Predstojećeg vikenda završava nogometna sezona u Bosni i Hercegovini, ali crta je već odavno podvučena. Baš sve je poznato, ili bi barem trebalo biti — prvak i pobjednik Kupa, putnici u Europu i dvije momčadi koje ispadaju iz Premijer lige BiH i ne bi iznenadilo da u nedjelju netko na teren istrči u japankama ili, još manje, da ne istrči nikako.
Prvenstvena je sezona zapravo stala u dvije riječi. Dominacija Zrinjskog.
Nikad u povijesti lige niti jedan klub nije bio tako superioran u odnosu na ostale. Ljeto je u teoriji bilo najgore ikad, Zrinjski nakon dugo vremena nije izborio Europu, ali ondje su odlučili zadržati Sergeja Jakirovića i dati mu potpunu slobodu. Ovaj je na postojeću solidnu strukturu dodao nekoliko izvrsnih igrača, mahom iz Hrvatske, i Zrinjski pretvorio u mašinu koja je od prvog do posljednjeg kola gazila. I gazila. Za 32 utakmice upisala je tek jedan poraz, i to od posljednjeplasiranog Radnika u utakmici u kojoj je prema suparničkom golu šutnula 24 puta i imala 71 posto posjeda lopte.
Zrinjski je statistički daleko najbolji u gotovo svim kategorijama; prema — doduše, nepotpunim — InStatovim podacima čak 10 od 11 igrača s najboljim ukupnim indeksomom učinka je iz Zrinjskog. Nemanja Bilbija utrpao je 31 gol i upisao sedam asistencija, Josip Ćorluka je imao jednu asistenciju više, a gotovo savršenu sezonu odigrao je i stoperski par Slobodan Jakovljević i Hrvoje Barišić. Mladi Ivan Bašić i Igor Savić nametnuli su se kao ključni igrači, dok je solidan bio i Niko Janković, koji je u Zrinjski stigao na posudbu iz Dinama.
Ponekad se čini da se veliki broj aktera bosansko-hercegovačkog prvenstva baš trudi da odbije i one malobrojne koji su zainteresirani. Zasad im to ne uspijeva
I drugi trofej sezone otišao je u Mostar, nakon što je Velež u finalu Kupa na penale svladao Sarajevo. Momčad Feđe Dudića ljetos je napravila veliko iznenađenje kada je u Konferencijskoj ligi izbacila AEK, ali je u domaćem prvenstvu došla u probleme i sve do same završnice sezone jedva izbjegla borbu za ostanak. Velež je bolovao i prebolio dječje bolesti, rastao s vremenom i na kraju igrao odličan nogomet, za koji je prvi trofej nakon 36 godina čekanja došao kao nagrada.
No, osim što u Mostaru igraju najbolje, tamo i rade najmudrije. Naime, Rođeni su vjerovali u Dudića i onda kad nije išlo, čak i onda kada je on sam davao ostavku. Ostali su vjerni treneru kojeg su prije tri sezone doveli u klub da izbori ostanak, pa je on s dvije godine i gotovo 10 mjeseci staža ne samo trenutno najdugovječniji trener, nego i jedan od najdugovječnijih u povijesti Premijer lige. Prati ga, naravno, Jakirović koji je u Mostaru godinu i pet mjeseci, ali ostatak lige zapravo je samo potvrda da se radi o groblju trenera.
Prošlosezonski prvak Borac sezonu je započeo s 38-godišnjim Markom Maksimovićem, s kojim je i osvojio titulu. No, on je momčad vodio u dvije premijerligaške utakmice ove sezone, prije nego ga je zamijenio Zoran Milinković. On je izdržao još dvije utakmice, a na njegovo mjesto došao je Nemanja Miljanović, koji je dao ostavku nakon 20 utakmica i otvorio prostor za dotad sportskog direktora Tomislava Ivkovića. Tomo je na klupi Borca malo manje od dva mjeseca, vodio je osam utakmica, a već se priča da će na njegovo mjesto iduće sezone doći Nenad Lalatović.
Na sve to Borac ima tek četiri poraza u prvenstvu i to, osim o klupskoj organizaciji, planiranju i dugoročnoj strategiji, dovoljno govori i o samoj sezoni u kojoj su Banjalučani ni na nebu ni na zemlji. Ono što izgleda kao očigledni vjetar u leđa od sudaca — otkako je prvi čovjek saveza postao njihov bivši predsjednik Vico Zeljković — bilo je dovoljno tek da se ugrabi Europa, ali znači li to da će Ivković u novu sezonu ući kao trener ne zna doslovno nitko, pa ni on sam.
U Europu će prvi put u povijesti i Tuzla City. Klub koji se nekada zvao Sloga iz Siminog Hana ima privatnog vlasnika u biznismenu s američkom adresom Azmiru Husiću i svojevrsni je fenomen. Naime, prema klupskom financijskom izvještaju na plaće igrača — među kojima je recimo i Ante Vukušić, a nakratko je bio i bivši igrač Mallorce, Real Sociedada, Middlesbrougha i Birminghama, kapetan reprezentacije Ekvatorijalne Gvineje Emilio Nsue — klub je potrošio oko 240.000 eura. Za godinu dana. Ne, ozbiljno, u Tuzla Cityju tvrde da su na 20-ak igrača, stručni stožer i sportskog direktora — sve to da uzmemo kao fakat da nitko u klubu nije zaposlen osim igrača i struke — u 2021. trošili oko 20.000 eura mjesečno, brutto.
Valjda je to dobra ilustracija procesa licenciranja i koliko je on zapravo realan. No, i takvu licencu jedva je dobio Željezničar. On je sezonu započeo s Ivkovićem na klupi i velikim dugovima i financijskim problemima, pa nije bilo rezultatskog imperativa. Treber je na polusezoni preselio u Banja Luku, momčad je preuzeo bivši igrač Edis Mulalić i donio joj potpuno drugačiju energiju. Po gestikulacijama, ponašanju i oblačenju nije teško pogađati da je Mulaliću uzor Diego Simeone, a njegov Željo, iako nije dobio sedam posljednjih utakmica, bar zadovoljava navijače borbenošću i zalaganjem.
Europe neće biti ni na drugoj strani Miljacke, ali na Koševu je to ipak pravi neuspjeh. FK Sarajevo ima daleko najveći budžet, najveće ambicije i najglasnije najave, ali ovaj put je ostalo bez rezultata. Ruku na srce, sam rezultat je bio mnogo gori nego igra, ali ni ondje nemaju strpljenja, pa se njihove najave dugoročnih planova i ambicija rasprsnu s par loših rezultata. Gorana Sablića je zamijenio Makedonac Aleksandar Vasoski, ali ni on nije dočekao kraj sezone, pa je pitanje s kakvim planom i idejama ovaj klub ulazi u sljedeću sezonu. Jedino što je sigurno je to da mora krenuti od početka — i pronaći trenera.
Široki Brijeg je odradio još jednu sezonu za zaborav, ostao gotovo 20 bodova udaljen od Europe, ali barem siguran od borbe za ostanak. Tuzlanska Sloboda je na početku sezone djelovala kao tim koji također neće imati takvih problema, ali je nakon početnog zanosa upala u lošu formu i stvari su se zakomplicirale. U praksi je to značilo jedna pobjeda u 17 utakmica, pa se Sloboda izvlačila na samom kraju trijumfom nad Borcem. U ligi je ostao i Leotar, koji je jedan od onih čudnih klubova kojemu nikako ne možete dokučiti svrhu — u ligu je ušao ove sezone nakon što je odustala Krupa, a ostanak osigurao dovođenjem desetak starijih igrača zimus. Publike nema, novca također, nema ni igre ni barem mladih igrača koje bi promovirali.
S druge strane tog spektra je Posušje, koje je trijumfom u Tuzli u prošlom kolu osiguralo još jednu sezonu u ligi. Posušaci, koje je vodio Denis Ćorić, pa onda Stipe Balajić, da bi sada na klupi sjedio Toni Karačić, nemaju pretjerano veliku kvalitetu, ali barem imaju jasnu nogometnu filozofiju, pokušavaju igrati pozicijski nogomet i izvlače maksimum iz malenog budžeta. Usto su stvorili pravu nogometnu kulturu u gradu, tribine su ispunjene, atmosfera je pozitivna i prijateljska, i Posušje se pokazalo kao klub koji unaprjeđuje Premijer ligu BiH.
Podvlačenje crte, naravno, najteže pada onima koji su ostali ispod nje. Rudar iz Prijedora ekspresno se vraća u Prvu ligu Republike Srpske, a tim putem će i Radnik iz Bijeljine. No, i lani je Radnik rezultatski ispao, pa je ostao u ligi jer Mladost Doboj Kakanj nije dobila licencu za nastupe u Premijer ligi. Nije nemoguće da sličan rasplet gledamo opet: prvak RS-a će biti Krupa, ali prema svemu sudeći ne ispunjava uvjete, pa je pitanje tko će unutra umjesto nje. Uvjeti su — točnije, reflektori — problem i za neke druge klubove, pa danas nitko zapravo ne zna kako će iduće sezone izgledati liga.
I to je priča sa sportske strane. Ona s druge je mnogo važnija, mnogo teža za ispričati i vjerojatno je i previše utjecala na samu ljestvicu.
Prije svega infrastruktura, koja je i dalje jako loša. Predsjednik Saveza Zeljković već mjesecima najavljuje izgradnju novih hibridnih terena na premijerligaškim stadionima i čini se da bi taj projekt trebao ubrzo krenuti. No, to što dva od četiriju klubova svoje europske utakmice igraju u drugim gradovima dovoljno govori o stanju stadiona i samih terena. Ništa nije bolja ni sama organizacija lige; i dalje gostujući navijači ne vide više od pola utakmice, i dalje se utakmice nelogički zakazuju na radne dane i u radno vrijeme, a ove sezone su sarajevski i mostarski derbi igrani u isto vrijeme.
Liga se generalno jako malo medijski prati; većina utakmica ide u TV prijenosima, ali razina same produkcije je jako niska. Ne postoje prave analitičke emisije, malo je toga i na internetu, još manje u pisanim medijima. Zato su huligani često na naslovnicama, nekoliko utakmica ove sezone je prekidano, sijevale su šake, baklje, ali i noževi.
Previše se — nažalost, s pravom — priča o sucima. Nogometni savez, koji upravlja ligom, izgubio je svaki kredibilitet ne samo propuštajući kazniti katastrofalne suce, nego ih nagrađujući s više utakmica i FIFA značkama. Previše je nelogičnih, potpuno besmislenih poteza koji zapravo samo navode na zaključak da se ništa ne događa slučajno i da je problem suđenja i sudaca sistemski.
Ponekad se, gledajući sa strane, čini da se veliki broj aktera bosansko-hercegovačkog prvenstva baš trudi da odbije i one malobrojne koji su zainteresirani i koji gledaju. No, iako se stvarno puno trude, zasad im to ne uspijeva u potpunosti i mi nogometni bolesnici vraćamo se toj Premijer ligi, kakva je da je, iz subote u subotu. Iz sezone u sezonu.
I opet ćemo, i to za nekoliko tjedana.
