I to toliko drastično da je čovjek koji je u reprezentaciju BiH došao kao nesposobna marioneta kojom upravljaju srpski i hrvatski menadžeri, kolonizator domaćeg nogometa koji krade burek (sa sirom) iz usta domaćoj nejači doslovno preko noći postao ne samo vrhunski taktičar, maestralni trener i ponosni selektor svih Bosanaca, nego i superheroj koji je spasio bosanski reprezentativni, a s lovom koja će doći, i nogomet u cjelini. Za transformaciju od kradljivca bureka do čovjeka koji svoj burek na Baščaršiji ne mora plaćati jer se svi utrkuju da ga počaste Robertu Prosinečkom bilo je dovoljno da, pored nekoliko solidnih prijateljskih utakmica, dvaput pobjedi Sjevernu Irsku, trenutno 34. reprezentaciju na svijetu, te u dvije utakmice s moćnom Austrijom (24.) uzme četiri boda.

Dakle, Bosna i Hercegovina je u četvrtak navečer na bečkom Happelu — ili Prateru, ako vam je draže — odigrala svoju posljednju utakmicu Lige nacija u kojoj je remi bez golova protiv Austrije zbog tri prethodne pobjede bio sasvim dovoljan da osigura prvo mjesto u svojoj skupini, promociju u najjaču ligu te, jasno, završni play off u diviziji B.

Gotovo 20.000 Bosanaca našlo se na tribinama najvećeg austrijskog stadiona proslavljajući rezultat koji ovu malenu zemlju nakon dvaju propuštenih velika natjecanja na neki način vraća na nogometnu mapu s imenima najboljih europskih selekcija. BIH je u praksi sebi osigurala četiri vrhunske prijateljske utakmice u idućem ciklusu ovog natjecanja — ali, što je mnogo važnije, potvrdila plasman u baraž, postavila zaštitnu mrežu za eventualni neuspjeh u kvalifikacijama te potvrdila da je Robert Prosinečki već sad napravio isti uspjeh kojeg je imao njegov prethodnik Mehmed Baždarević u kvalifikacijama za Francusku.

Dvoboj s Austrijancima zaista jest bio najzrelija utakmica koju je reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala od dolaska Roberta Prosinečkog.

Svjesni da je suparnik taj koji mora gonjati rezultat (Austrijancima je trebala pobjeda od dva razlike) gosti su se prije svega posvetili neutraliziranju suparnika. BiH je većim dijelom utakmice imala potpuno kontrolu, a kroz polukontre i kontre i ozbiljnije prilike od svog domaćina. Austrija, koja na papiru zaista izgleda dobro, bila je potpuno ugušena i bez prave ideje kako otvoriti utakmicu, a to je tako prvenstveno zahvaljujući dobroj postavci Prosinečkog i njegove momčadi.

U Bosni nema tek običnih heroja, tamo postoje samo superheroji, opjevani majstori i bogovi svog posla. Dok im ide. A kad ne ide…

I dalje se BiH mučila s velikim brojem pogrešaka u predaji lopte, i dalje je očita razlika u kvaliteti među individualcima, i dalje su rješenja prečesto preočita. Igra prema naprijed i dalje se svodi na Miralema Pjanića i Edina Džeku te njihovu sposobnost da improviziraju u napadu i uključe suigrače. No, pozitivnih promjena je mnogo više i bitno su utjecale na konačnu izvedbu te dojam koji je BiH ostavila. Možda i prvi put od kada je Prosinečki izbornik vidjeli smo neke jasne mehanizme u igri. BiH je u Beču kontrolirala prostor i bila ta koja je utakmicu usmjerila u željenom smjeru, pokazavši veliki napredak u odnosu na izdanje prije mjesec dana protiv Sjeverne Irske, odnosno prvu utakmicu s Austrijancima kući te onu katastrofalnu predstavu u Belfastu u rujnu.

Međutim, način na koji je BiH igrala u Beču ne djeluje kao slučajnost, ali ni nužno diktat potrebitog rezultata. Nakon što je preuzeo selekciju Bosne i Hercegovine Prosinečki je najavio da će pokušati nametnuti drugačiji stil nogometa od onoga koji je zagovarao njegov prethodnik. U prvim utakmicama predstavio je sustav koji je uzora očito imao u momčadima koje grade igru iz zadnje linije i pokušavaju kontrolirati utakmicu kontrolirajući posjed, ali stvari su se s vremenom promijenile. Možda su se stvari tako rasplele slučajno — ne bi bilo prvi put — a možda je tek Robi shvatio da je ovo jako limitirana momčad kojoj nedostaje kvalitete i da tu kvalitetu mora nadomjestiti borbenošću, ali i improvizacijom i promjenama u stilu igre za koji je tvrdio da ga preferira.

U četiri kompetitivne utakmice Bosna i Hercegovina nije bila ni lijepa ni pretjerano uzbudljiva, a ni posebno ugodna za gledanje, ali je bila funkcionalna i, što je najvažnije, očito je napredovala. Istina je da su lako stvari mogle otići u drugom smjeru, da su se mogle otrgnuti kontroli (i da još uvijek mogu) i da je dobar komad ovog natjecanja Prosinečki hodao po žici i jedva balansirao, ali je na kraju uspio napraviti ono što misli da je najbolji stil kojim ova selekcija može igrati.

A usput je izgradio solidnu i čvrstu obranu kakvu BiH nije imala jako dugo.

Osim gostovanja u Belfastu, gdje je Ibrahim Šehić imao sedam obrana, Bosanci su u sve tri utakmice potpuno zatvorili prilaze svom golu. U svim su utakmicama dominirali u zraku, u svim su utakmicama imali više dobivenih duela, a najviše suparničkih pokušaja završavalo je u bloku (ukupno 21). Ervin Zukanović i Toni Šunjić tako su se pretvorili u neopjevane heroje i dvojicu možda i najvažnijih igrača u ovoj Ligi nacija, a sve zahvaljujući opreznom sustavu koji na prvom mjestu ima zadatak sačuvati vlastiti gol. Bekovi i krila u sustavu 4-3-3 za prioritet imaju defenzivne zadatke, baš kao i dva workhorsea u veznom redu uz Pjanića, pa je BiH pred svojim golom čvršća nego ikad prije. Štoviše, jučerašnji je remi bez golova bio već peti ove godine za Prosinečkog, a reprezentacija BiH prije njega pet remija 0-0 ostvarila je u — 17 godina. I to triput protiv Grčke.

U napadu se priča bazira na već spomenutoj improvizaciji Pjanića i Džeke, odnosno bazičnim polukontrama, kontrama te prilikama nakon prekida. BiH je tako u četiri utakmice Lige nacija uputila tek 42 udarca, od čega gotovo pola protiv Sjeverne Irske na Grbavici. U okvir je išlo tek njih 12, od čega je pet završilo u suparničkoj mreži. Efikasnije od toga teško da može.

Prosinečki je tako drastično promijenio percepciju javnosti o vlastitim i mogućnostima momčadi, ali se isto tako našao ondje gdje ga možda nismo ovako rano očekivali — usred brutalne euforije. A ova bosanska posebna je i daleko najopasnija stvar koja se može dogoditi ovom timu. U Bosni i Hercegovini nema tek običnih heroja, tamo postoje samo superheroji, opjevani majstori i bogovi svog posla. Dok im ide. A kad ne ide, Bosanci i Hercegovci svojim superherojima strgnu plašt, njime ih zavežu i začepe im usta samo da bi ih valjali u govnima sve dok ih ne udave.

Nije sebi Prosinečki ovim rezultatom napravio samo mir, nego je došao u situaciju da mu se apsolutno ništa ne zamjeri, čak ni potezi koji su nelogični i besmisleni i zbog kojih su njegovi prethodnici jeli jezikovu juhu. Ono što sada mora uraditi je staviti činjenice na papir. Devet utakmica bez poraza? Sjajno. Plasman u višu diviziju Lige nacija? Perfektno. Izboren baraž i stvoren prostor za spašavanje u slučaju neuspješnih kvalifikacija? Odlično. Međutim, činjenice su i da je Europsko prvenstvo u najboljem slučaju četiri utakmice baraža daleko. I da je ovo natjecanje bilo gotovo prijateljskog karaktera. I da u njemu Bosna i Hercegovina nije bila ni blizu briljantna kako se ovih dana piše. I kako se nemalo pretjeruje. I kako u praksi još ništa nije napravljeno, i kako je ogromni posao pred izbornikom i momčadi. I kako se od gotovog u nogometu lako može napraviti veresija.

Ono po čemu se vrhunski treneri, između ostalog, razlikuju od mediokriteta je i način na koji se nose s pobjedama i euforijom koje one stvaraju. Ne treba mu da sluša sve one koji mu danas vire iz guzice, jer tamo je gužva ogromna, a bit će još veća idućih dana. Prosinečkom trebaju obje noge čvrsto na zemlji i realnost koja je bitno drugačija od slike koju su obojile pobjede i euforija. Sve je do izbornika i on je taj koji ne smije dopustiti da zaluta u magli koju su napravili rezultati.

Inače će od istih onih koji mu danas pišu hvalospjeve najebati, kako Bosanci to lijepo kažu, k’o žuti.