Nogometni savez ima savršen alibi i ovu je odluku bazirao na, barem je tako obrazloženo u jednom od njegovih saopćenja, dopisu Ministarstva porodice, omladine i sporta Republike Srpske, a na preporuku Ministarstva zdravlja, u kojemu se kaže kako je tek 1. srpnja “prihvatljiv za početak organiziranja sportskih natjecanja na teritoriji RS”.

Dakle, u Federaciji BiH — recimo, u sarajevskom naselju Dobrinja — nogomet se može igrati bez publike, dok u Republici Srpskoj — recimo, u nekoliko metara pješačkog prelaza udaljenom istočnosarajevskom naselju Dobrinja — ne može. Može se normalno šetati, može se piti kava i pivo u kafićima, možete jesti banjalučki ćevap i sarajevski burek u ćevabdžinicama i buregdžinicama, djeca mogu normalno u vrtić, možete zajedno s prijateljima pušiti nargilu, možete sjesti u automobil i iz, recimo, Bijeljine voziti sat i pol i u Beogradu s još 24.499 gledatelja proslavljati titulu prvaka Srbije, ma možete polizati zahodsku školjku u Narodnoj skupštini RS-a ako hoćete ili ako vam predsjednik partije naredi, ali nogomet ne možete igrati. Ustvari, možete, samo na treningu, ali ne i na službenoj prvenstvenoj utakmici. Logično.

Uvjeravaju nas da ne vjerujemo svojim očima — da nogometna lopta u BiH, za razliku od svih drugih zemalja oko nas, zapravo nije okrugla. Gledaju nas u oči i lažu

Pisati o bosanskohercegovačkom nogometu nikada nije bilo lako. Neobjašnjivi je to spoj fatalizma i slobodne volje, odnosno nekakve ustvari iracionalne želje da budemo, uvjetno rečeno, normalni. Ili barem normalni do te mjere da zapravo pišemo o nogometu.

Nije nikad i nigdje nogometnim novinarima bilo lako, ali u BiH pored standardnih zamjerki koje su nam u opisu posla — prebrojavanja ispepanih lopti, pristranosti, subjektivnosti, neznanja, egoizma, kompleksaštva i običnog hejta — morate biti spremni i na konstantno ratno stanje. Krvna zrnca, ime oca, nacionalnosti, mjerenje nacional-patriotizma, partije i stranke, i najviše od svega, privatni interes. Toliko su ljudi naviknuti na to da svatko traži sebe i svoju korist da više nitko ne vjeruje da postoje oni koje stvari rade, ili pišu, iz uvjerenja.

I zato su tekstovi ponekad apstraktni, nepovezani, nekad zvuče nadrealno, češće patetično, a najčešće su ustvari slični jedni drugima, jer stalno se ponavljaju iste stvari i iste borbe i iste teze, ako hoćete i isti negativci koji BiH nogomet, i sport generalno, pretvaraju u svoju privatnu prćiju. I to umara, jako umara, do te mjere da ne želite pisati o tome, da dobivate osjećaj kako gnjavite ljude, da počinjete sami sebi zvučati besmisleno i dosadno. Ili, da se vratim na isto, da barem poželite biti normalni i pisati o nogometu.

Ali svako malo, taman kada pomislite da su dostigli vrhunac, da ne može gore, da ste vidjeli baš sve i da možete bar neko vrijeme ne pričati o njima, odmoriti se, barem ih ignorirati, dogode se stvari poput ovotjednog — ili, bolje rečeno, prošlomjesečnog — prekida nogometnog prvenstva.

Nije najveći problem s prekidom prvenstva sam prekid, odnosno činjenica da se ne igra i da će BiH biti jedina zemlja u regiji koja neće nastaviti ligaško natjecanje. Nije to tako strašno, pogotovo ne za ligu koja ima dosta nisku prosječnu posjećenost na stadionima, odnosno u kojoj je Savez poklonio TV prava u bescjenje. Ima dobrih argumenata zašto se natjecanje nije trebalo nastaviti, ali problem je taj što te argumente ustvari nitko nije ni spomenuo i nitko o njima nije raspravljao, nego ih se tek poneko, tko je shvatio da ima koristi, sjetio tek nakon što je odluka donesena.

Nije problem ni u tome tko je prvak i koliko je to zaslužio ili nije, odnosno tko će ispasti, a tko se s jedva pola odigranih utakmica plasirati u Premijer ligu, jer ako se već prvenstvo trebalo prekinuti, onda je barem donekle logično da ima i neki zaključak, nekakvu završnu točku koja će biti preduvjet za što bezbolniji početak nove sezone. No, jest problem što na isti način onda u Savezu nisu gledali na Kup koji, s obzirom na to da sve četiri polufinalista dolaze iz Federacije, jest mogao biti odigran.

Zapravo, najveći je problem to što je od čitave ove priče još jednom napravljen cirkus, montipajtonovski skeč u kojem nas na kraju sadašnji i budući čelnici Nogometnog saveza, (ne)formalni gazde (nekih) klubova te kvazidiktatorima odani doktori i ministri još jednom bezobrazno i sa smiješkom na licu prave budalama.

Uvjeravaju nas da ne vjerujemo svojim očima — da nogometna lopta u BiH, za razliku od svih drugih zemalja oko nas, zapravo nije okrugla. I očekuju da im vjerujete, jer argument im je to da je lopta ravna kao što je Zemlja ravna ploča s koje ćemo, ne budemo li poštovali njihova pravila, pasti u bezdan. Ili barem pomrijeti u novom, specijalnom nogometnom valu pandemije COVID-19. Ili, da skratimo i prekinemo besmislenu političku korektnost i ostavimo sarkazam, gledaju nas u oči i lažu.

Kad kažu da nema uvjeta da se igra — lažu. Kad kažu da se samo brinu za zdravlje igrača — lažu. Kad kažu kako su nemoćni da nešto promijene — lažu. Kad kažu da im je interes nogometa na prvom mjestu — lažu.

Kao što se i moglo očekivati, samo dan nakon što je IO NSBiH donio odluku, započelo je i međusobno optuživanje i prebacivanje loptice sa Saveza na klubove i obrnuto. Iz Saveza su sastavili tragikomično saopćenje u kojemu su pobrojali što klubovi nisu napravili — iako te stvari od njih nisu ni zahtijevali — usto potpuno ignoriravši činjenicu da se mjesec dana otvoreno pričalo kako se prvenstvo neće igrati.

S druge strane, i klubovi se razmahuju saopćenjima u kojima neki prijete tužbama, neki se žale na rasplet situacije, treći tek objašnjavaju isto što i ja ovdje, da se liga mogla i trebala igrati i da nas netko pravi budalama. Neki su i ispravljali Savez, koji je onda ispravljao svoje saopćenje. Međutim, surova je činjenica i da ljudi u klubovima, ili u većini njih, nisu napravili baš previše da bi promijenili stvari i igrali prvenstvo. Neki su to vidjeli kao dodatni trošak, neki kao priliku da izbjegnu ispadanje, neki kao priliku da se plasiraju u Europu. No, činjenica je da je većina njih gledala svoje kratkoročne i sebične interese, i to je jednako veliki poraz nogometa koliko i uloga Saveza.

Savez je čekao da klubovi odluče igrati, a klubovi su čekali da Savez odluči da će igrati. A i jedni i drugi su znali da ovi drugi ne mogu odlučiti. Pa su na kraju ispali savršen alibi jedni drugima, koji zajednički alibi imaju u odluci vlasti Republike Srpske, bez obzira tko je na nju utjecao. Nogomet? Kažem vam — lažu.

Priču o interesu banjalučkog Borca, koji je zapravo interes njegova predsjednika Vice Zeljkovića, već smo ispričali i u njoj je zapravo suština. Borcu je odgovarao prekid prvenstva, a Zeljković — koji će u prosincu preuzeti predsjednikovanje Nogometnim savezom — iskoristio je korona-krizu kako bi na sasvim legalan i za BiH uobičajen način pokazao mišiće budućim podanicima. Što storiju o krivcima za aktualnu situaciju pretvara u puni krug: Zeljković možda preko ujaka Milorada Dodika i njegova poltrona. ministra zdravlja Alena Šeranića jest pokrenuo lavinu, ali nju nisu ni pokušali zaustaviti niti u NSBiH niti u klubovima, a opet zbog sitnih osobnih interesa.

Nitko se nije želio zamjeriti budućem prvom čovjeku nogometa u BiH, a pogotovo ne aktualni dotpredsjednik Ivan Beus te aktualni predsjednik Elvedin Begić. On svim silama pokušava zadržati utjecaj u Savezu, pa je za sebe namijenio poziciju “počasnog predsjednika”, valjda kao nagradu za sve reprezentativne neuspjehe i stagnaciju klupskog nogometa koja će se nakon ove budalaštine s prekidom prvenstva neminovno pretvoriti u nazadovanje. A za takvo nešto — kao, uostalom, i za Beusovu poziciju u kasnijem odlučivanju — treba zadržati i dobre odnose sa Zeljkovićem.

Bez obzira iz koje perspektive gledate na stvari — iz kuta navijača, igrača, trenera ili neutralnog promatrača — jasno vam je da je ovo što se u posljednja dva mjeseca događalo bila tek surova i jeftina borba nogometnih guzonja za vlastite fotelje, pozicije, utjecaj i na kraju profit. Možda će neki klubovi, a s njima i njihovi navijači, također kratkoročno profitirati i iz ovoga izaći kao prividni pobjednici, neki će slaviti i pjevati, ali i oni su zajedno sa svima nama ostalima zapravo u mračnom tunelu u kojemu se ne vidi kraj.

Ovo je još jedna potvrda da je sustav napravljen tako da služi pojedincima, a ne nogometu, i da je revolucija gotovo nemoguća.

Potvrda je da je svjetlo, ako ga uopće ima, puno dalje nego što smo mislili i da nas čeka još dugo, prljavo i neizvjesno nabadanje u totalnom mraku.