Bio je rani svibanj 2014. kada se ime Riyada Mahreza prvi put našlo na popisu reprezentativaca Alžira koji su u ruke dobili tamošnji novinari. Na listi je bilo 30 imena od kojih je u to vrijeme omraženi Vahid Halilhodžić trebao izvući njih 23 koje će povesti na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Mahrezovo je bilo potpuno nepoznato — rođeni Parižanin do tada je drugoligaški Le Havre zamijenio drugoligaškim Leicesterom i u Alžiru su ga vidjeli tek kao francuski otpad.
“Sasvim slučajno sam došao do Mahreza”, ispričao je u intervjuu za hrvatsku verziju Goala prije tri godine Vahid Halilhodžić. “U razgovoru s jednim bivšim trenerom Christopheom Delmotteom saznao sam kako u Le Havreu igra jedan zanimljiv Alžirac. On je ubrzo bio transferiran u Leicester, koji je tada igrao u drugoj engleskoj ligi. Riyad Mahrez nije ni ondje puno igrao, ali je bio interesantan. Pratio sam ga, baš me nekako zainteresirao. Odmah se vidjelo kako je strašan tehničar, kako zna sve s loptom.”
U siječnju 2014. Mahrez je debitirao za Leicester, prvi put u početnih 11 bio protiv Charltona u ožujku, a do 12. svibnja imao 19 nastupa i tri gola. Međutim, za probirljive Alžirce to nikako nije bilo dovoljno, pa je uskoro u tamošnjim medijima objavljena priča kako je upravo Riyad jedan od igrača koji je novcem kupio Halilhodžićevu ljubav. Od kada je svijeta i vijeka pare pokreću svijet, politiku i nogomet i proširuju reprezentativne popise.
Tvrdoglavi Vaha nastavio je svoj rat, Mahrez je protiv Armenije i Rumunjske dobio svoje prve minute, našao se na popisu putnika za Brazil, a onda još bio u početnih 11 i odigrao 71 minutu protiv Belgije. Vaha će potom Alžir voditi do pobjede nad Južnom Korejom i remija s Rusima te završiti povijesno SP s fantastičnim otporom budućim prvacima Nijemcima u Porto Alegreu, a Mahrez je trebao s tim jednim nastupom ostati samo simbol njegova tersluka i borbe protiv agresivnih alžirskih novinara koji nikada nisu bili zadovoljni Halilhodžićem.
Do jučer je bio bogati Francuz koji kupuje mjesto u momčadi svojih predaka, a sada ima priliku promijeniti nogometnu povijest Alžira
Pet godina kasnije Riyad Mahrez okružen je istim tim novinarima. Oko ruke mu je kapetanska vrpca, na licu veliki osmijeh.
Dvostruki prvak Premier lige, osvajač FA Cupa, Liga kupa i Community Shielda, najvažniji je kotačić u momčadi izbornika Djamela Belmadija koja je upravo osigurala prvi nastup u finalu Afričkog Kupa nacija još od osvajanja jedine titule na domaćem terenu 1990. Štoviše, upravo je Mahrez majstorijom iz slobodnjaka bio čovjek koji je milijunima Alžiraca širom svijeta donio radost u posljednjim sekundama polufinala s Nigerijom. Lijevom je plasirao loptu i zaobišao živi zid, njen graciozni let završio je koprcanjem u maloj mrežici na golmanovoj strani. Remek djelo kakvog crtaju samo najveći majstori.
A Riyad Mahrez to jest. Najveći alžirski nogometaš nakon Zizoua.
Njegova je karijera, poput one Zinedinea Zidanea, započela na francuskim ulicama, ali ju je čitavo vrijeme pratio ogroman oblak sumnje. Mahrez je bio klasični ulični nogometaš, freestyler s asfalta kakvima se i danas dive, ali kojima apsolutno više nitko ne vjeruje — ne dovoljno da se dečka pošalje kući po dvije slike i rodni list. Do neke vrste nogometne škole ili klasične akademije nije došao sve do svoje 18. godine; on je samouki nogometaš. Nakon što je rano ostao bez oca, Mahrez je vrijeme provodio na lokalnim betonskim terenima i u dvoranama, a prvu pravu priliku za dokazivanje dobio je u poluprofesionalnom četvrtoligašu Quimperu.
Nismo sigurni da vrijediš tog novca, rekli su mu nakon što je s još 20-ak igrača prošao probu za ugovor vrijedan 750 eura mjesečno. Zajedno s Mathiasom Pogbom, mlađim bratom poznatijeg Paula, ostao je u klubu mjesec dana prije nego što je gazda kluba pristao na rizik i poslao ga na kaljenje u drugu momčad, koja je igrala sedmi rang natjecanja. Ondje se ‘probio’ do prve momčadi koja je igrala u istoj ligi s Le Havreovom drugom momčadi i tako je, gotovo slučajno, afrički Semir Tuce nekako dospio do relativno ozbiljnog nogometa.
Leicester City je u paketu s menadžerom Nigelom Pearsonom dobio i Stevea Walsha, skauta koji je radeći za Chelsea u ovaj klub doveo Gianfranca Zolu i Didiera Drogbu. S Pearsonom se susreo u Newcastle Unitedu, a kada je u srpnju 2012. otputovao u Francusku gledati Ryana Mendesa u Le Havreovu dresu, Walsh je prvi put ugledao i Mahreza. Maleno mršavo i nejako krilo bilo je samo sirovi talent, ali ogroman sirovi talent. Nakon još dva izleta skautske službe Lisica u Francusku te Walshova konačnog amenovanja, u siječnju 2014. Leicester je i službeno poslao ponudu vrijednu čitavih 450.000 eura.
Mahrez se na početku nećkao — mislio je da se u Leicesteru igra samo ragbi — ali uskoro je paralelno s Halilhodžićevim pozivom došao i trijumf u Championshipu i plasman u englesku Premier ligu; Riyad je opet gotovo slučajno došao na najveću scenu.
I ondje eksplodirao.
Bio je jedan od ključnih igrača u Pearsonovu čudesnom spašavanju od ispadanja, a onda zajedno s Jamiejem Vardyjem, N’Golom Kanteom i Kasperom Schmeichelom činio okosnicu momčadi koja je napravila možda i najveće čudo modernog nogometa te s Claudijom Ranierijem na klupi pokorilo najskuplju i jednu od najboljih liga na svijetu. Mahrez je postao omiljeni lik svih nogometnih neutralaca; za najboljeg igrača sezone 2015./16. izabrali su ga i profesionalni nogometaši i navijači, bio je najbolji i po glasovima na Facebooku, alžirski Nogometaš godine i u više izbora najbolji igrač Afrike.
Ali kada ste na vrhu, problem je najčešće taj što s njega možete samo prema dolje.
Samo godinu dana kasnije u Alžiru je bio jedan od tragičara. Iako najveći favorit na Kupu nacija u Gabonu, Alžir je ostao u grupnoj fazi natjecanja, a onda izgubio i priliku da se kvalificira na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Izbornici su se mijenjali kao na traci — od Halilhodžića do danas su ih promijenili šest — a Mahrez je, zajedno s još nekim velikim zvijezdama, nakratko čak ostao i bez mjesta u nacionalnoj momčadi.
U isto vrijeme Mahrez je bio jedan od rijetkih iz Leicesterove šampionske momčadi koji je još uvijek bio vjeran Lisicama. Sve dok se nije psihički raspao — silno je želio otići, toliko da je počeo propuštati treninge i štrajkati. Najbolja je ponuda oduvijek bila ona Manchester Cityja, ali Leicester ju je prihvatio tek prošlog ljeta, a Mahrez je imao tu ‘nesreću’ da upadne u jednu od najboljih momčadi u Europi.
Njegov motiv, mentalitet i radna etika nisu bili problem, Mahrez je još kao dječak vjerovao da je predodređen da bude nogometaš i da je dovoljno dobar da se bori s najboljima. No, u Cityiju su stvari bile drugačije posložene; ili, ako hoćete, već savršeno posložene. U veljači mu se Pep Guardiola javno ispričavao što i pored toga što radi odlično nema više prilike pored Bernarda Silve i Raheema Sterlinga, koji su igrali u sjajnoj formi; Mahrez je ove sezone skupio 14 ligaških i ukupno tek 28 startova za City s kojim je, doduše, osvojio sve osim Lige prvaka.
I sasvim je sigurno da stvari u novoj klupskoj sezoni neće biti nimalo lakše. Silva, Sterling i Leroy Sane i dalje su mu konkurencija, a Guardiolina je momčad pripreme počela bez svog do jučer najskupljeg igrača. Štoviše, Mahrez je za City debitirao u prvoj utakmici sezone protiv Chelsea u Community Shieldu 5. kolovoza i točno je 20 dana do dvoboja s Liverpoolom i službenog početka nove sezone, a da za njega ni ova nije završena. Gledati njen veći dio s klupe umara fizički i još više psihički i vrlo je vjerojatno da će se Mahrez, iako tvrdi da svakodnevno razgovara s Pepom, vratiti motiviran, ali umoran i sa startnim nedostatkom u odnosu na konkurenciju.
Međutim, kraj ove sezone, u kairskom finalu Afričkog Kupa nacija u petak protiv Senegala, ipak bi mogao biti melem na ranu uvijek podcijenjenom freestyleru s asfalta koji je do jučer bio bogati Francuz koji kupuje mjesto u momčadi svojih predaka, a sada ima priliku promijeniti nogometnu povijest Alžira.
I postati, barem službeno, najbolji nogometaš kojeg je ova zemlja ikad dala.
