Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Knjigom po golu

Kratka i intimna povijest pisanja o nogometu

Mislim da mi je moralo biti već barem 17 godina kada sam prvi put pročitao Fever Pitch.

Bilo je to, valjda kao i za svakog prosječnog srednjoškolca tada ili bilo kada, vrijeme prividno savršene stvarnosti koja me okruživala, a čije iskrivljenosti i nisam mogao biti svjestan. Zanemarimo li tipične probleme jednog adolescenta koji je bio tek prosječan učenik i neostvareni sportaš čije ambicije ni približno nisu pratile njegove realne mogućnosti, čitav moj svijet se svodio na dobro društvo i zabavu koju je prekidala naivna i nesretna zaljubljenost u poneku djevojku i — moj nogometni klub.

Stadionska groznica, kako je u prijevodu Vesne Mostarice naslovljena kjniga Nicka Hornbyja u izdanju beogradskog Platoa objavljeno četiri godine nakon originala — od prve do posljednje stranice bila je savršena knjiga za taj period mog života. Sarkastična, zabavna, čitka, malo i plitka potvrda da u svemu tome nisam sam. Da su nervoza i sivilo i depresija uzrokovani nogometom sasvim normalna stvar. Ustvari, da jesmo mali, nikome osim sebi bitni, ali i dalje velik dio svijeta nogometnog navijača i da se jednako kao ja i mojih 20-ak pokislih i nervoznih drugova u tamo nekim Vrapčićima, Gabeli ili Lukavcu osjeća i tisuće Hornbyja na svom — za mene tada sjajnom i blještavom — Highburyju. Ili bilo gdje na planetu.

Najjasnije od svega se sjećam vlastitog iznenađenja kada sam naslovnicu sa žarko crvenim Arsenalovim dresom ugledao u malom i prljavom izlogu skromne lokalne knjižare. U godinama koje su dolazile ta je knjiga postala daleko najlakše dostupna — ja sam je kasnije, kao valjda najčešći poklon, dobivao u različitim izdanjima i različitim verzijama, a ostala mi je crnogorska od dragog prijatelja — ali je u tom trenutku bila doslovno prva koja je imala veze s nogometom a da to nije bila neka monografija, (auto)biografija ili puka zbirka statističkih podataka kakvu je objavio svaki seoski klub koji drži do sebe. Dotad smo i mi koji smo opsesivno iščitavali sportsku štampu i pokušavali je imitirati imali samo jednu sliku o tome kako pisanje o sportu treba izgledati, a onda se najednom pojavio Fever Pitch i ponudio potpuno drugačiju perspektivu.

I nije nešto novo to da se kod nas sportsko novinarstvo, pogotovo pisano, oduvijek percipira samo kao jako dobra zajebancija za one nedovoljno ambiciozne i još manje talentirane autore koji ionako ne mogu raditi nešto ozbiljnije. U moru fraza, zbog kojih nas najčešće i kritiziraju, ima i ona o podjeli novinara na dobre, loše i sportske. I nije samo stvar u aktualnom stanju esnafa u regiji i desetljećima propadanja i uništavanja njegove kvalitete i etike, nego i generalnom razvoju žanra, koji je debelo zaostajao i gotovo u potpunosti ignorirao vlastitu publiku i njenu važnost, pogotovo kada je nogomet u pitanju.

Autori su najednom kroz nogomet počeli istraživati i svoje, ali i tuđe živote

Međutim, nije taj problem bio ekskluzivitet naših prostora, nego je to bilo gotovo pravilo u Europi nakon Prvog svjetskog rata pa sve do sredine 1990-ih.

Istina, bilo je i u to vrijeme vrhunskih nogometnih autora, pogotovo u srednjoj Europi, Italiji i Latinskoj Americi — Willy Meisl je krajem 1940-ih napisao Soccer Revolution, na Apeninima je status legende stekao Gianni Brera, ondje se dodatno razvijao i danas aktivni engleski veteran Brian Glanville, a nešto kasnije svoju će slavu steći Eduardo Galeano — ali je europsko sportsko novinarstvo debelo zaostajalo za američkim. Na starom kontinentu robovali su konzervativnim pravilima koja su donekle ograničavala autorsku slobodu, ali i direktno umanjivala sam značaj pisanja o sportu.

I dok je u Velikoj Britaniji Martin Amis u rujnu 1981. pisao kako “intelektualce koji vole nogomet jednako preziru i intelektualci i zaljubljenici u nogomet”, u SAD-u su se ozbiljni autori već desetljećima bavili sportskim spisateljstvom. Jack Kerouac, Damon Runyon ili Norman Mailer su se, između ostalih, bavili sportskim novinarstvom, a Sports Illustrated je u više navrata angažirao Ernesta Hemingwaya, uključujući i priču o borbi bikova za koje je navodno isplatio honorar od 30.000 dolara. Činjenica da su Amerikanci često fokus stavljali na samu priču, ali i autorovu osobnu impresiju, kroz sportsko novinarstvo je promovirala neke od vrhunskih spisatelja poput — opet između još gomile ostalih — Reda Smitha, Grantlanda Ricea, Franka Deforda, kao i legendarnog Huntera S. Thompsona te W.C. Heinza čiji je Death of a Racehorse za mene i najbolje napisani ‘izvještaj’ s nekog sportskog događaja ikad.

Upravo zato su američki autori i njihov stil pisanja o sportu, koji su jasno prenijeli i na mnogobrojne knjige, imali ogromni utjecaj na nadolazeću generaciju (mahom britanskih) novinara i pisaca koji će promijeniti percepciju pisanja o sportu u Europi na početku 1990-ih. Hornby ne skriva da je bio opčinjen američkom sportskom literaturom, a inspiraciju za Fever Pitch pronašao je u knjigama Fredericka Exleya A Fan’s Notes iz 1968. i This Boy’s Life Tobiasa Wolffa iz 1989. Pete Davies je dio 1980-ih proveo na proputovanju Amerikom, gdje je radio kao sportski reporter, a Simon Kuper ondje je proveo dio svog djetinjstva i prvi put se susreo s knjigama o sportu.

Drugi važan utjecaj na ono što će se pretvoriti u sportsku literarnu scenu imali su fanzini.

Nakon tragedije na Heyselu navijači su u medijima postali neprijatelji broj 1, pa su rješenje tražili na underground literarnoj sceni. Neslužbena i neovisna klupska glasila nicala su u gotovo svim nogometnim sredinama, a tri najveća — među kojima najvažniji i danas aktualni When Saturday Comes — izlazila su na nacionalnom nivou i kroz njih su se predstavljali spisatelji vezani za različite klubove. Osim što su potpuno nepoznatim autorima davali priliku za isticanje, fanzini su, za razliku od Fleet Streeta, svoju publiku tretirali onakvom kakva stvarno jest bila: zainteresirana za nogomet. U to vrijeme nogometni navijači su u mainstreamu smatrani siledžijama i glupanima koji o samom sportu ne znaju ništa niti ih u principu zanima, a masovna prodaja fanzina bila je potvrda idiotizma i suludosti takve teze.

Iste godine kada su Liverpoolovi navijači izazvali nerede u Bruxellesu, u Londonu je na Charing Crossu otvorena prva specijalizirana sportska knjižara. Novozelanđanin John Gaustad — koji će se kasnije udružiti s kladionicom William Hill i kreirati danas najznačajniju nagradu za sportske knjige — bio je vlasnik i jedini radnik u Sportsbooku, koji je uskoro postao centralna točka za sve one koje su željeli o nogometu čitati (i pisati) ozbiljnije.

Pionir nogometnog izdavaštva ustvari nije bio Hornby, koji je također često zalazio u Sportsbook, nego već spomenuti Pete Davies. Dotad autor dvaju romana je prije Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. pokušao pronaći novinsku organizaciju za koju bi pokrivao Mundijal. Međutim, dobio je ponudu da napiše knjigu o engleskoj nogometnoj reprezentaciji i sasvim slučajno i stalni pristup momčadi koja će onda ostvariti najveći uspjeh nakon 1966. i doći do polufinala. Davies je napisao subjektivni i emocionalni doživljaj Svjetskog prvenstva i u prvom izdanju knjigu All Played Out (koja će biti ponovno objavljena pod nazivom One Night in Turin) prodao u više od 60.000 primjeraka. Otvorilo je to vrata prvo Hornbyju, a onda i Simonu Kuperu i njegovoj Nogometom protiv neprijatelja.

Već do SP-a u Francuskoj izdavači su bili oduševljeni nogometom, a knjige su se redale kao na traci — danas je sportska sekcija najvećih britanskih knjižara i biblioteka zaista velika i nudi ogroman izbor vrhunskih priča ispričanih kroz tipkovnice nekih od najboljih autora svih vremena.

Potpuni zaokret doživjelo je i cjelokupno sportsko novinarstvo jer je u digitalno doba naprosto bilo natjerano na to. Dnevno sportsko novinarstvo je s pojavom društvenih mreža i digitalnih medija postalo teže — uz more televizijskih kanala, streamova i lajvova, danas apsolutno sve sportske događaje možete pratiti i sami i nestala je potreba za klasičnim izvještavanjem. Usto, sportske organizacije imaju gotovo apsolutnu kontrolu nad informacijama, pa suhoparne izjave i dosadne konferencije za novinare više nikoga ne zanimaju. Nikoga ozbiljnog. I novinari su konačno došli u situaciju da imaju mnogo više autorske slobode, da stvarima pristupaju ozbiljnije i detaljnije, da publici ponude pravu priču.

Hornbyjev Fever Pitch za Britaniju je bio najvažnija sportska knjiga i djelo koje je u tom trenutku neočekivano pokrenulo lavinu. Intimni dnevnik nogometnog navijača na prvu je predstavljao priču o odrastanju i sazrijevanju kroz njegovu vezu s klubom, ali je u praksi nogometno okruženje otvorio prema društvu i pokazao koliko je to neistražen teren koji vrijedi analizirati mnogo dublje. I kako za takvo nešto postoji publika. Autori su najednom kroz nogomet počeli istraživati i svoje, ali i tuđe živote — sociologiju, psihologiju, povijest i sve druge aspekte koji su se pokazali zanimljivi publici. Uskoro se stvorio čitav novi žanr koji se proširio i na ostatak Europe i nogometne knjige i vrhunsko pisanje o nogometu postali su standard.

U međuvremenu se kod nas, čast rijetkim izuzecima, ništa od toga nije dogodilo.

Na Balkanu — u Hrvatskoj, Srbiji, BiH — priča je ostala manje-više tamo gdje je bila i prije Hornbyja i revolucije u pisanju o nogometu i sportu. Vrhunski autori poput Borisa Dežulovića, Aleksandra Hemona, Miljenka Jergovića, Ahmeda Burića… nogometom i sportom se bave, ali tek kao hobijem, a ovdašnji izdavači imaju malo ili nimalo interesa i i dalje objavljuju tek poneku silom napisanu biografiju ili, u najboljem slučaju, zbirku kolumni. Autorski novinarski rad, makar bio i loš i nekvalitetan, i dalje je daleko iza suhoparnih fraza, starih i isluženih pravila, a danas i iza odvratnih clickbait naslova. Gazdama je od priče važniji novac, a novac donose klikovi. I tu priča završava.

Prije točno godinu dana, malo nakon što je sarajevski Buybook objavio moju knjigu priča Igrač za raju čistio sam (naravno, Ikeinu) policu s knjigama i došao na ideju da taj za nas tako slabo istraženi svijet predstavim svojoj publici. Na otvorenom Instagram računu (skoro) svake srijede sam uz osnovni i kratak opis predstavio jednu knjigu nogometne tematike kako bi tako barem malo približio ili olakšao ljudima izbor i pomogao im da pronađu nešto za sebe. Od tada sam objavio točno 50 različitih knjiga, a reakcije su bile u pravilu pozitivne.

Tko zna, možda će i bez nekog našeg Hornbyja jednom i kod nas izdavači i urednici shvatiti da publika postoji i da nije baš tako glupa koliko misle da jest…

* * * * *

S obzirom na to da slijedi period blagdana i darivanja, a boljeg dara od knjige nema, evo i moje liste preporuka.

Prevedeno na neki od jezika naših prostora:

Fudbal — sjaj i tama (Football in Sun and Shadow), Eduardo Galeano

Nogometna groznica (Fever Pitch), Nick Hornby

Nogometom protiv neprijatelja (Football Against The Enemy), Simon Kuper

Namještaljka (The Fix), Declan Hill

Fudbalska matrica (Die Fussball-Matrix), Christoph Biermann

‘Domaći’ autori:

Diego Armando i sedam patuljaka, Boris Dežulović

Rođeni za vječnost, grupa autora

Jedanaest veličanstvenih, Vladeta Nedeljković

Nogomet narodu, Aleksandar Holiga

Samo bogovi mogu obećati, Božo Koprivica

Engleski jezik:

Inverting The Pyramid, Jonathan Wilson

A Life Too Short, Ronald Reng

Brilliant Orange, David Winner

When Friday Comes, James Montague

Ajax, The Dutch, The War, Simon Kuper