Sve najbolje priče su zapravo mitovi i legende. Tamo su negdje u sredini, na tankoj granici između zbilje i fikcije, toliko tankoj da svaki put kad napravite korak niste sigurni s koje ste njene strane stvarno, u kojem ste svijetu. Jer svi mitovi i legende zapravo jesu najbolje priče.
Jednu su takvu prije 80 godina počeli kazivati u Boru, rudarskom gradiću na istoku Srbije. Ondje su, službena povijest kaže, Sile Osovine do 1943. izgradile najveći sustav radnih logora u Europi, te tako crpili nalazišta bakra kojim su snabdijevali ratnu industriju. No, kada su u listopadu 1944. sovjetski tenkovi prozujali kroz Bor, a partizani uspostavili ono što su nazvali narodnom vlašću, uloge su se potpuno okrenule. U istim ruševnim barakama i iza istih bodljikavih žica svoj su rat završili fašisti i nacisti i njihovi pomagači, koji su, između ostalog, vrijeme ubijali i igrajući nogomet.
Lokalci su stavljali ruku u vatru da je baš na toj šljaki i baš na improvizirane golove od prljavih košulja i baš iza te bodljikave žice igrao i veliki Luis Monti, tad već ostarjela Juventusova legenda, Argentinac koji je nosio talijanski dres i za kojeg nitko nikad nije mogao dokazati da je i čuo za Bor. I stavljali su ljudi glavu na panj kunući se da je među gomilom djece koja bi ga gledala najoduševljeniji bio jedan mali plavi, koji je zbog toga Montija loptu zavolio još više i lupao još jače i driblao još bolje.
Taj neki Miloš u Bor je došao uz rat, da ga odgajaju bogati tetak i tetka koji nisu imali svoje djece. I odmah se zaljubio u loptu i nije joj dao mira dok nije postao najbolji u svom selu, u kojem je već sa 17 dospio u prvi tim. Bilo je to vrijeme obnove, sanjani su rudarski rekordi, uspjeh se mjerio u tonama i vagonima, ponos u udarničkim značkama, a Miloš je samo želio biti najbolji nogometaš. Kad je u Politici pročitao vijest da juniorska reprezentacija Jugoslavije ide na prvenstvo Europe u Cannesu, i rudari i direktori i partijski činovnici digli su se da plavokosog dječaka iz provincije dovuku na veliku scenu. I dobio je priliku, već na prvom treningu oduševio izbornika Tonija Pogačnika, koji je prije rata igrao za sarajevski SAŠK i zagrebačku Concordiju.
Priča kaže da je veći dio karijere sasvim sigurno igrao s jednim ‘normalnim’ plućnim krilom; da je u isto vrijeme bio jedna od najvećih zvijezda i kronični bolesnik
Godina je bila 1951., a Miloš Milutinović je s pet golova u tri utakmice doveo svoju zemlju do titule i zaludio Beograd. Pretvaranje dvaju potpuno novih nogometnih klubova u dominantne u novoj zemlji bio je ozbiljan partijski projekt, ali i ozbiljna međusobna utrka visokih partijskih i vojnih funkcionara koja je s vremenom prerastala u sve ozbiljniji sukob. I jedni i drugi poželjeli su jednog od najtalentiranijih igrača u Europi, a u bespoštednoj borbi za njegovu naklonost nisu se birala sredstva.
Milutinović je, iako Zvezdin navijač, načelno odabrao Partizan, ali dok je čekao turneju u Švedskoj da debitira, crveno-bijeli su ga, pod krinkom ispomoći za brazilsku turneju, doslovno oteli. Nakon nekoliko sati vozanja po Beogradu i razgovora s političkim moćnicima” kako se sam prisjećao i objašnjavao, od silnog je umora stavio potpis na ugovor sa Zvezdom.
Možda je plavokosi dječak samo bio naivan i lakovjeran. Uostalom, još jedna legenda, koja se dugo prepričavala beogradskim ulicama i kafanama, kaže da je onomad Milutinović u partiji pokera s lokalnim mangupima na Vračaru izgubio sve, pa i kaput. I da je noć bila tako ledena da je na ionako bolesna pluća navukao tuberkulozu i zamalo umro i stvarno upropastio svoju igračku karijeru.
Jer, da vratimo malo film unatrag, FSJ nije priznao onu pristupnicu Zvezdi i vratio ga je prvo u Bor, a onda i u Partizan, za koji je igrao šest godina i trpao gol za golom, i bio jedan od najboljih ikad. I nije osvojio ništa, ili skoro ništa — bio je to sušni period za Partizan koji niti jednom nije bio prvak.
https://www.youtube.com/watch?v=851cf2xT168
Već odavno su ga znali kao Plavu čigru, s Partizanom i reprezentacijom je oduševljavao Europu, kod kuće bio jedna od najvećih zvijezda, najpoželjniji neženja i jedan od onih za čijim su stolom željeli biti svi. Jugoslaviju je poveo na Svjetsko prvenstvo 1954., gdje su Plavi pobjedom nad Francuskom i remijem s Brazilom izborili četvrtfinale s Nijemcima. Noć prije utakmice, jedna od onih legendi koje plešu po granici kaže, Milutinovića je tresla groznica, jedva da je mogao stajati na nogama, ali ljudi iz Saveza su insistirali da igra. I igrao je.
Kad se vratio u Beograd na rutinskom pregledu pred početak sezone pronašli su ‘nešto’ na plućima. I možda je ona partija pokera bila prije toga, možda poslije, možda nikada nije ni izgubio kaput. Ali priča kaže da je veći dio karijere sasvim sigurno igrao s jednim ‘normalnim’ plućnim krilom; da je u isto vrijeme bio jedna od najvećih zvijezda i kronični bolesnik. Partizan ga je, opet je to samo priča, natjerao da se na teren vrati ranije, on se prilagodio, osjetio svoje nedostatke, manje i slabije se kretao terenom, ali je i dalje zabijao i zabijao. Igrao je i na Mundijalu u Švedskoj, ondje je Jugoslavija opet ispala u četvrtfinalu i opet od Nijemaca, za reprezentaciju ukupno skupio 16 golova u 33 nastupa. No, onda se grubo rastao s Partizanom, nakon vojske zaigrao za OFK Beograd, ali i ondje igrao bolestan i bolesniji.
Sve dok se jednom nije srušio na terenu.
Doktori su bili jasni, liječiti se mora, nogomet je vrlo vjerojatno samo njegova lijepa prošlost. No, pare su se trošile brzo, pa je 5.000 dolara za operaciju u Švicarskoj djelovalo previše. Toliko previše da su ga zaboravili iz OFK-a, da ga se nisu sjećali u Partizanu, da su ga ignorirali u FSJ. Svugdje, osim preko granice.
Bayernov je predsjednik Robert Endler bio jedan od onih koje je oduševila Plava čigra, pa kada je saznao za njegovu sudbinu poslao mu je poruku — ja ću platiti operaciju, ali ako se oporaviš, onda si Bayernov igrač. U svojim je memoarima Milutinović napisao da je operacija trajala sedam sati i da je izgubio 14 kilograma, ali u isto vrijeme dobio sina i brzo se oporavio. Jasno, nije bio igrač kakvog su pamtili, ali odradio je dug u Bavarskoj i dobio poziv iz Pariza, gdje je igrao daleko od očiju nezainteresiranih Jugoslavena — nije ga bilo u medijima, nikad više nije pozvan u reprezentaciju.
Ipak, po povratku u Beograd Dragoslav Šekularac uvjerio ga je da odigra još jednu sezonu za Romantičare prije nego što se posveti trenerskom poslu. Deset godina nitko ga ozbiljniji nije želio na klupi, pa je krenuo putem kojim je otišao i njegov brat Bora; vodio je meksički Atlas iz Guadalajare prije jedne sezone u Beşiktaş. Tek 1980. stigao je poziv iz — Mostara. Velež je trebao veliko ime na klupi, a Milutinović je čvrstom rukom brzo Rođene poveo do povijesti, osvojivši prvi trofej ovog kluba ikad u Kupu 1981. Odmah je stigao poziv iz Partizana, a njega Milutinović nije mogao odbiti. Bio je prvak 1983., s 50 godina, kratko radio i u reprezentaciji, a onda opet gotovo nestao s velike scene.
Prošlog se tjedna navršilo 20 godina otkako je, 28. siječnja 2003., u Beogradu preminuo Miloš Milutinović. Jedan od najtalentiranijih igrača ikad s ‘ovih prostora’; jedan od najboljih igrača u Europi, kronični bolesnik, vječiti nogometni boem i romantičar. Jer sve najbolje priče su zapravo legende. I sve legende su zapravo najbolje priče.
