Prije svega, mjesto radnje je i dalje malo nepoznato, bar za većinu. U novu nogometnu godinu najmanje šest od 12 premijerligaša ulazi igrajući izvan svog stadiona. Šest od 12. Novi premijerligaši Igman iz Konjica i Sloga iz Doboja, prema svemu sudeći, ni sedam mjeseci nakon početka prvenstva još uvijek nisu osposobili svoje stadione za igranje u najvišem rangu, pa će vjerojatno u Modriču i Doboj kod Kaknja. Sloboda i njen gradski rival Tuzla City na svoj Tušanj ne mogu jer ondje nisu dovršeni radovi na promjeni terena — započeti prije točno 225 dana, i to uz rok od 60 do 90 dana, ovisno o verziji.

Doduše, u Nogometnom savezu BiH, kroz čiji očigledno savršeno planirani projekt klubovi i dobivaju nove terene, uvjeravaju nas da radovi zapravo jesu završeni i da je sve spremno. Samo se još ne može koristiti. Jer nije završeno. Ista je priča — 192 dana od početka radova, odnosno 102 dana nakon roka — i u glavnom gradu, gdje je već odavno gotov teren na stadionu Asim Ferhatović Hase, samo FK Sarajevo neće igrati na njemu, jer, je li, nije baš sad gotov-gotov, samo je malo gotov.

Mnogo više pitanja nego odgovora, mnogo više kaosa nego organizacije, mnogo više improvizacije nego planiranja, ali valjda je zato Premijer liga zanimljiva

U međuvremenu se na svoj stadion u posljednjem domaćem kolu jeseni vratio Borac — koji je tako osam domaćih prvenstvenih utakmica igrao u drugim gradovima — a ovog će vikenda prvi put nakon 27. svibnja 2022. i prvi put ove sezone na svom novom terenu igrati i mostarski Velež. Njegov gradski rival Zrinjski će na početku ove polusezone biti domaćin na stadionu Bare u obližnjem Čitluku. Dobio je “garancije” da će im teren biti gotov do 1.ožujka i ne vidim razlog da pomislimo kako bi tu nešto moglo poći po zlu. Osim svih terena koji su dosad rađeni.

U svakom slučaju, čisto da podvučemo crtu, čak osam od 12 klubova ove sezone barem dio svojih domaćih utakmica ne igra na svom stadionu, a samo su Željezničar, Široki Brijeg, Leotar i Posušje bili kod kuće.

No, naravno, uvijek su mnogo važnija pitanja tko i kako od onoga gdje će igrati.

Međutim, činjenica je da je sedam od 12 klubova promijenilo trenere u odnosu na početak sezone, a njih pet ima i novog u odnosu na onog koji je završio polusezonu. Što u praksi, bez obzira na to koliko se trudili staviti stvari u pravi kontekst, zapravo znači da znamo jako malo o onome što nas očekuje u nastavku prvenstva. Nedostatak bilo kakvog logičnog planiranja, posljedično i kontinuiteta, automatski znači i to da su česte velike promjene u ekipama, čak i u zimskom prijelaznom roku koji je tradicionalno mirniji, što nas prije nastavka sezone opet ostavlja s mnogo više pitanja nego odgovora.

Ono što znamo je to da je ključno pitanje kako će se nakon drastične promjene snaći branitelj naslova i jesenski prvak Zrinjski.

Klub iz Mostara je do titule, ali i do prvog mjesta u dosadašnjem dijelu sezone, došao potpunom dominacijom, gazivši konkurenciju poput parnog valjka. No, iako je kralježnica igračkog kadra ostala gotovo ista — izuzevši ionako posuđenog Nike Jankovića i vratara Josipa Čondrića, ali za obojicu su dovedene zamjene — Zrinjski jest pretrpio i najdrastičniju promjenu. Unisoni je zaključak da je najveće zasluge za rezultat prošle i ove sezone imao Sergej Jakirović, ali on se skrasio na riječkoj Rujevici i svoje mjesto prepustio još jednom hrvatskom treneru, Krunoslavu Renduliću.

Ovome će to biti prva sezona u Premijer ligi, gdje je prilagodba tradicionalno duža, ali realno ima savršene uvjete da samo nastavi stopama koje mu je utabao prethodnik. Na vrhu je, ima tri boda prednosti i utakmicu manje, ima uigranu i jako dobru ekipu, podršku uprave i pozitivnu atmosferu među navijačima, pa je realno prvi favorit prvenstva.

Najveću je pozornost i ove je zime ipak privuklo FK Sarajevo. Privatni vlasnici kluba s Koševa imaju običaj probleme rješavati bacajući novac na njih, a tako su odradili i zimski prijelazni rok. Ljetos su dovukli desetak igrača i novog ‘dugoročnog’ trenera, kojeg su onda brzo smijenili i otjerali dobar dio tih igrača, naprosto zato jer rezultati nisu bili dobri.

Sada je na klupu instaliran Mirza Varešanović, domaći kadar kojeg neko vrijeme nije bilo u poslu, a svlačionica mu je napunjena, uvjetno rečeno, zvijezdama. Najveća je Mario Vrančić, koji je došao iz Rijeke i koji se zavezao na čitava četiri mjeseca, ali pored njega su tu igrači koji su stigli iz Norveške, Gruzije, Litve, Slovenije, Latvije, Uzbekistana. Sad Varešanović, zbog kojeg su navijači usput proglasili bojkot, mora preko noći presložiti ekipu koja će se bar boriti za nešto, jer će i očekivanja biti velika. Problem je u tome što je Sarajevo već ispalo iz kupa, na -14 je od Zrinjskog i igra izvan svog stadiona.

Prvi pratitelj Zrinjskog je Široki Brijeg, ali o njemu se ne priča previše. Za momčad je to, naravno, dobro, jer radi daleko od pritiska i s očiglednim podcjenjivanjem koje dolazi od konkurencije. Možda je razlog tomu činjenica da izvan lokalne zajednice ne postoji veliki interes za klub, možda i činjenica da gotovo po pravilu svake sezone gradi novu momčad, ali činjenica je da se Široki za nastavak sezone pripremao u nekakvom zapećku, daleko od reflektora i da malo tko o ekipi zna puno više nego što je znao prije nekoliko mjeseci, a to je u ovakvoj ligi uvijek prednost. Usto, nekadašnji predsjednik Zlatan Mijo Jelić, koji je širokobriješku adresu zamijenio zagrebačkom jer ga se traži zbog optužbe za ratne zločine, navodno se ponovno aktivirao, pa se u ovom klubu nadaju još boljim danima.

Svoju šansu u borbi za vrh vidi i Borac. I ou Banja Luci su, kao i u Sarajevu, prošlog ljeta bacali novac na skupe trenere i skupe igrače, onda su ispali iz Europe, izgubili nekoliko utakmica pa poručili da oni ustvari tog novca nemaju. Pomogao je ujko, vlada entiteta uplatila novac, ali je bar očigledno da Borac radi malo bliže zemlji — trener je trofejni Vinko Marinović, ekipa izgleda sasvim solidno i bude li imala uvjete kakve je imala zadnje dvije sezone, i od Borca je svašta moguće očekivati.

Svi imaju problema s novcem, ali čini se da je Željezničar jedan od rijetkih koji to javno priznaje i slabije se snalazi s krpljenjem tih rupa. No, one se zakrpe, a momčad na koju je svoju pozitivnu agresivnost i borbenost prenio trener Edis Mulalić možda je i najljepša priča prvog dijela sezone. Željo je svoj novac pametno trošio, pojačao se ondje gdje mu je najviše škripilo, u vrh napada doveo Sulejmana Krpića te nekadašnjeg dinamovca Armina Hodžića, i sasvim je realno očekivati ga u borbi za prva tri mjesta i trofej u kupu. Ono što bi, u teoriji, mogao biti problem jesu očekivanja i pritisak — njih u posljednje dvije sezone nije bilo, jer su navijači bili svjesni teške situacije. Sad kad se pokazalo da se može, možda se bude i tražilo više, pa bi odgovor ove ekipe na to mogao biti ključ sezone za Željezničar.

Velež spada u skupinu onih koji su mijenjali toliko da nemamo pojma što bi mogli ponuditi ili bar kako bi im momčad trebala igrati i izgledati. Dva uzastopna igranja u Europi i trofej u kupu podigli su letvicu očekivanja, a pod Amarom Osimom ekipa je prečesto izgledala tromo i sporo i bezidejno u posjedu. Novi trener je Nedim Jusufbegović, još jedan povratnik s duže pauze u ligi, a nesumnjivo je da momčad očekuje još vremena prilagodbe. Činjenica da je Velež ni na nebu ni na zemlji (sedam bodova od Europe, sedam bodova od zadnjeg) i da će mu prvih nekoliko utakmica odrediti sudbinu — točnije, to hoće li u borbu za vrh ili u borbu za ostanak.

Tu otprilike i počinje priča o donjem dijelu ljestvice. Doduše, Tuzla City, privatni klub koji također funkcionira na dovođenju svakoga čiji CV bliješti, imala je puno veće ambicije i ima sasvim solidnu ekipu, ali i ona ima novog trenera (Milenko Bošnjaković) pa nemamo pojma kako će ova momčad reagirati na njega i njegove ideje. Posušje je zadržalo okosnicu momčadi i trenera Gorana Granića, ali za njega je svakako imperativ što ranije osigurati kartu za iduću sezonu u Premijer ligi, kao potvrdu dobrog rada i kontinuiteta. Isključivo o ostanku razmišljaju i Leotar i Sloboda, koji će to pokušati izboriti prije svega na iskustvo uz slabe mogućnosti sklepanih momčadi, a ništa drugačije nije ni kod Sloge i Igmana, kojima je ovo debitantska sezona.

Dakle, mnogo više pitanja nego odgovora, mnogo više kaosa nego organizacije, mnogo više improvizacije nego planiranja, ali valjda je zato ta Premijer liga Bosne i Hercegovine zanimljiva: nikad ne znate što vas čeka. Osim, možda, lošeg suđenja.

Što bi mladi rekli, here we go.