Zvuči to jako banalno ako promatrate iz perspektive suvremenog nogometa na najvišoj razini, ali za situaciju u kojoj se u zadnjih nekoliko godina našla BiH, to je možda i najvažnija stvar. Za ovu reprezentaciju je već godinama bilo jasno, čak i u prvih nekoliko utakmica sa Petevom na čelu, da uz manje improvizacije, a više planiranja ima realni potencijal ostvariti mnogo bolje rezultate nego što ih ima. Međutim, uz povremene bljeskove kod svakog izbornika, momčad je prečesto djelovala kao nepovezana, neuravnotežena, psihološki nestabilna družina kojoj nedostaje vezivno tkivo koje bi je pretvorilo u solidnu ekipu.

Kazahstan i Ukrajina ponudili su drugu sliku. Ideja i nogometna filozofija koje se Petev drži — kao što je bilo i u Dinamu i u bugarskoj reprezentaciji — prilično je jednostavna i bazična, ali je za reprezentativni nogomet u kojem nema pretjerano puno vremena za ozbiljan rad zapravo ključna. Bugarin je očito oprezan trener koji ne uzima previše rizika i koji se pokušava prilagoditi manama i vrlinama svoje, kao i suparničke momčadi. Iz takvog pristupa je Petev kroz dosadašnje utakmice izgradio i nešto što u ovom trenutku sliči pravom sustavu. BiH od dvoboja s Francuzima u Sarajevu igra s trojicom stopera i dvojicom napadača, što se s vremenom pokazalo kao pun pogodak za profil igrača koje izbornik ima na raspolaganju, i to zato što je tako prilagodljiva.

Bosanci i Hercegovci imaju izreku o trčanju pred rudo, ali je se nikad nisu držali

U ovom rasporedu Petev prije svega ima sebi prirodnu defenzivnu sigurnost — uz logičnih pet igrača u zadnjoj liniji kada je suparnik u posjedu, izbornik najčešće bira i defenzivno orijentirane veznjake od kojih barem dvojica igraju jako blizu zadnje linije, što uz barem jednog pokretljivog napadača daje dovoljno stabilnosti u obrani. U situacijama kakve su se događale protiv Francuza, te u prvom poluvremenu protiv Ukrajine — dakle, protiv nominalno puno boljih momčadi — Petev tako, uz manje promjene prema potrebama utakmice, ima mehanizam kojim zaguši i neutralizira suparnika, što je u svim utakmicama njegov prioritet.

S druge strane, ova je formacija izborniku pomogla da djelomično riješi i probleme u organizaciji napada. BiH je godinama imala problema s bokovima u oba smjera, a očito je da profilu igrača koje ima na tim pozicijama, prije svega Miroslavu Stevanoviću i Seadu Kolašincu, puno više odgovara uloga wingbacka.

Dobila je Bosna i Hercegovina i, koliko je to moguće sa limitiranim igračkim kadrom, širinu u napadu. Važnu ulogu u tome, pogotovo u dvije utakmice u kojima je vezni red bio bez Pjanića, ima Anel Ahmedhodžić. Ovaj 22-godišnji stoper švedskog Malmöa igrač je koji je u stanju osvojiti prostor s loptom, opteretiti suparnikovu sredinu i otvoriti priliku za napad s bokova, što je, pogotovo u Kazahstanu, bio i glavni put kojim je BiH pokušavala i na kraju i došla do golova. Usto, Edin Džeko godinama ponavlja kako mu je za reprezentaciju lakše igrati u sustavu u kojem pored sebe ima još jednog napadača, što je ovaj put sjajno iskoristio Smail Prevljak.

Još jedna pozitivna stvar koja se može izvući iz ove dvije utakmice i ovog jednostavnog plana je ta da je on zapravo sam po sebi alternativa osnovnoj ideji. S toliko izostanaka u veznom redu Petev je ondje morao improvizirati, a igrači koje je birao — izuzev Amira Hadžiahmetovića — nisu dali pravi odgovor i bili su daleko najlošiji dio tima u obje utakmice. Ali sustav je, uz manje promjene, i dalje funkcionirao i, štoviše, izrodio čak 25 šansi u tri utakmice, što je jednako ukupnom broju stvorenih šansi u sedam utakmica prije toga, uključujući i onu sa amaterima iz Kuvajta.

Suština je zapravo to da su se Petev i njegova Bosna i Hercegovina za ove dvije utakmice dobro pripremili, odigrali strpljivo, jednostavno i s osnovnim, ali jasnim planom, što joj donijelo i pozitivan rezultat.

I naravno da ove dvije utakmice nisu bile bez mana.

Prije svega ona s Ukrajinom, koja je u prvih pola sata igre imala apsolutnu kontrolu i dominaciju i koja je u tom periodu zabila gol nacrtan u jednom od svojih udžbenika, te stvorila nekoliko odličnih šansi. Preuzimanje više rizika u drugom poluvremenu, kao i u dijelovima utakmice sa Kazahstanom, automatski je razotkrilo stari problem s transformacijom u obranu, odnosno sporošću zadnjeg reda. Uza sve to, već spomenuta laka neutralizacija vezne linije — koju su napravili i Kazahstanci i Ukrajinci u većem dijelu utakmice — vraća nas na stari problem koji bi ekipa mogla imati s kreacijom u utakmicama u kojima bi trebala dominirati posjedom i napadati. Sve su to realni problemi, za koje ostaje dojam da ih je izbornik svjestan i da pokušava, koliko je to moguće, raditi na njima.

Međutim, dva pozitivna rezultata i povratak u borbu za drugo mjesto, koje sada izgleda realno, otvorili su i staru ranu koje ima bosanskohercegovačko nogometno društvo u cijelini; ranu koja je ovu selekciju i ranije često skupo koštala. Bosanci i Hercegovci imaju sjajnu izreku o trčanju pred rudo, ali je se nikad nisu držali.

Od nimalo argumentirane priče o najgoroj ekipi na svijetu i povijesti BiH te piti od znate već čega, ona je najednom okrenuta na kalkukacije i računanje koga je najlakše preskočiti u baražu te jednako neargumentirane zaključke o najboljoj igri ikad. Sredina je to koja zapravo — o tome smo mnogo puta pisali — nema sredine, i u kojoj se stvari rangiraju isključivo kao najbolje ili najgore; kao vrhunske ili katastrofalne; mjestu je to gdje nema prostora između neznalice i genija, jer može se biti samo jedno ili drugo.

Zamka je to u koju je upao Safet Sušić, za njim i Mehmed Baždarević; najviše od svih Robert Prosinečki, koji je nakon utakmica u Ligi nacija — koje je BiH igrala loše, ali pobjeđivala — bio heroj i spasitelj, da bi nekoliko mjeseci kasnije postao neznalica, malo veća nego što je bio kada je tek imenovan. Razlog tome nije samo mentalitet mahale, nego i površnost i fiksacija na kratkoročni instant-uspjeh, koji to zapravo uopće nije. Uostalom, najbolja ilustracija toga je utakmica sa Ukrajincima, nakon koje je i pored mora tekstova, analiza i pohvala gotovo jedini kritičan — opet čast izuzecima — bio sam izbornik Petev, primijetivši da je njegova momčad izgledala dosta loše na otvaranju utakmice te da postoje problemi koje treba rješavati.

Takav naivni pristup problemu BiH je, osim jednog plasmana na veliko natjecanje, u pravilu donosio isti razvoj situacije: već spomenute bljeskove koje je ekipa ostvarivala pod apsolutno svim izbornicima koji su je vodili, kratke dojmove da je situacija posložena, a momčad organizirana, te kontraproduktivne euforične balončiće koji bi lako pucali i iz kojih bi se, najčešće po samim izbornicima i igračima, izlijevala gomila frustracije i gorčine istih onih koji bi do tog trenutka radosno plesali i glasno pljeskalii s ružičastim naočalama nabijenim na nos.

Petev je reprezentaciju preuzeo u specifičnom trenutku i s ogromnim bremenom načina na koji NSBiH i njegovi aktualni šefovi funkcioniraju, i to je sasvim normalno. Bugarin je došao u specifičnu sredinu, očito je bio svjestan toga. I pored silnih problema i teških uvjeta za rad, uspio se kroz posljednje utakmice izboriti za povjerenje prije svega svlačionice i igrača — što je daleko najvažnije — a posljednjim rezultatom i dobrog dijela navijača, vjerojatno i za mir u vlastitoj kući i priliku da u mnogo boljim uvjetima dočeka kvalifikacije za Europsko prvenstvo. No, činjenica je da je u njegovom mandatu Bosna i Hercegovina zasad dobila jednu natjecateljsku utakmicu i to protiv Kazahstana, te da mu za plasman na SP vjerojatno trebaju još četiri uzastopne, nešto što ova selekcija nije napravila još od proljeća 2013.

Dobra igra unatoč ogromnim problemima sa izostancima, četiri boda s dva gostovanja, prva pobjeda aktualnog izbornika u natjecateljskim utakmicama i prva kvalifikacijska pobjeda za Bosnu i Hercegovinu još od rujna 2019. Povratak u borbu za plasman u baraž, odnosno vraćanje odluke o raspletu u skupini u vlastite ruke — jer s dvije domaće pobjede nad Finskom i Ukrajinom BiH je u baražu — sve su to pozitivne stvari koje treba izvući iz tjedna koji je iza nas. Činjenica je da je reprezentacija u Kazahstanu i Ukrajini napravila još jedan maleni korak naprijed, ali isto tako da je još uvijek na početku puta i da joj nepotrebna euforija i površnost mogu biti samo dodatna prepreka.

Petev je kao izbornik napredovao, njegova selekcija je napredovala, i BiH je u ove dvije utakmice izgledala dobro. Ali i njemu i njegovoj momčadi treba dati pravu priliku da tek pokažu kako ovo nisu bili samo bljeskovi kakve smo gledali i ranije, i da njegova ideja i sustav zaista vode na put kojim će reprezentacija Bosne i Hercegovine dugoročno opet postati barem kompetitivna na svojoj razini.