Sve dok jednog dana ne udarite u zid. Ili zid ne udari vas. Osjećaj je užasan i obično dođe onda kad mu se najmanje nadate, nekoliko sati poslije ili nekoliko sati prije utakmice; neki mahinalni, neželjeni pogled na ljestvicu, na kalendar, na posljednji rezultat. I najednom vas oblije ledeni znoj, najednom vam srce lupa jače, imate osjećaj da mozak vibrira. I to nije proces koji traje; automatski shvatite, prihvatite da je to vaša realnost, da se stvarno borite za ostanak, i da je moguće da ćete nakon posljednjeg sučevog zvižduka dobiti onaj tupi fiktivni udarac u trbuh.

Mnogo kasnije od svih ostalih u taj je zid udario Leicester City; momčad, treneri, gazde i navijači. I sad je samo pitanje je li već prekasno.

Leicester je u posljednjih dvije godine napravio previše pogrešnih koraka koje bi mogao preskupo platiti. I zato sad preostaje samo vjera u čuda

Naravno da je ovo osobni osjećaj koji dolazi s mnogo niže nogometne razine, ali ovosezonski Leicester je savršeni primjer za tu priču. Ondje su u sezonu ušli svjesni ogromnih problema koje imaju, gurali su ih pod tepih, onda na to dodali i užasne rezultate za koje su mislili da će brzo proći, zavlačili s odlukom da otpuste trenera, a jednom kad su ga otpustili i dalje nisu prihvaćali činjenicu da je ispadanje realna mogućnost. I tako možda sve do prošlog vikenda, kad je voda došla do grla i kad je trebalo čupati bodove u Newcastleu.

Bila je to prva utakmica u posljednjih 20 prvenstvenih u kojoj Lisice nisu primile gol. Točnije, bila je to prva utakmica koju su Lisice ove sezone odigrale kao da se zaista bore za ostanak i kao da imaju mnogo toga za izgubiti. Dean Smith, koji je momčad preuzeo sredinom travnja, na klupi je ostavio dvojicu najefikasnija igrača, Jamesa Maddisona i Harveyja Barnesa, te igrao na nulu, polažući nadu u neku kontru ili prekid. I iako bod — s obzirom na to da Everton, koji dočekuje sigurni Bournemouth, sada drži sve u svojim rukama — nije bio najbolji mogući rezultat, on je zapravo bio potvrda da je Leicester tek sada svjestan svoje situacije i činjenice da mora izvlačiti najbolje iz onoga što ima. A to je, kad su se već ovako kasno sjetili toga, isključivo zadržavanje bilo kakve nade pred zadnje kolo i dvoboj s West Hamom.

No, kada su i gdje stvari krenule ovako loše po Leicester?

Na stranu spektakularna titula iz 2016., ali pet sezona u kojima je ekipa završavala u gornjem dijelu ljestvice, dvije u kojima je bila nadomak Lige prvaka i ozbiljno igrala Europu te osvojen FA Cup zvučali su kao da je to klub za primjer kako raditi i održavati korak s najboljima. No, još je prošle sezone bilo jasno da neke stvari ne funkcioniraju.

Jedan od najvećih problema bio je nedostatak ulaganja u momčad. Klub je prošlu sezonu završio u minusu od gotovo 120 milijuna funti i radio je na razvoju trening centra, pravio planove za proširenje stadiona, ali je po pitanju strategije transfera stajalo u mjestu. Dijelom i zbog financijskog fair playa, dijelom zbog nekoliko teških promašaja ljeto ranije, Leicester nije osvježio momčad onako kako se očekivalo, ali nije ni uspijevao zaraditi očekivani novac na odlascima. Ono što se činilo kao dobro razrađeni sustav razvoja igrača koji donose novac, a onda se tim novcem kupuju pojačanja, naprosto je prestalo funkcionirati s prvim velikim promašajima, pa se ta rupa samo produbljivala. A ona je stvorila frustraciju među igračima i tadašnjim menadžerom Brendanom Rodgersom, koji nije skrivao ljutnju potezima klupskog vodstva.

Sve to se, dakako, prenijelo i na teren.

Leicester u prvih sedam utakmica nije dobio nikoga i najednom je to bio klub u kojemu više nitko nije zadovoljan, ali i u kojem se činilo da nitko ne zna što je sljedeći korak. Ili, ako hoćete, klub u kojem su svi kasnili za korak. To što su bili na samom dnu ljestvice nije ih razbudilo; nitko donedavno nije bio svjestan koliko će snažan biti taj udarac u zid. Otud i razvlačenje situacije s Rodgersom; on nije bio zadovoljan momčadi i klubom, a momčad i klub nisu bili zadovoljni njime. No, ipak se na promjenu čekao, vjerojatno opet zbog novca, sve do početka travnja i nove negativne rezultatske serije.

No, čak i tad, odnosno nakon Smithova dolaska, ništa se nije drastično promijenilo u Leicesterovu pristupu i samoj igri. I dalje su Lisice u utakmice ulazile ostavljajući utisak momčadi koja nema previše briga; u devet utakmica nakon tog Crystal Palacea dobili su samo jednu, propustivši savladati redom direktne rivale Bournemouth, Leeds i Everton, iako su u gotovo svim utakmicama stvarali više šansi od suparnika i imali veći xG.

Tek prošlog vikenda vidjeli smo da je City lupio u zid na kojemu velikim slovima piše: ispadanje. Lisice su postale svjesne da je opasnost realna i Smith je u Newcastleu postavio utakmicu tako da prije svega osigura to da ostane neka nada za posljednje kolo i dvoboj s West Hamom. Međutim, Everton jest taj koji ima sve u svojim rukama i koji odlučuje, što je zapravo samo po sebi dokaz da je Leicester, bez obzira kako se završi idući vikend, zakasnio.

Za financijski uzdrmani klub eventualno bi ispadanje iz Premier lige vrlo vjerojatno moglo značiti mnogo veći problem nego za nekoga drugog. Razočaranje činjenicom da trofeji ipak nisu pretvoreni u održiv i profitabilan sustav udaljilo bi frustrirane navijače; velika većina igrača svakako jedva čeka da ode, a pitanje je i kakav bi status imao Smith, odnosno kakav bi uopće bio odnos vlasnika prema klubu. No, za Leicester je mnogo lošija vijest da će većina tih pitanja biti aktualna i ako kojim slučajem Everton ‘prokliže’, a Lisice ostanu u ligi. Jer Leicester je u posljednjih dvije godine napravio previše pogrešnih koraka koje bi mogao preskupo platiti.

I zato sad preostaje samo vjera u čuda. Vjera da će se dogoditi ono koje će Leicester ostaviti u ligi, i onda još jedno, da vrati klub na razrađeni sustav koji je donio rezultate.

Problem je u tome što se u nogometu čuda događaju vrlo rijetko. Pogotovo onda kad kasno shvatite da ste udarili u zid.