Slika prva. Nasmijani Henrik Larsson u bijelom dresu sa zelenim volanima — ili bješe obrnuto? — s medaljom oko vrata na terenu do vrha ispunjenog Parkheada proslavlja još jednu titulu prvaka Škotske. Pritrčava mu dječak u identičnoj majici, s istim natpisom na leđima, samo tek poneki broj prevelikom. On je samo koji trenutak ranije razdragano kružio terenom i publici pokazivao papirnu repliku trofeja, pretvarajući se da radi ono što će Henrik tog dana napraviti s pravim peharom. Larsson je dječaka uhvatio i podigao visoko, a onda su njih dvojica veselo mahala publici prije nego što ga je opet spustio na travu i pokazao mu kuda da otrči. Pričekaj me tamo, Jordane, tata ima još malo posla.
Henke Larsson te je 2004., koja mu je bila posljednja godina u dresu momčadi iz Glasgowa, već odavno imao mitski status među Celticovim navijačima. Za sedam godina, koliko je proveo u ovoj momčadi, Larsson je odigrao 315 natjecateljskih utakmica i utrpao ukupno 242 pogotka, osvojivši europsku Zlatnu kopačku (2001.), ali i četiri titule nacionalnog prvaka, dva FA Cupa, još dva Liga kupa, te dovukao Celtic do jednog finala Kupa UEFA. I nisu napadačke kvalitete bile razlog nemjerljivog obožavanja Šveđanina među navijačima, barem ne toliko koliko činjenica da se Larsson od svog dolaska u Celtic probio među najbolje igrače na kontinentu, ali je do kraja ostao lojalan velikom klubu iz nogometne provincije.
Međutim, njegov put do vrha bio je sve, samo ne lagan.
Iza velikog osmijeha skrivale su se godine teške borbe da pokaže kako je vrijedan priznanja. Sin mornara sa Zelenortskih otoka (Cabo Verde) i majke Šveđanke odrastao je na jugu te zemlje u — danas to mnogi ne žele priznati — latentnom rasističkom okruženju, gdje je njegova boja kože bila neobična i razlog za ismijavanje. Henke je za dokazivanje koristio nogometni teren, a već sa 13, godinu dana nakon teškog razvoda njegovih roditelja, prvi put se našao na klupi seniorske momčadi niželigaša Högaborga.
Henrik je pričao sa sinom, savjetovao ga da se ne bavi nogometom. Jordana ne može zaustaviti, ali on je zabrinuti otac, svjestan da će svi očekivati da bude dobar kao tata
No, umjesto brzog uspona prošle su godine prije nego što su ga primijetili u lokalnom Helsingborgu. Za Högaborg je debitirao sa 17, zabio 23 gola, ali već je planirao dignuti ruke od nogometa, uz treniranje je radio kao berač voća, kada je 1991. stigla minorna ponuda drugoligaša. Pedeset golova kasnije Helsingborg je zahvaljujući Larssonu već bio prvoligaš, a Henke je sreću potražio u rotterdamskom Feyenoordu. Za četiri sezone mijenjao je pozicije u napadu, tražili su ga i tražio se, ali dobra izdanja dolazila su rijetko, previše rijetko, pa je nakon 100 utakmica sam zatražio transfer.
U Feyenoord ga je doveo Wim Jansen, u to vrijeme sportski direktor koji je klub napustio nekoliko tjedana kasnije. Njegova impresija Šveđaninom — koji je u međuvremenu pozornost svjetske javnosti privukao dreadlocksima i solidnim izdanjima na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama — bila je dovoljna da ga kao Celticov menadžer za 650.000 funti preseli u Škotsku. Samo desetak dana nakon što mu se rodio sin — ime će dobiti po Henrikovu omiljenom sportašu Michaelu Jordanu — Larsson je tražio novu šansu u novoj zemlji. Zamišljeno je da bude alternativa za napadače, a poslije kiksa na debiju protiv Hiberniana nakon kojeg je suparnik zabio gol za pobjedu, bilo je i previše onih koji su sumnjali u njega.
Međutim, uvijek nasmijani, ali povučeni i hladni Šveđanin brzo se pokazao kao vrhunsko pojačanje. U prvoj sezoni zabio je ukupno 19 golova, da bi već u sljedećoj tu cifru udvostručio, a u vitrine je složio i nagrade za najboljeg igrača lige i najboljeg švedskog igrača godine. Nije ga zaustavila ni teška ozljeda — u listopadu 1999. u dvoboju s Lyonovim Sergeom Blancom noga je pukla na dva mjesta, a izvan terena je proveo dugih osam mjeseci. U sezoni 2000./01. utrpao je nevjerojatnih 53 gola u 50 natjecateljskih utakmica, preuzeo jednu od glavnih uloga u švedskoj nacionalnoj selekciji i najednom postao jedan od najtraženijih igrača u Europi.
Glasine su kružile na dnevnoj bazi, ponude velikih klubova dolazile su jednakim intenzitetom, ali za Larssona to nije bilo važno. Njemu se Celtic uvukao pod kožu i obećao je svoju lojalnost, a obećanja se držao sve do te 2004. kada je njegova karijera već trebala biti u silaznoj putanji. Oprostio se od reprezentacije, iako je više od 60.000 ljudi poslalo pismo u kojem ga moli da to ne čini, oprostio se i od Celtica i činilo se da je vrijeme za mirniji dio velike karijere.
Slika druga. Švedska televizija je u Barceloni, ondje snima razgovor sa Larssonom. Ne voli Henke novinare, nikada ih nije volio, ali ovo je opušteniji, lakši razgovor, bez teških riječi. Snimili su njegova sina Jordana koji trenira u Barceloninoj akademiji, na snimci on iz namještene situacije lako pogađa gol. Larssona starijeg pitanju može li biti poput tate, on se samo smije, i tek usput dobaci da ne zna.
“Ali ima dobru ljevicu”, kratko kaže.
Tajna je da je Henrik već pričao sa sinom, savjetovao ga da to ne radi, da se ne bavi nogometom. Jordana ne može zaustaviti, ali on je ustvari zabrinuti otac, svjestan da će na njegovom dječaku biti ogroman pritisak, da će svi očekivati da Jordan bude dobar kao tata. A tata je na Camp Nou došao i razoružao posljednje sumnjivce, one koji su papagajski ponavljali da je Henke prosječan igrač, da se nije dokazao nigdje osim u tamo nekakvoj škotskoj ligi.
U veliku Barcelonu stigao je slučajno. Joan Laporta je na klupu neočekivano instalirao Franka Rijkaarda, koji je godinu ranije sa Spartom ispao iz nizozemske Eredivisie. Ovaj je podmladio momčad koja je ostala bez nekoliko važnih igrača, iz B momčadi prebacio je izvjesnog Lionela Messija, iz Porta doveo Deca, iz Monaca Ludovica Guilya, s Mallorce je stigao Samuel Eto’o. Larsson nije očekivao takvu ponudu, već su mu bile 33, jedina želja je bila izbjeći klub koji će se boriti za ostanak u ligi. Međutim, onda je došao Barcelonin poziv i uskoro je Larsson imao ulogu svojevrsne super-zamjene.
Opet se teško ozlijedio, ali je bio važan faktor u osvajanju dviju titula prvaka, da bi već prije kraja sezone odbio ponudu za produžetak ugovora. Ronaldinho ga je molio da ostane, nazivao ga je svojim idolom, ali Henke je odlučio — nakon završetka sezone vraća se u Švedsku.
Posljednju utakmicu za Barcelonu odigrao je na pariškom Stade de Franceu. U finalu Lige prvaka protiv Arsenala nakon sat vremena zamijenio je Marka van Bommela. Barcelona je imala igrača više i jedan gol zaostatka — Larsson je na dodavanje Andresa Inieste iz prve asistirao Eto’ou za poravnanje, a onda duplim pasom u šansu za pobjednički gol izbacio Juliana Bellettija. Slavlje je moglo početi, Jordan je opet grlio oca, sretan jer se sutradan svi vraćaju kući.
Slika treća. Opet je dominantna boja zelena, ali ovaj put Henrikovu kosu šaraju sijede. Pored njega je nezreli mladić, obojica imaju veliki osmjeh preko lica. Otac čestita sinu, sin čestita ocu — Larsson stariji je s 41 godinom obukao kopačke i odigrao još jednu, posljednju utakmicu za svoj Högaborg; Larsson mlađi sa 16 je standardni član ove momčadi.
Henke je u međuvremenu odradio još četiri sezone za Helsingborg, igrajući najjače švedsko natjecanje, skupivši 54 gola u 107 nastupa. U međuvremenu je na tri mjeseca skočio do Manchestera, Sir Alexu Fergusonu trebala je iskusna zakrpa, a Larsson je to znao biti. Kada je Sir Alex ponudio produženje ugovora o posudbi tada 36-godišnjem napadaču, on ga je glatko odbio. Održao je obećanje dano Helsingborgu, da će se vratiti do početka švedskog prvenstva.
Ali obećanje koje nije održao bilo je ono je da nikad neće biti trener. U prosincu 2009. preuzeo je niželigaša Landskronu, da bi četiri godine kasnije dobio priliku u prvoligašu Falkenbergu. Maleni klub s malenim budžetom ostavio je u ligi, a onda se opet vratio kući i preuzeo svoj Helsingborg, klub u kojemu je već dvije godine igrao perspektiovni Jordan.
Slika četvrta. Na tribinama je opće ludilo, baklje gore na sve strane, a nekoliko maskiranih navijača utrčalo je u teren. Pred njima stoji Jordan Larsson u crvenom dresu koji mu oni nasilno pokušavaju strgnuti. Lijevo od njega je Henrik Larsson, rukama gestikulira navijačima da dođu, a onda zauzima boksački stav.
Henrik Larsson nikad nije podnosio kritiku. Sve je uzimao osobno, novinare je odbijao i za najjednostavnije izjave, nije želio razgovarati s bilo kim izvan svog najbližeg kruga ljudi. Čovjeka koji ga je usputno kritizirao nakon debija za Högaborg šest godina kasnije je odjevenog bacio u bazen. Pritisak koji je imao u Helsingborgu jednako je teško podnosio. Klub koji je on uveo u Allsvenskan osvojio je pet titula prvaka, od kojih je posljednja ona iz 2011. Međutim, te je 2016. Helsingborg nakon jako loše sezone poražen u play-outu i te je noći prvi put nakon 1992. ispao iz društva najboljih.
Dvojicu Larssona su navijači vidjeli kao odličnu personifikaciju problema, kao najbolji mogući cilj, i stvari su se otele kontroli. Henrik je bjesnio, javno prozivao, ali bilo je jasno da je velikoj ljubavi kraj. Napustio je klub, da bi se tri godine kasnije vratio sa “željom za osvetom”, valjda podrazumjevajući da će to popraviti stvari. Prijetnje i stalne sukobe s navijačima izdržao je dva mjeseca. Jordan je Helsingborg napustio nakon te noći, i očevim stopama se zaputio u Nizozemsku, zaigravši za NEC. Nije išlo sjajno, momčad je ispala iz Eredivisie, a Larsson mlađi je za nepune dvije sezone zabio tek četiri gola.
Slika peta. U nedjelju će na Friends Areni u Stockholmu gostovati Hrvatska.
Izbornik Janne Andersson neće biti na klupi, ovaj šutljivi i povučeni 58-godišnjak pozitivan je na koronavirus. On je izbornik koji je prihvatio težak posao, stvarati novu Švedsku nakon odlaska Zlatana Ibrahimovića. Nije da se Zlatan nije nametao, nije da ga je pustio na miru, ali Andersson ga ignorira i od kvalitetom limitirane momčadi bez prave zvijezde stvara baš to — momčad.
Neočekivan je bio plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, i to preko Nizozemske i Italije, još manje očekivano je bilo četvrtfinale ondje. Andersson je i prošle kvalifikacije odradio bez problema, Švedska se kvalificirala za Europsko prvenstvo, još je izborila mjesto u prvoj diviziji Lige nacija, a u nacionalnoj selekciji profilirali su se mladi i supertalentirani igrači poput Alexandera Isaka i Dejana Kuluševskog.
U međuvremenu se Jordan Larsson iz Nizozemske vratio u Švedsku, odradio dvije sezone u IFK Nörrkopingu, klubu u kojem se mogao razvijati bez prevelikog pritiska. U drugoj sezoni zabio je 17 golova u 22 utakmice, i sa 22 godine ponovno potvrdio da je s pravom smatran za jednog od najperspektivnijih švedskih igrača. I tatina nasljednika. U ljeto 2019. preselio je u moskovski Spartak, a predstave u ovom klubu osigurale su mu Anderssonov poziv.
Henke Larsson u međuvremenu je novu trenersku priliku dobio ondje gdje se nije nadao. Kao asistent Ronaldu Koemanu u Barceloni nada se da će njegova karijera dobiti drugačiji, bolji smjer i da će možda jednog dana opet dijeliti teren u slavlju s Jordanom. Jer sada je jasno da će ovaj mladić, koji je protiv Danske odradio malo manje od pola sata i koji će sasvim sigurno dobiti priliku i u dvoboju s Hrvatskom, biti važan dio budućnosti švedskog reprezentativnog nogometa, a možda i europskog.
Ili barem onoliko koliko je njegov ponosni tata bio.
