Na kraju je dojam je bio sličan onome koji je Barcelona ostavila prije 10 dana u Madridu. Suparnik je bio mnogo bolji — jedan razočarani katalonski dnevnik na naslovnici veli za svjetlosnu godinu ispred — i momčad mu jednostavno nije bila dorasla. Nije mu se mogla dostojno suprotstaviti, čak ni do te mjere da djeluje da ga je namučila. Bayern je izgledao kao da je posao odradio s pola snage, u manjoj brzini, iako je na semaforu na kraju stajalo velikih, na ovoj razini ogromnih 3-0 za Bavarce. I možda bi stvari bile drugačije da je ova utakmica imala rezultatskog smisla, da Barcelona u nju nije bila ugurana poput osuđenika na giljotinu, da svaki put kad bi njeni igrači pogledali gore nisu morali gledati u oštricu koja će im za 90 i koju minutu pasti na mekani vrat i razdvojiti glavu od tijela. Ali jesu.
Kažu kako nada umire zadnja, a Xavi je na Nou Campu okupio svoje igrače, posjeo ih na stolice i natjerao da gledaju vlastitog crno-plavog krvnika kako s osmijehom na licu i uživanjem ubija tu nadu i završava priču prije nego što je i počela. A Bayern je onda došao kao savršen primjer razlike između Barcelone i aktualne nogometne elite; gosti su od početka do kraja, iako u toj brzini manje, bili bolji, i to puno bolji i bolji u svemu. Katalonci za čitavu utakmicu nisu uspjeli loptu šutnuti unutar okvira gola, nisu uspjeli ni zabrinuti goste i tako se Bayern zapravo pretvorio i u savršen dokaz da ništa nije slučajnost.
Da ova Barcelona prema prikazanom u Ligi prvaka, prema kvalitete koju ima na terenu, prema svojoj igri i ne zaslužuje bolje od ispadanja u drugu europsku ligu.
A stvari nisu trebale tako izgledati. Plan Joana Laporte bio je potpuno drugačiji i blještaviji i — to će navijačima možda i najteže pasti — djelovao je kao da se ispunjava. Jer tako nogomet funkcionira, nijedna nelogičnost i glupost i nepravilnost nije važna koliko je važan rezultat, osjećaj da je lopta zatresla mrežu i da si zbog toga uspješan. Zato je sve do sredine listopada, barem u očima onih koji su Laporti najvažniji, i izgledalo da funkcionira, da je projekt s radnim naslovom “Barcelona se vratila” na svojoj idealnoj putanji i da ne postoji ništa što bi ga moglo poremetiti.
Po čemu bi se ova sezona mogla razlikovati od one prošle, katastrofalne? I gdje pronaći opravdanje za ovakav način poslovanja?
Osim, jebiga, nogometa.
Priča o Barçinu organizacijskom i ekonomskom sunovratu počela je davno, još tamo s prodajom Neymara i opetovanim devetoznamenkastim promašajima na tržištu. Prošla sezona trebala je predstavljati najnižu točku; klub je pretrpio odlazak Lionela Messija, istrpio izgubljenog Ronalda Koemana i momčad ispunjenu mediokritetima od kojih je na kraju klupska legenda Xavi trebao probrati samo najbolje. Oni su trebali biti svojevrsna potpora novoizgrađenoj kralježnici momčadi, koja je opet pod Xavijem trebala baštiniti Barcelonin identitet i specifičnu nogometnu filozofiju.
Da bi to funkcioniralo i ove se sezone pretvorilo u iskorak koji bi se mogao nazvati “povratkom”, klub je, vjerovali su na budućem Spotify Nou Campu, morao predstavljati važan faktor na tržištu u ljetnom prijelaznom roku. A to je malo teško kad u financijskom izvještaju stoji da je Barcelona navodno dužna 1,3 milijarde eura. No, ispostavilo se, kako se to često dogodi u svijetu nogometa, nije i nemoguće. Svjestan da mu treba čudo, Laporta je uspostavio ono što je u međuvremenu popularno nazvano sustavom ekonomskih poluga. Klub je rasprodao dijelove svog poslovanja — 25 posto vlasništva nad domaćim TV pravima, gotovo 50 posto kompanije Barça Studios koja bavi digitalnom i audiovizualnom produkcijom, otišla je i reklama na dresu, ime stadiona, silom je interesentima ukrcan i pokoji igrač i stvorio se ‘imaginarni’ priljev novca.
Xavijeva je svlačionica tako, praktično stavljajući dobar dio kluba pod hipoteku, postala bogatija za Roberta Lewandowskog, stigao je i Raphinha, iz Milana je prešao Franck Kessié, došli su i Jules Koundé i Andreas Christensen, pridružili su se i Marcos Alonso i Hector Bellerin. Sama registracija igrača bila je priča za sebe i uključivala je nove dogovore s igračima koji su već bili tu, pokušaj sramotnog izgurivanja onih najskupljih poput Frenkieja de Jonga i Memphisa Depaya, ali na kraju su se stvari posložile i momčad je mogla u borbu za ispunjavanje ambicija.
Kad je početak sezone donio i sasvim solidna izdanja na terenu i očigledni napredak u odnosu na prošlu, Laporta je mogao proglasiti pobjedu: “Barcelona se vratila”, nije prestajao ponavljati u svakoj prilici, ponovno je velika, ponovno je konkurentna i za to što je takvim poslovanjem možda dodatno ugrozila svoju budućnost nikoga nije bilo briga. Jer dok ide, ide. Na tribinama je prosjek najednom bio veći za gotovo 30.000 ljudi, počelo se pričati o realnoj borbi za trofeje kod kuće i u Europi i problemi s financijama gurnuti su u drugi plan. Nije se pretjerano puno pričalo o njima i početkom listopada se na skupštini sociosa tek desetak posto njih suprotstavilo takvom modelu. Naprotiv, zaključeno je da će godina biti završena u plusu te da je klub spreman nastaviti povlačiti svoje poluge koje bi u ovoj sezoni Barceloni trebale donijeti oko 600 milijuna eura.
No, onda je došao malo ozbiljniji nogomet. Istina, mogla je Barcelona imati i malo više sreće u ždrijebu, proći skupinu i vjerojatno izbjeći ovo o čemu se danas piše, ali eto, lopta nekad ne prašta. Poraz u Münchenu nije bio tragedija, prije svega jer je Barca odigrala solidnu i relativno izjednačenu utakmicu. No, onda je pala u Milanu kod Intera, a bila je i lošiji takmac u onom remiju koji ju je i ostavio bez drugog kruga. Priču je na domaćem terenu zaokružio Real Madrid u utakmici u kojoj je Barcelona djelovala kao da je na mnogo nižoj razini od svog najvećeg rivala, da bi sinoćnji Bayern došao samo kao potvrda takve teze. Stvari su krenule nizbrdo.
Nije, naravno, pomogla ni sama momčad, kod koje je bio očit problem sa stoperima, prije svega s Ericom Garcijom i Gerardom Piquéom, a nejasno je i forsiranje ostarjelog i onemoćalog Sergija Busquetsa. Za konkurenciju u La Ligi, izuzev one najvažnije u obliku Real Madrida, koja se ispostavila slabijom nego ranije, to je donekle dovoljno. No, za rezultat koji bi trebao biti bolji nego prošlosezonskog drugog mjesta, bez trofeja i s ispadanjem u grupnoj fazi Lige prvaka, treba mnogo više.
A to je fokus opet vratilo onamo gdje ga nitko ne želi: na probleme izvan terena.
Barça sada na momčad troši mnogo više nego što realno ima, a činjenica je da bi bez povlačenja poluga prošlosezonski gubitak bio veći od 100 milijuna eura, dok se ove sezone ta cifra barem udvostručuje. Kratkoročna rješenja dogovorima s igračima o svojevrsnoj odgodi plaćanja uskoro će doći na naplatu, a navodno pet senatora — De Jong, Marc-André ter Stegen, Busquets, Piqué i Jordi Alba — potražuju ukupno 200 milijuna. Klub je upola manje od toga i dalje dužan za transfere igrača koji više nisu tu, poput Miralema Pjanića, Neta i Philippea Coutinha, a prema informacijama katalonskih medija samo će Lewandowski do 38. rođendana uprihoditi više od 100 milijuna eura. Naravno, s novom godinom će i strukture onih ekonomskih poluga početi tražiti sredstva u koja su uložili, odnosno koje im je Barcelona obećala i unaprijed prodala.
Izuzetno važna stavka u svemu tome je i plasman u drugu fazu Lige prvaka. Ne samo zbog činjenice da su prihodi od nje unaprijed ukalkulirani u računicu — ona je rađena na osnovu projekcije da će se klub plasirati u četvrtfinale te osvojiti La Ligu — nego i zbog samog klupskog ugleda. Ova je sezona predstavljana kao veliki povratak na scenu, a njen velik dio je već neslavno završen, dok u drugom — borbi za titulu — Barcelona prema prikazanom nikako nije favorit u odnosu na Real Madrid.
Što dovodi do pitanja: po čemu bi se ova sezona mogla razlikovati od one prošle, katastrofalne? I gdje pronaći opravdanje za ovakav način poslovanja koji je prioritiziran u odnosu na stvaranje momčadi iz temelja, nečega što je (bilo) dio Barcelonina identiteta?
Čitava svrha stvaranja sustava poluga bila je da se izgradi vrhunska momčad koja će Barceloni vratiti kompetitivnost na terenu, a onda preko nje kreirati stabilnije poslovanje u budućnosti. Pred Barcelonom je još mnogo toga što ove sezone može dobiti, prije svega u domaćem prvenstvu, ali kratkoročna rješenja i Laportin projekt vraćanja na vrh u srijedu su dobili još jedan veliki šamar. S njim je postalo izvjesno da Barcelonu uskoro čekaju novi slični potezi, jer drugačijeg izlaza od dodatne rasprodaje, podizanja hipoteke na klub i dovođenja njegove budućnosti u pitanje, čini se, nema.
