Tiho, kako je, uostalom, i nastala, Premijer liga Bosne i Hercegovine je otišla u povijest. Prije nekoliko dana Nogometni savez Bosne i Hercegovine objavio je kako će se od restarta sezone nakon zimske pauze samo natjecanje zvati po sponzoru — koji je, dakako, kladionica, jer samo su one danas zainteresirane ulagati novac u takva sponzorstva — i tako izbrisao ime za koje nitko zapravo i ne zna kako se točno pojavilo.
Bosanskohercegovački nogomet danas je izuzetno kompleksan i podijeljen, a tamo početkom 2000-ih ta je priča bila još kompleksnija, pa nije nikakvo čudo da, barem koliko je potpisniku ovih redova poznato, u mainstreamu nije ostalo zabilježeno kako je netko natjecanje u kojemu su se našla ukupno 22 kluba — i to samo iz Federacije — nazvao tako pompoznim imenom. Isprva je to zvučalo pomalo sarkastično, prečesto se pretvaralo u grotesku, ali s vremenom je sraslo sa samom ligom i postalo sinonim za klupski nogomet u BiH te sve ono dobro i još više ono loše što ga čini.
I ne, ne brinite, nije ovo jedan od onih nostalgičnih “sve je nekad bilo bolje” tekstova, jer sasvim je normalno da se takve stvari mijenjaju i sasvim je normalno da je novac, pogotovo za siromašne klubove u BiH, mnogo važniji od tamo nekakvog imena koje samo po sebi ne znači ništa. Samo, eto, vrijedno je, što bi komentatori rekli, zabilježiti — Premijer liga, nakon 23 godine i barem za narednih pet, ne postoji i zamijenila ju je liga s imenom sponzora.
I naravno da je to za klubove dobra stvar. Doduše, u teoriji.
Promijenili smo samo ime; zadržali smo sve ostalo, i dobro i loše. I neće razočarati, ne ako znate što očekujete
Naime, Nogometni savez je, po svojoj sad već ustaljenoj praksi, ostao zakopčan po pitanju vrijednosti ugovora, pa tako mi, navijači, nemamo pojma koliko samo ime lige vrijedi, odnosno koliko će od toga profitirati navijači, a koliko uvijek gladna administracija Saveza. Još od ranije ne znamo ni koliko vrijede televizijska prava, koja su se, usput, nekako poklopila i sapravima na određivanje termina samih utakmica.
Generalni sekretar Saveza Adnan Džemidžić “objasnio” je, između ostalog, da će ulazak sponzora “dodatno ojačati status” natjecanja, onda i da “otvara nove mogućnosti za razvoj nogometa i unapređenje natjecanja”, te da očekuje “brojne benificije kako za klubove, tako i za ljubitelje elitnog natjecanja”. Dakle, po navici, rekao je mnogo toga, ali nije rekao ništa. A ako je vjerovati ljudima u klubovima, ni oni sami znaju što to točno dobivaju i koliko dobivaju ovim sponzorskim ugovorima, što u praksi znači da imaju proizvod, da netko preprodaje taj proizvod, ali da sami proizvođači nemaju pojma za koju cijenu i po kojim uvjetima.
Podsjeća to na čuveni kapitalni projekt rekonstrukcije travnjaka na premijerligaškim — pardon, wwinligaškim — stadionima, kod kojeg se od svakoga očekuje da, zarad činjenice da se u suštini radi o jako pozitivnoj stvari, zatvori oči na nepravilnosti. Ako ste iole redovito pratili Posudbu, znate da su radovi na apsolutno svim terenima dosad brutalno kasnili, iako za to nije bilo pravih razloga. A valjda kako bi potvrdili da to nije slučajnost ili neiskustvo, izvođači radova isto su ponovili na Širokom Brijegu i u Doboju. Na Pecari su vjerovali da će teren biti gotov za 75 dana od 9. listopada, kada su bageri raskopali teren, ali svoju prvu domaću utakmicu u 2024., onu sa Željom, oni će gotovo sigurno odigrati u Posušju. Sloga je teren svog stadiona Luke počela obnavljati 30. listopada, a ona će Velež u petak dočekati u Modriči. Matematiku znate i sami.
Ali dobro, ostavimo se sada ozbiljnih problema u neozbiljnom Savezu. Što nas to očekuje na tim terenima u prvoj polovici 2024.?
Zanemarimo li na trenutak sve te negativne faktore koji bi mogli utjecati na njega, teren jest zapravo ono čemu se navijači najviše mogu radovati. Jer bez obzira na perspektivu, činjenica je da je kvaliteta nogometa u domaćem prvenstvu sve bolja. Naravno da je to i dalje jako daleko od vrhunskog, ali iskustvo Zrinjskog iz Europe došlo je kao prirodni vjetar u leđa i stvorilo preduvjete za stvaranje mnogo većeg samopouzdanja unutar klubova. Dodamo li tome činjenicu da je kvaliteta — i pored iskakanja Zrinjskog u zadnje dvije sezone — i dalje relativno izjednačena, imamo situaciju u kojoj nas očekuje itekako zanimljivo prvenstvo.
U prvi prvenstveni vikend — prošlotjedna osmina finala kupa nije ponudila velika iznenađenja — ulazimo sa banjalučkim Borcem kao liderom, ali i jasnim favoritom.
Iskusni, smireni, hladnokrvni trener Vinko Marinović iz momčadi koja na papiru i ne djeluje impresivno, bar ne u usporedbi s nekim ranijim Borčevim ekipama, izvlači maksimum. U 18 utakmica izgubio je jednom, i to u prvom kolu, a ne djeluje kao da će se tek tako poskliznuti. Mnogi će reći da Borac ima i vjetar u leđa, što možda jest istina, ali je istina da mu u većini utakmica nije ni trebao, jer naprosto igra dobro. Momčad je pretrpjela manje promjene, ali najvažniji igrači, predvođeni HNL veteranom Zoranom Kvržićem, i dalje su tu i sve je u njihovim rukama.
Prvi pratitelj je Zrinjski, koji je u prvom dijelu sezone imao potpuno novu, potpuno atipičnu situaciju, s obzirom na to da je igrao grupnu fazu Konferencijske lige i već skupio 34 odigrane utakmice. Za usporedbu, Borac je odigrao 22, a klubovi koji nisu igrali Europu i ispali su iz kupa još najmanje tri manje. Taj se umor jasno osjetio na aktualnom prvaku, ali zanimljviije je to da su očekivanja narasla do te mjere da je Zrinjski i pored jako dobrih rezultata odlučio otpustiti Krunoslava Rendulića. Njegova privremena zamjena Mario Ivanković odradio je jako dobar posao, ali djeluje kao da njegovo ime nije bilo dovoljno zvučno za klupske čelnike.
Oni su angažirali nekadašnjeg dinamovca Željka Petrovića, Crnogorca koji zaista ima impresivan CV, pogotovo kao pomoćni trener. Kao glavni je kratko vodio i zaprešićki Inter, ali tu epizodu ne pamti po pretjerano sretnim danima. No, jasno je da on ima izgrađenu filozofiju i sustav i jedino je pitanje koliko brzo (i bezbolno) to može nametnuti u Zrinjskom. Ondje, u odnosu na ostale, na raspolaganju imaju ogromni novac, vratili su Gorana Karačića, Tonija Šunjića i Igora Savića, doveli Silvija Ilinkovića iz Rijeke i djeluju još jači nego u prvom dijelu sezone. Sedam bodova minusa je puno, pogotovo za trenera koji objektivno treba period adaptacije, ali obzirom na kvalitetu koju ovaj Zrinjski ima, ne bi bilo nikakvo čudo i da dohvati Borac.
I borba za treće mjesto ima HNL-ovski šmek.
Dean Klafurić se u Velež uklopio mnogo brže nego što se realno očekivalo i njegovi Rođeni djeluju prije svega pismeno, s jasnom idejom kakav nogomet žele igrati. Individualno zaostaju za najbogatijim ekipama, ali Klafurić je naučio kompenzirati limite koje ima. Još proljetos je doveo Dinu Halilovića, sad je na posudbu iz Dinama stigao Vito Čaić, kao backup na golu i iskusni hajdukovac Tomislav Duka i Velež ima ambiciju da se bori za mjesto koje vodi u Europu, što bi za klub bilo prilično veliko, pogotovo u sezoni u kojoj dovršava stadion.
S Veležom je trenutno bodovno poravnata ekipa Sarajeva; na Koševu su od sezone očekivali mnogo više, ali trener Simon Rožman i sportski direktor Senijad Ibričić konstantno ponavljaju kako je stvaranje momčadi proces koji treba istrpjeti. Rožman je tek odradio prve pripreme s momčadi u koju je još ljetos uložen ozbiljan novac i, za razliku od Veleža koji ima ambiciju i nadu, u Sarajevu imaju i ogromni pritisak, jer navijači ultimativno i opravdano žele plasman u Europu.
Može li se ovoj četvorki pridružiti i Sloga, koja ima šest bodova minusa za Sarajevom i Veležom? To će pokazati već otvaranje proljeća, kad joj dolazi upravo Velež. Radi se o skromnoj ekipi sa iskusnim trenerom Vladom Jagodićem, ekipi kojoj se prognozirala borba za ostanak, ali koja pogotovo kod kuće i pogotovo protiv najjačih suparnika igra jako dobar nogomet.
Svi ostali će praktički u borbu za ostanak: razlika između 11. Igmana, koji je ispod crte, i šestoplasiranog Širokog samo su tri boda i sve je moguće. Gotovo svi imaju nove trenere, a zadnji je mijenjao GOŠK, i to na kraju priprema, a čak šestorica trenera debitirat će u prvom proljetnom kolu.
Među njima je i Dino Skender, koji je nakon Osijeka i Olimpije priliku dobio u Širokom Brijegu. Novog trenera i prilično osvježenu ekipu ima i Željezničar; užasna završnica polusezone dovela ga je do 10. mjesta, na kojem ga od zone ispadanja dijeli samo gol-razlika. Bruno Akrapović, nekadašnji reprezentativac BiH koji je radio u Mosoru, Solinu, Neretvi i Splitu, preko Bugarske, Albanije, Saudijske Arabije i Cipra vratio se u domovinu i prihvatio se najtežeg mogućeg posla, čupanja Željezničara iz problema.
Premijer liga je silom priilika otišla u povijest, ali ne i njene čari, karakter i unikatnost. Promijenili smo samo ime; zadržali smo sve ostalo, i dobro i loše. I neće razočarati, ne ako znate što očekujete. Na dobro nam došla…
