava u nogometu i možemo se naglas zapitati po čemu ćemo ga pamtiti, odnosno što smo to naučili. I jesmo li išta?
Nije teško zaključiti tko je najveći dobitnik nakon ovih gotovo mjesec dana. Sasvim dovoljno je nakon finalne utakmice na terenu i oko njega vidjeti ta sva nasmijana, vedra i sretna lica, ljude koji nisu prestajali slaviti ni danima nakon posljednjeg zvižduka. Naravno, u Kataru je sasvim očekivano najviše profitirao — Katar.
Još kad je prije 12 godina Sepp Blatter iz kuverte izvukao to ime i proglasio Katar pobjednikom utrke za domaćina Mundijala, ondje su imali jasne ciljeve. Neki su im bili transparentni i javni, o nekima nisu željeli ni u ludilu pričati, ali su bili očiti, otprilike onoliko koliko je očito da su baš svi ciljevi ovog prosinca i ispunjeni. Postoji i dobar dio onih koji ushićeno govore o savršenoj organizaciji i turniru koji je prvi organiziran u jednom gradu i bez većih problema, ali to mnogo više govori o njima i njihovim predrasudama nego o samim Kataranima. Što ste očekivali, da nesposobni Arapi neće biti u stanju organizirati prvenstvo kao ono što zovemo zapadnim svijetom? Da neće biti vode i struje? Jeste očekivali da muslimani ujedaju, da kamenuju svakoga tko ih mrko pogleda na ulici? Da devama gaze svakoga tko popije pivo?
Arapski svijet zaslužuje jedan ovakav događaj, koliko ga zaslužuju i drugi i to nikad nije ni bilo upitno. Usto, Katar je jedna od najbogatijih, ali ekonomski i tehnološki najrazvijijenih zemalja svijeta koja je u proteklih 12 godina uložila više od 200 milijardi dolara kako bi u ovih mjesec dana sve funkcioniralo savršeno za svakoga. I naravno da će sve funkcionirati savršeno za svakoga. To, uostalom, i jest bila poanta čitavog ovog događaja.
FIFA je na kraju sve te pozitivne stvari, od dobrog i uzbudljivog nogometa do nikad većeg interesa za njega, odlučila još jednom sama pokvariti
Kod velikog broja ljudi osnovni je cilj na kraju ispunjen, ali jasno je da očekivano dobra organizacija nikako ne umanjuje niti jedan od problema o kojima se govorilo prije samog prvenstva. Naprotiv, reakcije čelnih ljudi organizacije i same zemlje na nove i stare smrti migrantskih radnika, katastrofalne uvjete rada, odnosno prava manjinskih zajednica i sva iole škakljiva pitanja samo su potvrda da nije bilo pretjerivanja prije turnira i da njih naprosto nije briga. Ali to nas pak dovodi do suštine priče o Kataru kao dobrom domaćinu s ogromnim manama. Nisu Katarani krivi za to što današnji nogomet, ali i svijet generalno, funkcionira na pogrešnim principima, oni samo imaju savršene mogućnosti da to maksimalno koriste.
Katar ništa od ovoga što smo vidjeli u proteklih 12 godina nije izmislio, ondje je način rada gotovo isti kao što je bio u Njemačkoj, Južnoj Africi, Brazilu, Rusiji ili Sjedinjenim Američkim Državama. Razlikuju ih samo nijanse.
Zajednički nazivnik svima je FIFA. Naravno, upitate li Giannija Infantina o Svjetskom prvenstvu u Kataru — u nekoj pauzi između uvlačenja bogatim domaćinima znate već gdje, izvođenja kornera u aut, (logično) potpuno apolitičnog sudjelovanja na samitu zemalja G20 i patetičnih govora i prodika o 3.000 godina europske hegemonije — on će vam reći da se radi o daleko najboljem ikad. Kao što su on i njegovi prethodnici govorili u Moskvi, Riju, Johannesburgu, Berlinu, pa sve tamo do Mussolinijeva Rima, ljubeći se i grleći s ovim i onim, jer što će drugo reći i raditii?
Naravno da je najbolje ikada, da je sve bilo savršeno i da nitko nikada nije bio tako dobar organizator. I što će reći za četiri godine u New Yorku, dok mi budemo pričali o pravima žena na abortus, o kontroli prodaje oružja, o ratu s narkokartelima i komadanju meksičkih novinara i studenata, o odnosu prema useljenicima, radničkim pravima, smrtnoj kazni i američkoj vanjskoj politici a nikoga ne bude briga, jer nogomet je dobar a i dobro su organizirali; “oprostite, gospodine predsjedniče slobodnog svijeta, ali Katar je bio bolji organizator od vas”?
Naravno, Kataru a ni FIFA-i nitko ne može uzeti činjenicu da je ovo prvenstvo u sportskom smislu ostavilo ogroman trag u povijesti nogometa. Toga tek trebamo postati svjesni, ali ovaj je turnir imao sve što treba imati: fantastične individualce, klasike od utakmica, red sudačkih kontroverzi, red iznenađenja, te na kraju spektakularno finale, možda najbolje u povijesti. I Lionela Messija.
Ljudi tako funkcioniraju, u pamćenju im ostaju najčešće lijepa sjećanja i briljantne sekvence, a potisnu ono ružno — kao, recimo, sva ona silna prva poluvremena u točno pola utakmica grupne faze koja su završena bez golova i bez ikakve želje da ijedna ekipa preuzme bilo kakav rizik. Ili kao prvih sat vremena finala, u kojem je igrala jedna ekipa i koje ničime nije slutilo na onih završnih sat vremena. I ovo je prvenstvo pokazalo da je reprezentativni nogomet predaleko od klupskog, ali i da se jaz među zemljama smanjuje i da je mnogo profilom i kvalitetom sličnih ekipa koje uz malo sreće mogu dogurati daleko.
Za Hrvatsku će, kao uostalom i za Argentinu i Maroko, Katar ostati u sjećanju isključivo po povijesnom rezultatu. Hrvatska jest dio pozitivne priče s ovog Mundijala, ali njen je uspjeh čak i na globalnoj sceni postao normalan, što će opet tek s vremenom dobiti na vrijednosti. Zato je Marokov uspjeh prodavaniji, spektakularniji, i zapravo je sjajna priča o suvremenoj nogometnoj Africi i posljedicama migracija u posljednjih 100-tinjak godina. I onda, daleko ispred svih, ispred svakog od rekordnih 172 gola, i spektakla finala, i klasika i iznenađenja i uplakanih majki na terenu je — Lionel Messi. Bajka koja se, uzmemo li u obzir njegovu čitavu reprezentativnu karijeru, dogodila neočekivano i nepredviđeno, što joj je samo dalo dodatnu draž. Ovo će zauvijek biti Messijevo prvenstvo, i to je prva i zadnja stvar po kojoj će se ono pamtiti.
Ali FIFA je na kraju sve te pozitivne stvari, od dobrog i uzbudljivog nogometa do nikad većeg interesa za njega, odlučila još jednom sama pokvariti. Čisto da potvrdi da ju vode ljudi koji nemaju nikakav osjećaj za nogomet i kojima su prioritet isključivo zarada i njihova pohlepa, što nas na kraju i dovede u situacije da im u hotele upada FBI i da svakih malo netko zaglavi sa suspenzijom zbog korupcije ili već nekog sličnog kriminala i u nekom svom Međugorju.
Jer Katar će ostati upamćen i kao kraj jedne ere svjetskih nogometnih prvenstava, one na kojoj su igrale najbolje selekcije svijeta u tom trenutku.
FIFA je imala dokazano savršen proizvod, ali ga je, poput pohlepnog brkatog gazde kafane, odlučila razvodniti, svjesno mu kvareći i miris i okus i jedinstvenu čar koju ima, naprosto kako bi zaradila koji dolar više. Za četiri godine nas čeka prvo Svjetsko prvenstvo na kojemu će sudjelovati 48 reprezentacija, a da ni oni u Zürichu nemaju pojma kako napraviti da to ne izgleda bijedno i blijedo. Jer, da se ne lažemo, nemoguće je napraviti da ne izgleda bijedno i blijedo, pogotovo u usporedbi s ovim što imamo sad.
Ali Infantino nam je, kao personifikacija najveće kriminalne, čuj mene, nogometne organizacije na svijetu, iz Katara svakako jasno poručio da njih tamo za takve gluposti kao što je nogomet uopće nije briga. Može i tamo gdje ispaljuju nuklearne rakete, tamo gdje kidaju novinare na komadiće, može i pet-šest-deset utakmica svaki dan, samo dok brojač novca bjesomučno radi i upumpava cifre na račun.
Jer to je današnji nogomet i od toga se ne može pobjeći. Vode ga takvi ljudi i to su njihovi prioriteti; Katar 2022 je bio samo još jedna savršena ilustracija. Slijedi nova, bljeđa i veća, za četiri godine, na u percepciji potpuno drugačijem, ali u praksi tako sličnom mjestu. Zbogom Doha, doviđenja u New Yorku.
