Na posudbi

Majstor Jakir

Pokorio je Premijer ligu. Sad je na raskrižju, gdje se duša prodaje Vragu

Malo je ovo naše susjedstvo i njime se brzo širi glas o dobrim majstorima. Vrijeme je to u kojima je takve teško pronaći i jednom kada se počne pričati o njima, svi žele njihov broj, svi ih žele pitati za mišljenje, za pomoć, da daju ruke. Ako je jedan takav iz našeg dvorišta, onda nije ni čudo da je danima jedna od važnijih tema svake priče.

Tako su posljednjih dana hrvatski mediji ponovno otkrili nogometnu Premijer ligu Bosne i Hercegovine, koju je doslovno pokorio Sergej Jakirović.

Rođeni Mostarac, koji je odrastao u Metkoviću i razvio se u hrvatskom trenerskom okruženju, prije 15 mjeseci je preuzeo Zrinjski, a prošlog vikenda pobjedom nad Sarajevom ovjerio titulu prvaka Bosne i Hercegovine i automatski završio na svim naslovnicama, portalima i ekranima. Nije to nikakvo čudo, susjedstvu treba dobar majstor, onaj koji zna svojim rukama od naoko ničega napraviti nešto, a ako je netko dokazao da to može, onda je to u ovih 15 mjeseci bio on.

Titulu prvaka svoje zemlje Zrinjski je proslavio čak sedam kola prije kraja, u hladnom travnju, nešto što nitko nikada prije njih u Bosni i Hercegovini nije uspio. Za 20 godina Premijer lige je -10, na koliko je Zrinjski 2005. ostavio pratitelje, bilo je apsolutni rekord; u posljednjih pet sezona nitko nije otišao preko pet bodova prednosti, a svi ti prvaci zajedno bi skupili 15 bodova razlike u odnosu na drugoplasiranog.

Lijepo zvuče pozivi od velikih i moćnih, i sigurno je da Jakiroviću nije lako. Ali on je danas u pozitivnijem i zdravijem okruženju od onih šta ga nude svi emisari

Zrinjski je, nije naodmet još jednom ponoviti, usred travnja i sa sedam utakmica ispred sebe, već na 67 bodova, koliko je prošle sezone osvojio šampion Borac, i 21 u plusu u odnosu na prvog pratitelja. Zrinjski je zabio 63 gola — prošle sezone nitko nije prešao 60 — primio samo 10, i u 26 nastupa izgubio je jednom. Zrinjski je uvezao 14 pobjeda zaredom, trenutno je u seriji od 16 utakmica bez poraza, u posljednjih pet na domaćem terenu postigao je 23 gola, a primio tri. .

To sigurno već sve znate, jer, kako rekoh, gotovo da nema medija koji posljednjih dananije pisao o tome. Kao što vjerojatno znate da je Zrinjski apsolutno dominantan u gotovo svim statističkim kategorijama u premijerligaškom natjecanju. Ima najviše kreiranih šansi, najviše udaraca prema suparničkom golu, najviše unutar okvira gola, najviše ključnih dodavanja, najviše centaršutova, najviše dobivenih duela, najveći broj osvojenih lopti, najveći broj uspješnih presing akcija… Znate, možda ste gledali, pročitali ste; a ako niste, možete i sami lako zaključiti iz jednog pogleda na ljestvicu ili ove brojke — ovaj Zrinjski je daleko najdominantnija momčad koja je igrala u 20 godina Premijer lige Bosne i Hercegovine. I zato jest zaslužan Sergej Jakirović.

No, što je zapravo napravio Jakirović u Mostaru?

Naravno, prije svega stvari treba staviti u kontekst kompliciranog bosansko-hercegovačkog nogometa i nikako ne zanemariti činjenicu da je imao podršku čelnih ljudi kluba. On je Zrinjski preuzeo na početku 2021., s jasnim ciljem da izbori mjesto koja vode u Europu. Nema sumnje da je Jakirović zategnuo momčad koju je izgužvanu ostavio defanzivni Mladen Žižović, ali činjenica je da je u 14 utakmica dobio njih osam, propustio dobiti direktne konkurente Borac, Široki, Velež i Sarajevo, ispao iz Kupa BiH i ostao bez ispunjenog cilja. U ligi u kojoj je ove sezone 10 od 12 klubova mjenjalo trenera — prvak Borac triput, Posušje, Rudar, a čini se od ovog tjedna i Široki po dvaput — to bi inače trebalo značiti otkaz. No, nije.

Zrinjski ne samo da je zadržao povjerenje u Jakirovića, nego mu je dao potpunu slobodu, što je on itekako znao iskoristiti. Dakle, da se vratimo na najvažnije pitanje — što je napravio u Mostaru?

Prije svega, momčad. Ljetos se riješio dobrog dijela zvučnih i skupih imena, ostavio ona za koja je znao da može izvući maksimum i njih doselektirao igračima iz bazena koji nitko u BiH ne poznaje ni približno kao on. Većinom su to bili igrači koji nisu mogli do minutaže u HNL-u, ali je Jakirović, za razliku od konkurencije, u Zrinjski dovodio ne samo imena i CV, nego i profil igrača koji mu je odgovarao ideji i filozofiji igre.

Ona se počela nazirati već nakon nekoliko utakmica na otvaranju novog prvenstva. Jakirović, kojeg i u Hrvatskoj odavno predstavljamo kao dobrog analitičara suparnika i njihoviih mana te čovjeka koji svoj koncept savršeno prilagođava suparniku, lako je prepoznao najveću manu premijerligaških klubova: nedostatak taktičke discipline. Svoju je momčad koncipirao dijametralno suprotno, naučivši je da taktički koristi suparničke mane i sebi stvara prostor iz kojeg onda relativno lako dominira protiv gotovo svakoga i u gotovo svakoj utakmici. Pisali smo već, njegov nogomet sa Zrinjskim na prvu djeluje industrijski, jednostavan i direktan, ali dojam je takav jer je sebi stvorio preduvjete za dominaciju i kontrolu u polju u doslovno svakoj utakmici koju je ove sezone odigrao.

To je, naravno, maksimiziralo i individualni učinak igrača. Napadač Nemanja Bilbija prvi je strijelac lige sa 27 golova i sedam asistencija, a Zrinjski pored njega prema InStatovom podacima ima još sedmoricu igrača koji su statistički među 10 najboljih igrača lige. Točnije, od osam najboljih u ligi trenutno, osam dolazi iz Zrinjskog. Sve počinje sa stoperima Slobodanom Jakovljevićem i Hrvojem Barišićem, sjajnu sezonu igraju i Josip Ćorluka, u drugoj polusezoni odličan je i Kerim Memija te iz Dinama posuđeni Niko Janković, ali najveći dobitak su svakako Igor Savić (21) i Ivan Bašić (19), dvojica veznjaka koja su prošla klupsku omladinsku školu i koji su najveća potencijalna vrijednost za budućnost.

No, čudan je narativ koji hrvatski mediji imaju kada govore o Premijer ligi, predstavljajući je kao svojevrsnu olakšavajuću okolnost za Jakirovića. Jest, radi se o kvalitetom jednoj od lošijih liga, pogotovo po pitanju te taktičke discipline, i uvjeti jesu loši i suđenje — ma koliko Jakirović imao ignorantski pristup prema tome jer njegov klub nije imao puno takvog iskustva — jest slabo, ali i dalje je to natjecanje koje treba poštovati, upravo zbog težine prilagodbe i svih tih sporednih faktora na koje se treba naučiti, što Jakirović jest napravio.

Uostalom, bili su u BiH i Goran Sablić, Ante Miše, Goce Sedloski, Ivan Katalinić, Mato Neretljak, Marko Babić, Robert Jarni, Hari Vukas, Mišo Krstičević, Stanko Mršić, Stipe Balajić, Tomo Ivković je još uvijek tu, ali samo je Branko Karačić od hrvatskih trenera bio prvak. Ili, kako je to lijepo rekao sam Jakirović — kada je tako lako, dođite pa osvojite.

Nitko Sergeju Jakiroviću ne može uzeti ovo što je napravio u BiH u ovih 15 mjeseci, upravo zato jer je to mnogo više od pukih 21 boda prednosti ili titule prvaka za Zrinjski. On je napravio najmoćniju, najdominantniju, najkompletniju i najbolju ekipu koja je u suvremeno doba igrala ovu ligu i koja bez ikakve sumnje nadilazi okvire u kojima djeluje. Nažalost, neće to izazvati revoluciju u BiH nogometu, ali zato nije kriv Jakirović i to je sasvim druga priča; za to su krivi nesposobni čelnici klubova i samog saveza koji nemaju dovoljno strpljenja, koji ne daju priliku trenerima da se razvijaju, koji ne rade na poboljšanju organizacije lige i koji imaju drugačije prioritete u odnosu na napredak nogometa i samog prvenstva.

Ipak, i Zrinjski i Jakirović imaju sličan izazov ispred sebe. I klub i on sad su na raskrižju.

Nije nikakva tajna da je Jakirović vruća roba na malenom tržištu, onaj majstor iz susjedstva kojeg svi žele da im malo ovo pogleda, i da ga u pomoć zovu imena zvučnija od onih u Premijer ligi BiH. Ne bi bilo čudo ni da iz njegove perspektive djeluje kako se u toj ligi više nema što dokazati, ne nakon ovakve sezone, i da je ambicija napraviti novi iskorak u karijeri. I pored činjenice da je prošle zime produžio ugovor, sve je to sasvim logično i toga su vjerojatno svjesni i u Mostaru. Ali isto tako Sergej je, ma koliko nekome bizarno zvučalo, danas u mnogo pozitivnijem i zdravijem okruženju od onih šta ga nude svi emisari i sa svojim sadašnjim klubom dijeli istu ambiciju i isti cilj, barem kada su kratkoročni planovi u pitanju.

Zrinjski ima velike ambicije u Europi, u kojoj BiH nikada nije imala predstavnika u grupnoj fazi natjecanja. Promjena sistema olakšala je taj put za prvaka i sigurno je da u klubu to vide kao priliku da učvrste svoju poziciju na vrhu domaćeg nogometa i eventualno se dodatno izdvoje iznad siromašne konkurencije. Uza sve probleme, bosansko-hercegovačka je liga poznata i kao otvoreni bazen u kojem restrikcije na lov na talente ne postoje i iz koje igrači u inozemstvu idu u bescijenje, a to je nešto što u Zrinjskom žele promijeniti. Put do toga vodi kroz europska natjecanja. No, trebati će prije svega strpljenja, jer takav se rezultat i takva situacija ne stvaraju preko noći.

S druge strane, treba im i trener poput Jakirovića, koji se savršeno prilagođava okolnostima i koji ima iste ambicije kada je u pitanju iskorak u Europi. Njegov jedini europski nastup dosada završio je Mariborovim ispadanjem od amaterskog sjevernoirskog Colerainea koji ga je na kraju koštao i otkaza i, ako hoćete, srozavanja renomea u hrvatskoj javnosti. Lijepo zvuče pozivi od velikih i moćnih, i sigurno je da Jakiroviću nije i ne može biti lako jer takvi se poslodavci ne odbijaju, ne u biznisu kakav je nogometni, od danas do sutra, u kojem jedna lopta može promijeniti sve.

Ali je činjenica da stvari za sada funkcioniraju savršeno, da se ambicije i želje poklapaju i da Jakirović neće puno izgubiti i ako ostane ondje gdje je sad.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.