Malo je toga u životu frustrirajuće kao čekanje.

Sekunde, sati, dani, mjeseci, godine, potpuno je svejedno koliko čekate. I nema veze gdje ili koga ili što, i čekate li nešto dobro ili loše, jer svako čekanje traje nekakvu svoju vječnost i stvara frustraciju i nemoć – nekada jedva primjetno malu, nekada nepodnošljivo veliku i strašnu. A iščekivanje i gledanje u vrijeme – hajde, hajde, hajde! – često rađa i gomilu pitanja i nudi pogrešne odgovore. Još češće tjera na pogrešne odluke.

Petr Čech zadnjih je 85 dana čekao.

Nije govorio javno o tome, vjerojatno nije o tome pričao ni sa suigračima ni s trenerima, možda ni s obitelji, ali je sasvim sigurno razmišljao. Rekorder je, istina, bio već dugo – i 199 clean sheetova mnogo je više od 169 koliko ima David James – ali ljudi i njihova povijest vole okrugle cifre, a jedini vratar s 200 utakmica bez primljenog pogotka lako svoje ime može staviti i na vrh ljestvice najboljih ikada. I zato je sigurno da je Petr čekao i razmišljao. I bio sve više frustriran i donosio sve lošije odluke.

Nije Čeh briljirao otkako je svoj put od doma u Cobhamu do posla u Londonu učinio malo dužim, zamijenivši svlačionicu na Stamford Bridgeu onom modernijom na Emiratesu. Ali u zadnjih gotovo tri mjeseca njegova je forma gotovo dodirnula dno – od utakmice s Newcastleom, u kojoj je Arsenal slavio s 1-0, Petr nije uspio sačuvati svoju mrežu netaknutom. Tekstovi o jednoj velikoj karijeri već su bili napisani, posvete možda i najboljem vrataru u povijesti Premier lige spremne, ali brojčanik je jednostavno stao na 199 utakmica. Arsenal je igrao sve slabije, lako ispuštao bodove i još lakše primao golove, čak i u onim rijetkim trenucima – poput utakmica s Crystal Palaceom ili Evertonom – kada je bio dominantan.

Za ovakve poput njega stvarno i važi ona da je forma prolazna, a klasa vječna

Mnogi od njih na dušu su išli upravo 36-godišnjem češkom vrataru. Čech je u Chelsea stigao u sezoni 2004./05., a u Premier ligi su detaljnu vratarsku statistiku počeli bilježiti dvije godine kasnije. Tako je u 333 utakmice između 2006. i 2017. napravio tek 18 direktnih pogrešaka nakon kojih je primio gol, da bi ove sezone u toj statističkoj kategoriji bio najlošiji igrač lige – njegove greške u 30 odigranih utakmica dovele su do čak šest golova. I nisu to bile samo ispuštene lopte, komična pogrešna dodavanja i plivanja u prazno, jer da jesu bilo bi ih i lakše shvatiti i opravdati kao nešto što se događa svakome tko je ikada navukao golmanske rukavice na ruke. Petrove su reakcije postale sporije, procjene pogrešne, njegova istrčavanja zakašnjela, pozicioniranje slabije; donosio je previše loših odluka i najednom stalno bio s pogrešne strane margine, preko noći pretvorivši status golmanske legende u predmet ismijavanja.

Jer čekanje i frustracija ponekad se pretvore u kaos.

Znam da će možda zvučati glupo i više od svega bezobrazno, ali prvi dojam koji Petr Čech ostavlja kada ga sretnete izvan nogometnog terena je tupavi osjećaj iznenađenosti činjenicom da ne nosi kacigu. Stvar je to koja ga je i vizualno obilježila i koja je u našem umu izgradila specifičnu percepciju ovog u stvarnosti uvijek nasmiješenog, izuzetno ugodnog i susretljivog čovjeka. A Petr Čech imao je i ima život izvan kacige.

Zafranović, Marković, Karanović, Paskaljević i Grlić već su se odavno bili vratili iz Praga, pratio ih je i Emir Kusturica i Praška škola jugoslavenskog filma proživjela je svoj vrhunac, a tamošnja kinematografija u Petru Čechu imala je svoju mladu zvijezdu. Tada devetogodišnji dječak iz Plzeňa igrao je ulogu dječaka Honze u TV seriji Území bílých králů, ali s obzirom na to da je dolazio iz sportske obitelji uskoro je mnogo ozbiljnije trenirao nogomet i hokej na ledu. Na ledu mu je bilo i zanimljivije, obzirom da je na golu bio aktivniji nego u nogometu, gdje su mu treneri na početku dodijelili ulogu target mana, s obzirom na to da je bio najviši na terenu. Međutim, nakon što je kao 10-godišnjak slomio nogu, ‘oporavljao’ se na lakšoj poziciji, onoj među stativama, gdje je na kraju i ostao te preko Škode (današnje Viktorije) i Chmela iz Blšana stigao do praške Sparte.

Ondje je sa 19 srušio rekord s najduže vremena bez primljenog gola u češkoj ligi i privukao interes stranih klubova, među kojima je najozbiljniji bio Arsenal. Međutim, tako mlad igrač, koji nije bio niti reprezentativac, u to vrijeme u Engleskoj nije mogao dobiti radnu dozvolu, pa je Čech završio u francuskom davljeniku Rennesu. Nakon probe pred tadašnjim menadžerom Claudijom Ranierijem dobio je ugovor s Chelseajem, gdje je trebao biti prva alternativa za Carla Cudicinija.

Jose Mourinho također je Talijanu namijenio broj 1, ali Cudicini se u predsezoni ozlijedio, a Čeh je dobio priliku debitirati protiv Manchester Uniteda. Sačuvao je svoju mrežu netaknutom, a u toj sezoni uradio je to ukupno rekordnih 21 put, usput primivši tek 15 golova čitave sezone. Chelsea je osvojio i obranio titulu, a Čech je svoju popularnost konačno mogao mjeriti s onom sjajnog hokejskog vratara Dominika Hašeka – bio je možda i najbolji vratar na svijetu u tom trenutku.

Bio je neobično topli dan u listopadu 2006. kada je prvak Chelsea stigao na Madejski u goste novom premierligašu Readingu. Igralo se tek 11 sekundi kada je golman Marcus Hahnemann ispucao loptu preko čitavog terena i za njom su potrčali Stephen Hunt i Paulo Ferreira. Hunt se pružio koliko je mogao, ali najbrži je bio Petr Čech, koji je uklizao ispred njega i pokupio loptu. Hunt ga je zakačio, u prvi trenutak se činilo jako malo, ali Čech je ostao ležati na travi. Hunt, kojemu je ovo bio prvi start u Premier ligi u životu, Petra je potapšao po glavi, a sudac Mike Riley nogometaša pozvao na stranu i opomenuo.

Čech se jednom prevrnuo i ostao ležati na terenu. Pritrčao mu je Bryan English, klupski liječnik. Iako je Čech sam ispuzao s terena, bilo je jasno da je ozljeda ozbiljnija nego što se u prvi mah činilo i Mourinho je Čecha morao zamijeniti Cudicinijem. Moglo se vidjeti da English i Čech međusobno razgovaraju, Petr je čak u jednom trenutku nešto gestikulirao rukom. Iznijeli su ga na nosilima i odnijeli u svlačionicu.

Nitko nije znao da je u tom trenutku njegov život visio o koncu.

English se nekoliko puta vraćao na teren da pruži pomoć igračima i svaki put kada bi stigao natrag do Petra, ovaj je bio sve lošije. Zatražio je ambulantno vozilo da ga prebaci u bolnicu – kasnije će Mourinho tvrditi da Reading nije imao spremno vozilo i da je zbog toga Čech zamalo izgubio život, dok će iz kluba govoriti da su reagirali prema Chelseajevim uputama. Navodno je dežurna liječnička ekipa procijenila da se radi o manjem potresu mozga.

Više od sat vremena nakon ozljede Petr Čech je stigao u lokalnu bolnicu. Skenovi mozga pokazali su frakturu lubanje ali i to da su slomljeni dijelovi kosti pet milimetara dublje i Čech je hitno prebačen u drugu bolnicu gdje je oko 1 sat iza ponoći operiran. Ugrađene su mu dvije metalne ploče iznad lijevog uha, prognoza je bila da jako dugo neće na teren, ako ikada bude uopće mogao. I da je pukom srećom uopće ostao živ.

To što je Petr Čech rođen kao jedan od trojki – njegov je brat preminuo od infekcije s dvije godine života – pokazalo se zamalo fatalnim. Kosti njegove lubanje mekše su nego kod drugih ljudi i moguće je da je zato ovakav udarac uzrokovao tako veliki problem. Za povratak na teren rješenje je bilo samo jedno – kaciga. I to ne bilo kakva, nego specijalno dizajnirana kaciga u čijem su stvaranju zajedno sudjelovali Adidas, liječnici i sam Petr, koji je na početku nije ni želio. Nije želio da djeluje kao njegova slabost, nije želio da ljudi misle kako se boji ili kako neće na svaku loptu ići kao i ranije.

Krajem siječnja 2007. Čech se vratio na teren. S kacigom, koju nikada više nije skinuo i bez koje se po liječničkoj preporuci ne bi smio baviti sportom. Ali Čech se nije štedio – kaciga je postala zaštitni znak, a ne slabost. S Chelseajem će osvojiti još dvije titule prvaka, četiri FA Cupa i još jedan s Arsenalom, tri Liga kupa, a onda i Ligu prvaka i Europa Ligu. Triput je bio najbolji golman u Europi, devet puta najbolji češki nogometaš, četiri puta najbolji golman Premier lige. U finalu Lige prvaka bio je proglašen za igrača utakmice.

Ova sezona najgora je u njegovoj karijeri. S Arsenalom je 16. prosinca slavio protiv Newcastlea 1-0, odigrao 199. utakmicu bez primljenog gola, a onda čekao na veliki jubilej. Čekao, i postajao nervozniji i frustriraniji. I griješio kao nikada prije. Nakon prošlog vikenda, Brightona i utakmice u kojoj je bio kriv za oba suparnička pogotka, javno se ispričao navijačima; preuzeo je odgovornost i krivicu. Ne igram dobro, nisam na razini na kojoj bi trebao biti. Bez clean sheeta je bio 11 utakmica, Arsenal je u to vrijeme bio na samo tri pobjede i pet poraza. Forma na dnu, frustracija na vrhuncu.

U nedjelju je protiv Watforda obranio sve što je išlo u vrata. Onda je na 1-0 za Arsenal uhvatio i penal brbljavom Troyu Deeneyu – u 16 prethodnih penala je primio gol – i na kraju utakmicu završio bez primljenog pogotka, 200. put u karijeri. Kao jedini koji je to napravio u povijesti Premier lige. I vjerojatno i sam shvatio da je sve to ustvari manje važno. Jer za ovakve poput njega stvarno i važi ona da je forma prolazna, a klasa vječna. A on je svoju klasu i pokazao i dokazao. Usprkos svemu, on jes Petr Čech, jedan od najboljih golmana našeg vremena.

https://www.youtube.com/watch?v=hF2oo7oPtJw